II Rev-143/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-143/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja "INA" Industrija nafte d.d. Naftaplin, Zagreb, Šubićeva 29, protiv tuženika D. d.d. T., radi isplate 424.178,82 kn, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 9. veljače 1999. godine poslovni broj Pž-458/98-2 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-339/97 od 5. prosinca 1997. godine, u sjednici održanoj dana 25. ožujka 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Trgovačkog suda u Varaždinu od 5. prosinca 1997. godine poslovni broj P-339/97-8 i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 9. veljače 1999. godine poslovni broj Pž-458/98-2 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio od tuženika da mu plati iznos od 255.443,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 1996. godine do isplate kao što je odbijen i sa zahtjevom za naknadu parničnog mu troška.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predložio je da se revizija prihvati a pobijana presuda preinači te tužitelju naknadi parnični trošak.

Protivna strana na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91 i 91/92 – dalje ZPP) sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nije ostvarena bitna povreda parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti ali je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava zbog čega odlučne činjenice za ovo presuđenje nisu u potpunosti utvrđene.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja da je između tužitelja i poduzeća F. d.d. s jedne strane i tuženika s druge strane zaključen ugovor dana 15. srpnja 1996. godine prema kojem je dug tuženika preuzela tvrtka F. d.d. kao preuzimatelj duga koji je na dan 31. ožujka 1996. godine iznosio 4.150.915,18 kn.

U ovome postupku tužitelj traži tužbenim zahtjevom isplatu zakonske zatezne kamate koje su obračunate na zakašnjelo plaćanje računa za isporučeni plin, smatrajući da je tuženik u obvezi isplate navedene tražbine tužitelju unatoč sklopljenog ugovora o preuzimanju duga, a tuženik se takvoj tvrdnji i tražbini protivi.

Nižestupanjski sudovi tumačeći čl. 1. predmetnog ugovora o preuzimanju zaključuju da je preuzimatelj duga za tuženika preuzeo ukupni dug tuženika na dan 31. ožujka 1996. godine pa da on sadrži i glavnicu i utuženu kamatu iz ovoga postupka, jer da ugovorom nije nešto drugo izričito navedeno glede kamata i drugih sporednih prava.

Nižestupanjski su sudovi pogrešno protumačili odredbu iz čl. 449. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje ZOO). Naime, tom je zakonskom odredbom u st. 1. propisano da sporedna prava koja su postojala uz potraživanje ostaju i dalje, ali jamstva, kao i zalog koji su dale treće osobe prestaju ako jamci i zalogodavci ne pristaju da odgovaraju i za novog dužnika, dok je st. 2. propisano da ako nije što drugo ugovoreno, da preuzimatelj duga ne odgovara za nenaplaćene kamate koje su dospjele do preuzimanja.

Tumačeći st. 2. navedene zakonske odredbe izričito je propisano da preuzimatelj duga ne odgovara za nenaplaćene kamate koje bi dospjele do preuzimanja duga, a suprotno mora biti izričito ugovoreno.

Prvostupanjski sud u razlozima svoje presude i sam iznosi da je tužitelj izvršio obračun zakonskih zateznih kamata za račune koji su dospijevali bilo u 1994. godini ili pak 1995. godini, pa bi prema tome proizlazilo da u vrijeme zaključenja ugovora o preuzimanju duga ove kamate još nisu bile naplaćene ali bi bile dospjele do preuzimanja.

Prema tome, za isplatu takvih kamata odgovarao bi tuženik ako što drugo ugovorom o preuzimanju nije ugovoreno.

Iz sadržaja navedenog ugovora o preuzimanju od 15. srpnja 1996. godine i to njegovog članka 1. ne proizlazi da bi stranke u toj točci ugovora uopće spominjale kamatu, pa izvoditi zaključak, a bez nekih drugih utvrđenja na te okolnosti, da samim time što u toj odredbi ugovora stoji konstatacija da dug tuženika na dan 31. ožujka 1996. godine iznosi 4.150.915,18 kn implicira u sebi ne samo dug glede glavnice već i dospjelih a nenaplaćenih kamata, nije prihvatljivo.

Izvoditi pak zaključak da su utužene kamate dospjele 31. listopada 1996. godine, kako to navodi sud drugog stupnja u razlozima svoje presude, bez uporišta je u utvrđenjima nižestupanjskog suda. Za taj datum moglo bi se samo zaključiti da je tada uslijedilo plaćanje glavnice za neke račune, pa su time prestale teći kamate na tako isplaćene glavnice, ali se s trenutkom plaćanja glavnice ne može vezivati dospijeće ukupnog iznosa kamate na glavnicu i to onog iznosa koji je dospio ranije do trenutka izvršenog plaćanja, a u konkretnom slučaju i do zaključenja ugovora o preuzimanju duga.

U ponovnom suđenju potrebno je dakle utvrditi kada je uslijedilo dospijeće obveze plaćanja glavnica na koju se u ovome postupku traži i obračunava zatezna kamata, jer tek neplaćanjem glavnice o dospijeću dužnik pada u zakašnjenje, a to je trenutak od kada počinju teći kamate sukladno čl. 277. ZOO.

Upravo suprotno tvrdnjama nižestupanjskih sudova u ovome postupku je dakle potrebno razlučiti koji iznos predstavlja kamatu obračunatu na iznos neplaćene glavnice do dana preuzimanja duga, a koji iznos predstavlja kamatu obračunatu poslije dana preuzimanja duga, a do trenutka isplate glavnice.

Valjalo je zato iz navedenih razloga prihvatiti reviziju tužitelja i nižestupanjske presude ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje a pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 25. ožujka 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.