Uzz-49/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 49/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić, predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u upravnoj stvari tužitelja M. Š. i A. Š., oboje iz T., protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Klasa:

UP/II-350-05/06-02/1363 od 14. studenoga 2006., Ur. broj: 531-04-1-06-6 od 14. studenoga 2006., radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj UZ-DO-120/10-4 od 21. prosinca 2010., protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-28/07-5 od 9. rujna 2010., u sjednici održanoj 26. listopada 2011.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava, te se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-28/07-5 od 9. rujna 2010. preinačuje i sudi:

Tužba se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-28/07-5 od 9. rujna 2010. uvažena je tužba tužitelja i poništeno rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-350-05/06-02/1363, Ur. broj 531- 04-1-06-6 od 14. studenoga 2006. kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja Splitsko- dalmatinske županije, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove, Ispostava T., Klasa: UP/I-350-05/05-01/503, Ur. broj 2181-05/9- 06-10 od 21. lipnja 2006. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju stambenog objekta na čest. zem. 2986/2 (1224/2) k.o. T..

Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njegovo prihvaćanje i preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbe kao neosnovane.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovoreno.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Postupajući na temelju odredbe čl. 49. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 53/91, 9/92 i 77/09 – dalje: ZUS) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u granicama zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Prema činjeničnim utvrđenjima u upravnom postupku tužitelji su zahtjevom od 8. prosinca 2005. zaprimljenog kod upravnog tijela 17. siječnja 2006. zatražili izdavanje lokacijske dozvole za gradnju obiteljske kuće na čest. zem. 2986 (1224/2) k.o. T., kada je bio na snazi Generalni urbanistički plan Grada Trogira („Službeni glasnik Općine Trogir“ broj 5/02), dok je u vrijeme donošenja rješenja prvostupanjskog upravnog tijela (21. lipnja 2006.) bio na snazi Prostorni plan uređenja Grada Trogira („Službeni glasnik“ broj 3/06), a prema kojem se predmetna čest. zem. nalazi unutar građevinskog područja u zoni „izgrađeni dio građevinskog područja – područje posebnog režima“, a za koji je utvrđena obveza izrade urbanističkog plana uređenja (UPU), a koji urbanistički plan uređenja nije donijet u vrijeme odlučivanja o zahtjevu tužitelja.

Polazeći od prednjih utvrđenja prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo odbili su zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole ocijenivši da nema pretpostavki za izdavanje lokacijske dozvole, jer bi njezino izdavanje bilo suprotno dokumentu prostornog uređenja. Pri tome drugostupanjsko tijelo zaključuje da se o zahtjevu tužitelja nije moglo odlučivati primjenom ranijeg prostornog plana, a koji je prema odredbi čl. 124. Prostornog plana uređenja Grada Trogira („Službeni glasnik Grada Trogira“ broj 3/06) prestao važiti, zbog čega se na temelju njega nije mogla izdati lokacijska dozvola.

U ovom stadiju postupka sporno je, je li o zahtjevu tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole trebalo odlučiti primjenom Prostornog plana Grada Trogira koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva ili onog koji je važio u vrijeme odlučivanja o zahtjevu od strane upravnog tijela.

Prema pravnom shvaćanju Upravnog suda Republike Hrvatske upravno tijelo je bilo dužno o osnovanosti zahtjeva tužitelja odlučiti primjenom odredbi dokumenta prostornog uređenja koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog upravnog postupka, a ne primjenom odredbi Prostornog plana uređenja Grada Trogira, a koji je stupio na snagu tijekom trajanja tog upravnog postupka.

Takvo pravno shvaćanje Upravnog suda Republike Hrvatske izraženo u pobijanoj presudi nije pravilno, a čemu se osnovano u zahtjevu za zaštitu zakonitosti prigovara.

Prema odredbi čl. 34. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 30/94, 68/98, 61/00, 32/02 i 100/04) za svaki zahvat u prostor provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja i lokacijskom dozvolom, a lokacijska dozvola je prema stavku 2. tog članka upravni akt koji se izdaje na temelju dokumenata prostornog uređenja, te posebnih zakona i propisa donesenih na osnovu tih zakona. Lokacijska dozvola se ne može dakle izdati suprotno dokumentima prostornog uređenja, a kojeg dokumenta u ovom slučaju nije bilo u vrijeme odlučivanja o zahtjevu.

Pravno shvaćanje Upravnog suda Republike Hrvatske da se unatoč navedenim propisima i utvrđenim činjenicama treba primijeniti prostorni plan (podzakonski propis) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može prihvatiti. Takvo shvaćanje praktično bi imalo za posljedicu zabranu tijela nadležnim za donošenje propisa o uređenju prostora da donose te propise, odnosno prostorne planove kojima bi se nešto mijenjalo u ranije donesenim planovima. Korištenje prostora i njegovu namjenu ne može određivati sud nego su zato ovlaštena tijela koja su nadležna za donošenje propisa o uređenju prostora. Novim propisima može se odrediti i da će određeni prostor služiti za neku drugu namjenu. Navedeno pravno shvaćanje nije prihvatljivo ni zbog toga što ono podrazumijeva da bi se lokacijske dozvole u pojedinim slučajevima morale izdavati za izgradnju gospodarskih objekata na određenom prostoru unatoč tome što je taj prostor prema propisima važećim u trenutku odlučivanja o zahtjevu predviđen za neku drugu namjenu koja potpuno isključuje izgradnju gospodarskih objekata.

Kako dakle u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo pretpostavki za udovoljenje zahtjevu tužitelja za izdavanje im lokacijske dozvole, to je zahtjev za zaštitu zakonitosti trebalo uvažiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 50. st. 2. ZUS-a.

U Zagrebu, 26. listopada 2011.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.