I Kž-31/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-31/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Josipa Budinskog, kao članova vijeća, te sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv B. C., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. B. C. podnijetim protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 02. prosinca 1998. godine, broj: K-17/98-10, u sjednici održanoj 22. siječnja 2002. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o je:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. B.C. u smislu odredbe čl. 60. st. 1. KZ-a za kaznena djela zbog kojih je tom presudom proglašen krivim utvrđuju kazne, i to: za kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ-a kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci i za kazneno djelo rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 2. KZ-a kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, pa se na

na jedinstvenu

temelju čl. 188. st. 1. uz primjenu odredbe čl. 60. st. 2. toč. c) KZ-a osuđuje kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 2 (dva) mjeseca.

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. B.C., te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Koprivnici proglasio je krivim opt. B.C., zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ-a i kaznenog djela rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 2. KZ-a, opisanih u njezinoj izreci. Na temelju odredbe čl. 61. st. 1. KZ-a optuženiku su utvrđene kazne zatvora za svako od počinjenih djela i to za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ- a kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca i za kazneno djelo iz čl. 198. st. 2. KZ-a kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a zatim je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci.

Na temelju odredbe iz čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, osim plaćanja paušalne svote od 300,00 kn. Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. B.C. putem branitelja F.Đ., odvjetnika u K.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženiku izreče kaznu zatvora u dužem trajanju.

Opt. B.C. pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u podnesku od 10. ožujka 1999. godine, broj:

DOKŽ-205/99, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Opt. B.C. nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka. Suprotno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, niti iz st. 3. istog članka. Prije svega, nisu utemeljeni žalbeni prigovori optuženika da je obrazloženje prvostupanjske presude proturječno, jer je prvostupanjski sud svoj zaključak kako je optuženik počinio djela, koja mu se stavljaju na teret donio na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Za svoj zaključak sud je iznio valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Iz sadržaja žalbe je očito da optuženik, u okviru navedene žalbene osnove, presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će se ti prigovori ocijeniti naknadno. Osim toga, povredu iz čl. 367. st. 3. ZKP istaknutu u uvodu žalbe optuženik uopće ne obrazlaže, pa se ona ne može ni ocijeniti u smislu odredbe čl. 391. st. 1. ZKP. Očito je naime, da je navedena žalbena osnova navedena paušalno. Osim toga, Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, postupajući u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP ispitao je prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, postoje li koje druge bitne postupovne povrede navedene u toč. 1. i povrede kaznenog zakona na štetu optuženika iz toč. 2. citiranog članka ZKP-a, te nije ustanovio njihovo postojanje.

Nadalje, optuženik nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio i za svoje zaključke iznio je valjane razloge koje žalitelj svojim žalbenim prigovorima nije doveo u dvojbu. S obzirom da je prvostupanjski sud na temelju ocjene provedenih dokaza i obrane optuženika pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice da je optuženik počinio djela za koja je osuđen, nisu pravno-relevantni žalbeni prigovori optuženika kako prvostupanjski sud nije ocijenio sve one navode kojima ukazuje na neprimjereno ponašanje oštećenice prema optuženiku kao ocu. Naime, dio navoda optuženika u tom smislu prvostupanjski sud je ocijenio kao neistinite, a dio kao nevažne, a svi zajedno nisu relevantni za utvrđivanje činjeničnog stanja.

Naime, nisu utemeljeni žalbeni prigovori optuženika glede odlučnih činjenica, jer je, prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio kako je optuženik uporabom sile i prijetnje da će neposredno napasti na njezin život i tijelo prisilio oštećenicu na spolni odnošaj. Da je spolni odnošaj zaista obavljen, optuženik je priznao u svojem iskazu u istrazi, ističući kako se radilo o dobrovoljnom spolnom odnošaju, pa da s njegove strane nije bilo nikakve prisile i prijetnje. Okolnost što je optuženik naknadno promijenio svoj iskaz, ističući da do spolnog odnošaja nije ni došlo, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio ne prihvaćajući ga istinitim. Upravo, s obzirom na prvi iskaz optuženika u kojem je priznao spolni odnošaj, nisu utemeljeni njegovi prigovori kako utvrđenje te odlučne činjenice nema uporišta u materijalnim tragovima. Naime, to što pregledom oštećenice kod liječnika ginekologa nisu nađeni tragovi nasilnog spolnog odnosa i to da u brisu uzetom od oštećenice, nisu nađeni tragovi sperme, ne opovrgava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda. Kako je nesporno da je oštećenica već prije imala spolne odnose, od inkriminiranog spolnog odnošaja nisu trebali nastati i ostati tragovi. Što se tiče tragova sperme, oni su utvrđeni na gaćicama oštećenice, a sam optuženik je iskazao da je svršio kritične zgode, ali van spolnog organa oštećenice. Doduše optuženik tvrdi da je svršio bez spolnog odnosa, jer ga je oštećenica dirala po spolnom organu, ali taj navod prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neistinitim.

