P-6333/2021-44 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6333/2021-44

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja DG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, dana 16. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210644379, kreditna partija 7103785482, sklopljenog dana 27. kolovoza 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem: OV-12716/07, dana 28. 08. 2007. godine, koji glasi: od CHF 10.042,57 (slovima:desettisućačetrdesetdvašvicarskafrankaipedesetsedamrapena)", te "sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210644379, kreditna partija 7103785482, sklopljenog dana 27. kolovoza 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem: OV-12716/07, dana 28. 08. 2007. godine, koji glasi:" u kunskoj protuvrijednosti144,32CHF(slovima:stočetrdesetčetirišvicarskafrankaitridesetdvarape na) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja."

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 18. P Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210644379, kreditna partija 7103785482, sklopljenog dana 27. kolovoza 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem: OV-12716/07, dana 28. 08. 2007. godine, koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.''

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju DG iznos 1.860,91 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,03 eur od 07.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,08 eur od 10.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,34 eur od 04.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,50 eur od 10.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,44 eur od 13.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,74 eur od 06.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,54 eur od 09.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,23 eur od 12.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,05 eur od 10.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,75 eur od 10.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,79 eur od 14.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,25 eur od 12.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,36 eur od 08.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,36 eur od 13.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,48 eur od 13.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,29 eur od 10.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,16 eur od 12.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,00 eur od 12.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,95 eur od 09.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,39 eur od 13.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,63 eur od 13.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,03 eur od 11.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,25 eur od 08.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,96 eur od 12.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,80 eur od 11.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,42 eur od 07.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,62 eur od 09.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,21 eur od 11.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,79 eur od 10.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,40 eur od 07.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 29,88 eur od 11.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 29,88 eur od 11.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 23,66 eur od 14.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 25,10 eur od 15.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 24,01 eur od 13.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 27,47 eur od 12.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,83 eur od 13.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,38 eur od 12.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,41 eur od 08.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 34,81 eur od 09.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,27 eur od 11.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,59 eur od 08.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,89 eur od 13.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 35,94 eur od 16.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 36,66 eur od 13.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 36,71 eur od 12.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 35,54 eur od 11.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 36,23 eur od 15.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 37,14 eur od 15.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 36,00 eur od 09.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 36,16 eur od 13.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 34,00 eur od 11.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 34,72 eur od 12.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 36,25 eur od 12.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 35,78 eur od 10.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 36,49 eur od 11.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 33,74 eur od 14.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 34,02 eur od 12.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 36,04 eur od 11.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 33,10 eur od 13.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 32,78 eur od 11.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 31,54 eur od 10.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 32,97 eur od 14.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 33,97 eur od 13.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 34,77 eur od 14.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 34,94 eur od 14.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 36,23 eur od 11.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 34,88 eur od 14.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,45 eur od 11.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 37,22 eur od 13.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,74 eur od 14.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 35,44 eur od 14.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 35,71 eur od 13.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,60 eur od 15.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 37,20 eur od 18.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 37,13 eur od 16.09.2014. pa do isplate,

te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 2.016,36 eur sa zateznom kamatom od 16. srpnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, za razdoblje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja DG u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210644379, kreditna partija 7103785482, sklopljenog 27. kolovoza 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem: OV-12716/07, dana 28. 08. 2007. koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 10.042,57CHF(slovima:desettisućačetrdesetdvašvicarskafrankaipedesetsedamrapen a) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke dan isplate kredita."

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe od 13. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 27. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 3210644379, kreditna partija 7103785482, a prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu 10.042,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatu koja je člankom 2. predmetnog ugovora, određena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50 % godišnje.

Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora o kreditu, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. S tim u vezi da je razvidna činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi da ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći, što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu.

Tužitelj se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Prilikom zaključenja Ugovora tužitelju je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirao tuženik. Dakle, tužitelj od tuženika nije dobio jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF (koja je bankama bila poznata u svojoj prirodi i specifičnosti), zbog čega se u ovom slučaju radi se o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tuženika. Upravo iz navedenih razloga, a u duhu navedene prakse iz kolektivnog spora jasno je da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tj. odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne.

Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Tužitelj se poziva i na učinalk čl. 502 c. ZPP te navodi da, uzevši u obzir sve navode iznesene u tužbi te pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništenost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužbom potražuje razliku u onim anuitetima, koju je tužitelj zbog povećanja tečaja platio više u odnosu na tečaj koji je važio na dan puštanja kredita, a koji u ovom slučaju iznosi 4,431987 kn za 1 CHF.

