II Rev-16/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 16/1997-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Ilije Čuljata i Veseljka Šeparovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz Ž., koga zastupaju M. Z. i dr., odvjetnici iz L., protiv tuženika D. I. b. u stečaju iz R. i C. " d.o.o. iz Z., F. u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji drugotuženika protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 17. siječnja 1995. godine br. Pž-2214/94-2 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci od 31. siječnja 1994. godine br. P- 11903/92, u sjednici održanoj dana 10. travnja 1997. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija drugotuženika C.-osiguranje d.o.o. iz Z., Filijala P., ukida se presuda Trgovačkog suda u Rijeci od 31. 1. 1994. br. P-11903/92 , kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 17. siječnja 1995. br. Pž-2214/94-2 u odnosu na drugotuženika i u tom dijelu predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom naloženo je tuženima DP I.. i C.-osiguranje. d.o.o. da tužitelju solidarno isplate iznos od 45.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. siječnja 1994. godine do isplate (nematerijalna šteta).

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio drugotuženik iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, pobijana odluka u odnosu na revidenta preinači i zahtjev tužbe odbije, ili pak ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija je osnovana.

Revidentu treba odgovoriti da se revizija u dijelu kojim osporava svoju odgovornost za nastalu štetu ne ukazuje osnovanom. Naime, utvrđenje je sudova da je drugotuženik osiguratelj prvotuženikove djelatnosti u kojoj je uključen i stroj na kojem je tužitelj nastradao (l. 85), pa otuda i njegova solidarna odgovornost za nastalu štetu.

Međutim drugotuženik je u tijeku postupka istakao i prigovor limita odgovornosti za nastalu štetu koji sud drugog stupnja ne prihvaća, jer pogrešno nalazi da se takav prigovor jedino uspješno može istaći prema prvotuženiku s kojim je osiguranje ugovoreno, a ne i prema djelatniku prvotuženika kao oštećenika.

U konkretnom sporu nema mjesta primjeni ZOSOIO ni onog iz 1974. godine na koji se presuda poziva, jer u vrijeme štetnog događaja od 7. travnja 1990. godine više nije bio na snazi, pa ni onaj iz 1990. godine. Ovdje se ne radi o obaveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, već o dobrovoljnom osiguranju opće odgovornosti iz djelatnosti osiguranika u smislu čl. 940. i 941. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/)1, dalje: ZOO). Odredbom čl. 941. ZOO posebno je uređen tzv. limit "najviše do osigurateljeve obveze", a taj se iznos vidi iz police na listu 85. spisa, koja je priložena tek u revizijskom postupku. Dakle, na ugovoreno osiguranje ne može se analogno primijeniti limit iz osiguranja automobilske odgovornosti. Zato, kad se dogodi osigurani slučaj, tada i nastupa dužnost osiguratelja, u skladu s odredbom čl. 919. ZOO, isplatiti naknadu ili pak svotu određenu ugovorom i pri tome najviše do iznosa osigurateljeve obveze (čl. 941. ZOO).

Kod dobrovoljnog osiguranja način utvrđivanja naknade štete i pitanje pokrića prosuđuje se u skladu s ugovorom, odnosno pravilima koja čine njegov sastavni dio, što su sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili učiniti.

Polica osiguranja je priložena tek u revizijskom postupku u kojem se ta činjenica ne može iznositi kao utvrđenje sudova, a izostalo je utvrđenje sudova da li je riječ o iznosu osiguranja svote od 50.000 tadašnjih dinara i da li možda pravila koja čine sastavni dio ugovora predviđaju mogućnost revalorizacije.

Kako u ovoj parnici nije tako postupljeno, što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu propisa materijalnog prava, to je odluke sudova u odnosu na revidenta - osiguratelja trebalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje (čl. 395. st. 2. ZPP), uz napomenu da su odluke sudova u odnosu na prvotuženika ostale neizmijenjene.

U Zagrebu, 10. travnja 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.