Isto tako pravilno su ocijenjene i sve druge okolnosti pod kojima je došlo do inkriminiranog događaja. Tako, suprotno žalbenim prigovorima optuženika, prvostupanjski sud je na temelju nalaza liječnika, koji je na temelju pregleda utvrdio da je oštećenica zadobila na lijevoj i desnoj nadlaktici više manjih hematoma, pravilno je zaključio da su te povrede nastale kao posljedica inkriminiranog postupanja optuženika pri svladavanju otpora oštećenice. Po prirodi stvari te ozljede po svim karakteristikama i lokaciji nedvojbeno upućuju na otpor oštećenice i na primjenu sile od strane optuženika. Navedene ozljede su upravo karakteristične za svladavanje otpora pri počinjenju predmetnog oblika kaznenog djela. Stoga nisu utemeljeni i primjereni prigovori optuženika u vidu postavljenih pitanja, kako i na koji način i kada su nastale navedene povrede. To zato, što je prvostupanjski sud i te okolnosti ocijenio u povezanosti sa svim drugim okolnostima, koje sve zajedno predstavljaju takav zatvoreni krug indicija, koji nedvojbeno potvrđuju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda kako je optuženik počinio djela koja mu se stavljaju na teret. Iskaz oštećenice prvostupanjski sud je pravilno ocijenio u povezanosti s drugim nedvojbeno utvrđenim i nespornim okolnostima. U tom smislu važne su okolnosti da je oštećenica sama od susjeda prijavila događaj u tijeku iste noći, oko 02,00 sata, dakle, očito u vrijeme kada je optuženik zaspao, te da je očevidna ekipa na očevidu našla isključen telefonski kabl, kao i daljnja nesporna, naprijed već navedena okolnost, nalaženja optuženikove sperme. Zbog navedenog nisu osnovani žalbeni prigovori optuženika na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, činjenično stanje nije ostalo ni pogrešno ni nepotpuno utvrđeno, time što je prvostupanjski sud odbio provođenje predloženih vještačenja

enja kontaktnih tragova,

– medicinskog, psihijatrijskog, toksikološkog, ginekološkog i vještač te saslušanje predstavnika Centra za socijalni rad u odnosu na ponašanje oštećenice. Naime, prvostupanjski sud je svaki od navedenih prijedloga savjesno ocijenio i iznio razloge o obrazloženju prvostupanjske presude na str. 12 i 13, te se žalitelj upućuje na njih, jer ih je suvišno ponavljati u ovoj drugostupanjskoj odluci, niti je potrebno iznesenim razlozima bilo što dodavati. To tim više, što optuženik, unatoč nedvojbeno utvrđenih odlučnih činjenica, kroz cijeli sadržaj žalbe nastoji prikazati drugačije činjenično stanje, kako ga je oštećenica prisilila na spolni odnošaj, a čak što više da joj se nije mogao oduprijeti. No, prvostupanjski sud je pravilno našao kako su apsurdne navedene tvrdnje optuženika, jer je dovoljno samo uzeti u obzir njihovu životnu dob i fizičku snagu. Očigledno je kako optuženik najvećim dijelom sadržaja žalbe neutemeljeno osporava pravilnu ocjenu provedenih dokaza i obrane optuženika od strane prvostupanjskog suda, jer za svoje tvrdnje nije dao valjane i prihvatljive razloge.

Zbog svega navedenog nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, osnovana je žalba državnog odvjetnika u odnosu na odluku o kazni. No, iako optuženik ne pobija prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, ali kako, žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika, u skladu s odredbom čl. 382. ZKP sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u odluci o kazni i s obzirom na žalbu optuženika.

Razmotrivši odluku o kazni, u naprijed iznesenom kontekstu, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je ustanovio da prvostupanjski sud pri utvrđivanju pojedinačnih kazni za svako počinjeno djelo posebno i pri odmjeravanju jedinstvene kazne zatvora nije pravilno ocijenio sve okolnosti koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a utječu na odluku o kazni. Po stajalištu ovog Vrhovnog suda prvostupanjski sud je precijenio značaj olakotnih okolnosti. Bez obzira što optuženik do sada nije kažnjavan, zatim imovinske prilike, te socijalni status optuženika nisu takve okolnosti koje bi opravdavale visinu izrečene kazne, unatoč osnovanosti istaknute okolnosti da je u konkretnom slučaju zakazalo i nadležno tijelo socijalne skrbi. No, imajući u vidu težinu kaznenog djela, s obzirom na granice zapriječene kazne od jedne do deset godina zatvora, a kako je optuženik istim činjenjem počinio u stjecaju s kaznenim djelom silovanja još i kazneno djelo rodoskvrnuća, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, primjerena kazna zatvora za kazneno djelo silovanja je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, a za kazneno djelo rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 2. KZ-a – kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci. Slijedom toga, na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP Vrhovni sud Republike Hrvatske je prvostupanjsku presudu preinačio u odluci o kazni, utvrdivši kao primjerene pojedinačne kazne i jedinstvenu kaznu zatvora kako je navedeno u izreci ove drugostupanjske presude. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca primjerena, te da će ostvariti svrhu kažnjavanja iz odredbe čl. 50. KZ-a.

Budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ocjenom žalbenih navoda stranaka utvrdio da postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija presudu, preinačio je prvostupanjsku presudu u odluci o kazni kako je navedeno u izreci ove presude, a kako je, pak, ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih prvostupanjsku presudu pobija optuženik, njegova žalba je odbijena, na temelju odredbe čl. 387. ZKP-a.

U Zagrebu, 22. siječnja 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.