Uslijed navedenih promjena tuženik je, primjenom ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uslijed otplate kredita od tužitelja neosnovano stekao ukupni iznos od 13.893,26 kn. Zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništetnim odredbe čl. 1., 2., 6. i 18 P Ugovora o kreditu u dijelovima kojima je ugovorena valutna klauzula te posljedično navedenom, obvezati tuženika na isplatu ukupno preplaćenog iznosa 13.893,26 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose od dana plaćanja do isplate, kao i obvezati tuženika na isplatu troška parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da sve uplate po kreditu nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita da je razvidno da su određene uplate izvršene od strane ĐG, PG i CG, dok za određene uplate nisu naznačene osobe uplatitelja, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate.

U cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe i prigovor zastare. Navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja, kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja.

Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu.

Ne samo da je predniku tužitelja kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da prednik tužitelja nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je trebalo biti jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na isplatu troškova postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (8-12 spisa), podaci tuženika o predmetnoj kreditnoj partiji (list 13 spisa), promet po kreditu (list 14- 21 i 49-55 spisa), izračun preplate (list 19-21 spisa), priopćenje HNB-a od 16. ožujka 2015. (list 38-39 spisa), informativni letak (list 40 spisa), obavijesti tuženika o visini kamatne stope od 8. siječnja 2013. (list 41 spisa), priopćenje za javnost Ministarstva financija (list 42 spisa), Opće uvjete promjene kamatnih stopa u kreditnom poslovanju s domaći i stranim fizičkim osobama (list 43-48 spisa), nalaz i mišljenje te pisano očitovanje financijskog vještaka Darka Prpića (list 187-194 i 278-279 spisa), iskaz svjedoka ČG (list 304 spisa), iskaz svjedoka ĐG (list 307 spisa), iskaz tužitelja (list 305 spisa).

4. Cijeneći izvedene dokaze, svaki dokaz zasebno kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev djelomično osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelovima ugovorene valutne klauzule u CHF te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita.

6. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 27. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 3210644379, kreditna partija 7103785482, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu 10.042,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB (čl. 1 Ugovora);

- da je ugovoreno da je rok otplate kredita 84 mjeseca te da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 144,32 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 3. i 6. Ugovora).

7. Sporno je:

- je li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanog novčanog iznosa na ime razlike koje proizlazi iz razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za utuženo razdoblje;

- svojstvo potrošača tužitelja u vezi sklopljenog Ugovora o kreditu te je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača;

- pitanje zastare novčanih potraživanja tužitelja;

- aktivna legitimacija tužitelja u dijelu potraživane isplate preplaćenog tečaja za pojedine anuitete koje da je, prema tvrdnji tuženika, platila osoba različita od tužitelja.

8. Tužitelj je podneskom od 13. travnja 2023. (list 199-202 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao kondemnatorni dio zahtjeva na način da s osnove valutne klauzule potražuje isplatu u visini 1.860,91 eur sa zateznom kamatom od dana plaćanja do isplate.

9. Tuženik je podneskom od 28. travnja 2023. (list 203-209 spisa) prigovorio da je tužitelj podneskom 13. travnja 2023. preinačio tužbu na način da je povisio zahtjev te se toj preinaci protivi, a ako sud dopusti preinaku tada ističe prigovor zastare i za preinačeni dio. Osnovano tuženik navodi da je tužitelj navedenim podneskom povećanjem zahtjeva preinačio tužbu u smislu odredbe čl. 191. st.1. ZPP. Međutim, tužitelj je tužbu preinačio (povećanjem zahtjeva iz tužbe) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP jer tužitelj, bez svoje krivnje, nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a zbog čega je preinaka dopuštena te je odlučeno kao u izreci rješenja (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.). Pritom valja dodati da se, u konkretnom slučaju, radi i o tzv. nepravoj preinaci zahtjeva budući da se povećanje postojećeg zahtjeva temelji na istoj činjeničnoj osnovi ( pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.)

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao I. tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl.81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. U odnosu na navode tuženika da, u konkretnom slučaju, nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl.502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP.

15. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

16. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati. U ovom postupku tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača i tvrdi da je na tužitelju teret dokaza o suprotnome jer da se potrošačka svrha ne presumira.

17. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

18. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

19. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

20. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita.

21. Iz iskaza tužitelja (list 305 spisa), proizlazi da je postupak sklapanja Ugovora o kreditu tekao tako da je došao u auto kuću Lozić gdje mu je rečeno da je kredit u CHF valuti za njega najpovoljniji i gdje mu je zapravo već prezentiran unaprijed sastavljen ugovor o kreditu kojeg sam je prije potpisa pročitao. Djelatnik auto kuće mu nije objašnjavao pojam valutne klauzule niti je imao mogućnost pregovarati o odredbama ugovora jer zapravo, nikog od djelatnika banke nije niti vidio. Kredit je podigao radi kupnje vozila kojeg je koristio za osobne potrebe. U trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Anuitete kredita otplaćivao je na način da je mjesečno odlazio u banku i tamo iste plaćao.

22. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao životan, logičan i uvjerljiv te u skladu sa pisanom dokumentacijom u spisu. Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj ugovor sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

23. Dakle, ovaj sud zaključuje da je tužitelj potrošač zbog čega je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate. Tuženik na okolnost informiranosti o spornim odredbama nije predložio eventualno saslušanja djelatnika banke koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja Ugovora o kreditu. Nasuprot tome, iz prihvaćenog iskaza tužitelja dakle, u bitnom, proizlazi da mu djelatnik banke nije objasnio pojam valutne klauzule, nije o toj odredbi pregovarao sa tuženikom i nisu mu objašnjeni razlozi zbog kojih bi moglo doći do promjene ugovorene visine tečaja CHF za kune.

24. Ovdje valja reći da iz iskaza tužitelja dakle, ne proizlazi da ga je tuženik informirao o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima.

25. Kako dakle, tuženik nije niti tvrdio niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (čl. 502.c ZPP) te da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (čl. 2., čl. 6. i čl. 18 P.Ugovora) te je odlučeno kao u toč. I. do III. izreke presude.

26. Nasuprot tome, odbijen je zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu protuvrijednosti CHF jer se odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi na odredbu ugovora prema kojoj se kredit ugovara u valuti CHF i isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Naime, sporni dio čl.1. Ugovora o kreditu glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 10.042,57 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita".

27. Ovim dijelom člankom 1. Ugovora nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita iz čega, onda, slijedi da neosnovano tužitelj tvrdi da je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno o ništavosti ovakve odredbe i da bi se radilo o direktnom učinku. Tim člankom je samo naznačen iznos kredita u CHF, a što nije nezakonito. Nadalje, sud nije našao niti jedan razlog zbog kojeg bi navedeni dio čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan pa je taj dio zahtjeva tužitelj odbijen kao u toč. V. izreke presude.

28. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula (dijelovi čl. 2., čl. 6 i čl. 18. P) to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, u skladu sa čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05.,dalje u tekstu ZOO), važećim u vrijeme sklapanja Ugovora, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po tečaju te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

29. Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225 ZOO, a koji rok nije protekao budući da je tužba podnesena 12. listopada 2020.

30. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

31.Budući da je u konkretnom slučaju tužitelj podneskom od 13. travnja 2023. preinačio tužbu povećanjem zahtjeva (po provedenom financijskom vještačenju), u odnosu na pitanje zastre za taj povećani dio zahtjeva, valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. koje glasi ¨"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." Stoga u konkretnom slučaju, a budući da dakle, radi o preinaci povećanjem zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, da je ta tzv. neprava preinaka moguća i dopuštena, nema zastare niti za taj preinačni dio zahtjeva jer je tužba podnijeta pravovremeno.

32. Radi utvrđenja visine zahtjeva, sud je cijenio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića, iz kojeg proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja, u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos – iznosi 14.020,79 kn odnosno eurska protuvrijednost 1.860,91 eur. Vještak dalje navodi i da ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -44,21 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 eur = 7,53450 kn) iznosi -5,88 eur.

32.1. Nalazu i mišljenju prigovorio je tuženik u podnesku od 28. travnja 2023., tvrdeći da je vještak primijenio pogrešnu metodu izračuna, navodeći da je potrebno uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku.

32.2. Očitujući se na prigovor tuženika, vještak u svom pisanom očitovanju od 10. listopada 2023. navodi da je u pisanom nalazu i mišljenju postupio sukladno zadatku suda te u izračunu koristio anuitete koje je obračunala banka, stoga stoji pri nalazu i mišljenju od 24. veljače 2022. Ukoliko bi se primjenjivala metodologija koju je tuženik zatražio u prigovoru, takav izračun bi uključivao i promjenu kamatne stope, dok je zadatak Suda glasio da se izračuna promjena nastala uslijed povećanja tečaja. Nadalje, obzirom da je vještak izdvojio u zaključku sve anuitete koji su plaćeni od strane tužitelja (kada je tečaj bio viši i kada je tečaj bio niži od ugovorenog) za vještaka financijske struke predstavljaju pravno pitanje navodi tuženika u dijelu očitovanja da li će Sud uzeti u obzir razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Stoga, budući da se radi o pravnim pitanjima u očitovanju tuženika, vještak stoji pri izradi nalaza i mišljenja od 24. veljače 2023.

33. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka budući da je sačinjeno stručno, detaljno obrazloženo i skladu sa relevantnom dokumentacijom te zadatkom suda i sud isto cijeni potpunim, jasnim i neproturječnim.

34. Naime, postavljen zadatak financijskom vještaku dan je s obzirom na činjenicu da, u situaciji kada je iz ranije navedenih razloga naznačena ugovorna odredba ništetna, valja primijeniti iznos kredita, odnosno svakog mjesečnog anuiteta, bez vezanja za kretanje valute CHF, s obzirom da je odredba Ugovora kojom se otplata veže uz valutu CHF ništava, a u slučaju ništavosti pojedine odredbe uzima se da nije ni napisana (pro non scripto), tako da je za ocjenu osnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva sud dao zadatak vještaku da utvrdi visinu razlike između onoga što je tužitelj platio na temelju Ugovora o kreditu i onoga što bi platio da se odredba koje je utvrđene ništavom ne uzima u obzir, gledano za svaki mjesec plaćanja. Sud nije posebno usmeno saslušavao vještaka budući da je prigovor tuženika na nalaz i mišljenje - pravno pitanje, a o čemu je odgovor dao sud kako je ranije obrazloženo te su stranke ujedno na ročištu 9. lipnja 2025. (list 368 spisa), a na poseban upit suda, suglasno iskazale da nema potrebe za usmenim obrazloženjem vještaka u odnosu na izrađeni nalaz i mišljene te njegovu pisanu dopunu. Valjda dodati i to da sud nije posebno cijenio, uz tužbu priložen izračun preplate jer je izostala suglasnost tuženika da se isto kao dokaz visine zahtjeva, koristi u ovom postupku, a u konačnici je i po prijedlogu tužitelja i provedeno financijsko vještačenje čije je rezultate sud cijenio kako je prethodno obrazloženo.

35. Navod tuženika o tome da je tužitelj, pri postavljanju zahtjeva, trebao u obzir uzeti i tzv. negativnu razliku odnosno za istu umanjiti potraživanje je neosnovano. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud. Pritom tuženiku valja odgovoriti da isti, u odnosu na iznos tzv. negativne razlike, nije do zaključenja prethodnog postupka eventualno istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu niti do zaključenja glavne rasprave eventualno prigovor prijeboja, a u kojim slučajevima bi sud jedino bio ovlašten eventualno umanjiti tražbinu tužitelja sa potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnom razlikom (tako i VSRH u presudi poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.)

36. Stoga sud utvrđuje da, temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, ukupna razlika preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetne odredbe o promjeni tečaja iznosi 1.860,91 eur (pozitivna razlika).

37. Budući da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, upravo je na temelju navedene odredbe valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu iznosa 1.860,91 eur ( pozitivna razlika zbog promjene tečaja- valutna klauzula) jer je tuženik taj iznos stekao bez osnove te je odlučeno kao u toč. IV. izreci presude.

38. Na prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, tvrdnjom da je iz prometa po kreditu vidljivo da su i treće osobe plaćale pojedine anuitete kredita, čime da tužitelj u tom dijelu nema aktivnu legitimaciju, valja reći da to što su pojedine anuitete po kreditu uplatile osoba imenom CG, inače supruga tužitelja i GG, nije ni od utjecaja na aktivnu legitimaciju tužitelja u tom dijelu. Naime, iz iskaza navedenih osoba kao svjedoka, a koje sud prihvaća kao životne, logične i uvjerljive, proizlazi da su pojedine anuitete doista plaćale, ali u ime i za račun tužitelja kao korisnika kredita. Stoga, kada je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita po anuitetima - uplate koje su izvršile navedene osobe, time tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio aktivnu legitimaciju u smislu članka 1111. ZOO zahtijevati povrat stečenog bez osnove (za sporne anuitete) jer su dakle, te treće osobe, u skladu s člankom 161. ZOO platile dug u ime i za račun korisnika kredita, a što je dakle, tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita. Time, za te sporne anuitete nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa od (ne umanjuje njegovu obvezu) obveze utvrđene presudama u kolektivnom sporu (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III- 5101/2021 i dr. spojenim odlukama od 7. lipnja 2023. te VSRH u rješenju Revd 1202/2022-2 od 22. ožujka 2022.)

39.Tužitelju na temelju odredbe čl. 1115. ZOO pripada i zatezna kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos i to od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, a budući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, isti je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništave pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate, a koji datumi plaćanja jasno proizlaze iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

40. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

41. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju jer nije uspio u neznatnom dijelu (deklaratornog) zahtjeva u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi. Trošak postupka tužitelja sastoji se od zastupanja istog po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa), prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine radnje te prema priloženom troškovniku.

41.1.Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1Tarife), sastav podnesaka od 3. ožujka 2022., 13. travnja 2023. i 16. veljače 2024., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 10. ožujka 2022., 1. veljače 2023. i 9. lipnja 2025., svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 700 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.400,00 eur, a uz uvećanje za 25 % PDV (350,00 eur) te uz trošak uplaćene pristojbe na tužbu u iznosu 66,36 eur te uz trošak uplaćenog predujma za vještačenje 200,00 eur, sveukupno iznosi 2.016,36 eur.

42. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka tužitelju temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

U Zagrebu 16. srpnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika