I Kž-766/2012-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 766/12-6

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. K. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; nastavno: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 14. rujna 2012. broj K- 55/10, u sjednici održanoj dana 04. ožujka 2015.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru opt. M. K. je na temelju čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06; u nastavku: ZKP/97) oslobođen od optužbe za kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ/97, činjenično i pravno pobliže opisano u izreci te presude, a na temelju čl. 123. st. 1. ZKP/97 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 766/12-6

Spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba je osnovana.

U pravu je državni odvjetnik kada, žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatra da je na temelju izvedenih dokaza i u ponovljenom postupku, nakon ranije ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (od 06. listopada 2010. broj I Kž- 1220/08), prvostupanjski sud opet izveo pogrešan zaključak o nedokazanosti kaznenopravne odgovornosti optuženika, napominjući da je argumentacija prvostupanjskog suda manjkava.

Ovosudnim rješenjem od 06. listopada 2010. broj I Kž-1220/08 dana je uputa prvostupanjskom sudu da na pogodan način pribavi podatke o prvim simptomima sumanutog poremećaja oštećenice, provede novo psihijatrijsko vještačenje u kojem će razjasniti sva sporna pitanja (s obzirom na uočene razlike u iskazu oštećenice koje su mogle biti dovedene u vezu s njezinim naknadnim podvrgavanjem liječenju i terapiji) pri čemu će vještak ostati u granicama svog zadatka (s obzirom da se ranija vještakinja upustila u ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice, a na što nije ovlaštena, jer je to u domeni suda). Nakon što je prvostupanjski sud ispitao neke od članova obitelji ošt. N. M., proveo je i novo psihijatrijsko vještačenje po doc. dr. E. Ž., a kao svjedok ispitan je ponovno D. V., te prvi put u svojstvu svjedoka T. K. (brat optuženika).

Prvostupanjski sud je potom oslobodio opt. M. K. od optužbe zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ/97, prvenstveno zaključivši da je iskaz ošt. N. M. nevjerodostojan. Uvodno treba ponoviti da je iskaz oštećenice doista ključan dokaz u ovom predmetu, a što je slučaj kod većine tzv. seksualnih delikata u kojima najčešće nema očevidaca, pa je adekvatna i detaljna analiza i ocjena iskaza samih sudionika događaja najvažnija za utvrđivanje dinamike i kronologije zbivanja.

Najprije, za primijetiti je da je pretežiti dio analize i ocjene izvedenih dokaza prvostupanjski sud posvetio iskazu oštećenice, koji je iznimno detaljno i kritički analizirao, ne postupajući ni izbliza jednako u pogledu obrane optuženika, koju je tek usputno spomenuo, a da joj nije posvetio dovoljno pažnje i kritičnosti.

Ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice prvostupanjski sud temelji prvenstveno na usporedbi između onog što je sadržano u kaznenoj prijavi i oštećeničinih svjedočkih iskaza tijekom postupka, upirući na brojne razlike koje se između njih pojavljuju. Veliki dio obrazloženja svoje odluke prvostupanjski sud posvećuje komparaciji činjeničnog opisa inkriminacije iz optužnice i iskaza oštećenice kao svjedoka, pri čemu treba naglasiti da se činjenični opis kaznenog djela iz optužnice naslanja na sadržaj kaznene prijave. Na taj način se zapravo prilikom analize iskaza oštećenice u obzir uzima i sadržaj kaznene prijave, jer se navodi te prijave razmatraju kao dio iskaza oštećenice. Ovdje valja istaknuti da se sadržaj kaznene prijave uopće ne može tretirati kao dokaz, a još manje kao sadržaj iskaza bilo kojeg sudionika kaznenog postupka, neovisno o tomu radi li se o okrivljeniku ili svjedoku. Naime, da bi iskaz nekog sudionika mogao biti razmatran kao dokaz, ta osoba mora biti upozorena po odredbama ZKP-a koje se odnose na njezinu procesnu ulogu, a ispitivanje mora biti provedeno po nadležnom tijelu. Nema sumnje da djelatnici policije, kojima je kaznena prijava bila podnesena, nisu prema odredbama ZKP/97 bili ovlaštena tijela koja su mogla ispitati

I Kž 766/12-6

neku osobu u svojstvu svjedoka, pa stoga niti upozorenja koja oni eventualno daju presumiranom svjedoku ne čine sadržaj kaznene prijave dijelom iskaza svjedoka.

Identičan nedostatak prisutan je kod usporedbe koju prvostupanjski sud radi između zadobivenih ozljeda oštećenice konstatiranih medicinskom dokumentacijom i potom sudskomedicinski vještačenih i navoda oštećenice, uzimajući opet u obzir sadržaj kaznene prijave, a koja nije dokaz u kaznenom postupku, niti se njezin sadržaj može predočavati svjedoku.

Sve navedeno podrazumijeva da se većina razlika i nepodudarnosti koje apostrofira prvostupanjski sud pomno ih nabrajajući na l. 20 i 21 presude ne predstavlja prihvatljivo obrazloženje za analizu i ocjenu iskaza oštećenice.

Iako prvostupanjski sud navodi da uzima u obzir navode provedenog psihijatrijskog vještačenja po vještaku doc. dr. E. Ž., koji je ustanovio da je ošt. N. M. stanovito vrijeme prije kritičnog događaja oboljela od sumanutog poremećaja, karakteriziranog temeljnim i konstantnim idejama silovanja i rađanja, vizijama i vidnim i slušnim halucinacijama, istodobno taj sud ističe da je vjerodostojnost iskaza oštećenice nastojao utvrditi dovodeći njezin iskaz u kontekst s drugim dokazima. Pritom nalazi da mali broj i narav zadobivenih ozljeda oštećenice, a utvrđenih medicinskom dokumentacijom i verificiranih u pogledu načina nastanka provedenim sudskomedicinskim vještačenjem, demantira prihvatljivost navoda oštećenice. Ukupnost kritičnog događaja po mišljenju suda prvog stupnja daje temelj za zaključak da su neke od ozljeda koje su oštećenici konstatirane nastale kao „odraz energičnosti spolnog čina“ (koju mogućnost je naveo sudsko-medicinski vještak). Drastičnu razliku u trajanju spolnog odnosa između iskaza oštećenice i optuženika (oštećenica spominje 10 minuta, odnosno pola sata, a optuženik sat vremena ili nešto dulje od toga) prvostupanjski sud obrazlaže naglašavanjem da je iluzorno očekivati da akteri događaja točno odrede taj podatak. Također, sud prvog stupnja nalazi da bi, uzimajući u obzir trajanje događaja, u slučaju primjene fizičke prisile brojnost i težina ozljeda na tijelu ošt. N. M. kao žrtve bila intenzivnija, pa stoga smatra da sudsko-medicinsko vještačenje nije dokaz koji daje uporište za prihvaćanje iskaza oštećenice. Vjerodostojnost navoda oštećenice kompromitirana je, kako navodi prvostupanjski sud, i činjenicom da njezina odjeća i obuća nisu oštećene, a to bi bilo za očekivati ako je optuženik doista primjenjivao silu.

Nadalje, po mišljenju prvostupanjskog suda, neprihvatljivost iskaza ošt. N. M. temelji se na tri relevantne okolnosti: činjenici što je ošt. N. M. prije kritične zgode konzumirala alkohol i bila pod njegovim utjecajem tempore criminis, slobodnom ponašanju oštećenice s optuženikom u kojem je manifestirala pozitivan stav prema njemu i odnosu između oštećenice i svjedoka T. K., koji karakterizira materijalna i emotivna ovisnost oštećenice o tom svjedoku. O postojanju tih okolnosti prvostupanjski sud zaključuje iz iskaza oštećenice i „iskaza saslušanih svjedoka koji su redom na to ukazali“, a nastavno objašnjava kako karakter odnosa između oštećenice i svjedoka T. K. predstavlja prihvatljiv motiv da oštećenica kritični događaj prijavi kao kazneno djelo silovanja.

Kao prvo, iz izloženog je razvidno da prvostupanjski sud smatra da oštećenica nije pružala nikakav, pa ni verbalni otpor, odnosno da je do seksualnog odnosa između nje i optuženika došlo dobrovoljno, pa i uz oštećeničino aktivno sudjelovanje (s obzirom na prihvaćenu varijantu tumačenja nastanka nekih od tjelesnih ozljeda oštećenice koju navodi

I Kž 766/12-6

sudsko-medicinski vještak govoreći i mogućnosti njihovog nastanka kao „odraza energičnosti spolnog čina“). Dosljedno tomu, sud prvog stupnja objašnjava i motive za prijavljivanje tog događaja kao kaznenog djela silovanja nalazeći ih u pokušaju oštećenice da očuva svoj odnos s T. K.

Takvom načinu rezoniranja prvostupanjskog suda opravdano prigovara državni odvjetnik, ističući da se radi o jednostranoj analizi i ocjeni pojedinih dokaza. Doista, sud prvog stupnja isti stupanj kritičnosti s kojim je pristupio analizi i ocjeni iskaza oštećenice ne primjenjuje i na obranu opt. M. K. Tako, na primjer, taj sud potpuno ispušta iz vida tvrdnju opt. M. K. da se oštećenica toga dana žalila na ozljedu na ruci, dodajući da je navela kako ju je zadobila padom (što je izjavio u istrazi i ponovio na raspravi), da bi na raspravi izrijekom naglasio i kako tijekom spolnog odnosa nije bilo grubih dodira. Način zadobivanja navedene ozljede padom sudsko-medicinski vještak nije spomenuo kao moguć, a kraj kasnije decidirane izjave optuženika kako tijekom spolnog odnosa nije bilo grubih dodira, zaključak da je ozljeda ruke oštećenice nastala kao izraz energičnosti spolnog čina ukazuje se neprihvatljivim, tim više što je oštećenica, prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka doc. dr. E. Ž., u vrijeme inkriminacije „bila u psihotičnom stanju, osjećala strah od prijetnji i nije davala dovoljan otpor jer za to nije imala niti razvijen model ponašanja, zbog čega nije aktivno mogla sudjelovati u neželjenom seksualnom činu“. Drugim riječima, psihijatrijski vještak navodi da je oštećeničina bolest bila takve naravi da ju je pasivizirala u određenoj mjeri, ali ne i potpuno. Dakle, prema mišljenju vještaka psihijatra, oštećenica je tempore criminis mogla ograničeno davati otpor, što odgovara, suprotno navodima i objašnjenju prvostupanjskog suda, verbaliziranom neslaganju sa spolnim odnosom, a upravo to oštećenica i tvrdi da je činila, dosljedno i detaljno opisujući kako je pritom plakala i molila optuženika da prestane.

Nadalje, potpuno je zanemaren važan dio mišljenja psihijatrijskog vještaka doc. dr. Ž. koji ističe da je kritični događaj kod oštećenice postao jaki stresor za pogoršanje njezinog psihičkog stanja kasnije. Ako se nije radilo o primjeni sile, te ako je spolni odnos tempore criminis bio dobrovoljan s oštećeničine strane, nejasno je zbog čega bi ga oštećenica doživjela kao jaki stresor. Pritom prvostupanjski sud na kraju obrazloženja navodi i da je oštećenica predmetni spolni odnos mogla doživjeti kao nešto samo po sebi razumljivo (a takva je pretpostavka suprotna citiranom navodu psihijatrijskog vještaka), te da je okolina oštećenice bila svjesna njezinog čudnog ponašanja, zbog čega bi se, po ocjeni tog suda, možda, da je optužnica bila drugačija postavljena, moglo razmatrati je li se radilo o kaznenom djelu s nemoćnom osobom. Međutim, izloženo rezoniranje ne nudi objašnjenje za to da je upravo predmetni spolni odnos, a ne niti jedan raniji ili naknadni, postao jaki stresor za pogoršanje psihičkog zdravlja oštećenice. Iz izvedenih je dokaza, naime, prvostupanjski sud zaključio o slobodnom ponašanju oštećenice općenito, na koje su ukazivali brojni svjedoci, a spolne odnose je po mišljenju tog suda uključivala i priroda odnosa između oštećenice i svjedoka T. K., iako, nijedan raniji spolni kontakt oštećenice (a iz izloženog proizlazi da prvostupanjski sud smatra kako ih je bilo u većem broju) nije rezultirao takvim pogoršanjem njezinog psihičkog stanja.

Nesumnjivo je, nadalje, da se u iskazu oštećenice, ispitane u ukupno tri navrata, pojavljuju određene razlike. No, prvostupanjski sud tim razlikama, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, daje neadekvatan značaj, zanemarujući da je baš psihijatrijski vještak doc. dr. E. Ž., raspravno ispitan dana 11. rujna 2012. (l. 420), naveo: „ako je psihoza

I Kž 766/12-6

izrazitija, s jačim simptomima koji obuzimaju osobu koja je nosilac te psihoze, tada se može dogoditi da postoji određenija „rupa“ u sjećanju, pa naknadna interpretacija tog događaja može imati određene nedostatke, odnosno biti nešto drukčija, ali je temeljno kod nje to što je sadržaj praktično isti.“ Iskaz oštećenice u bitnim je crtama koje se odnose na kronologiju i dinamiku inkriminiranog događaja dosljedan i jednak, dok se razlike ne odnose na elemente koji čine osnovnu konstrukciju zbivanja. Uostalom, protek vremena i kod psihički potpuno zdravih osoba rezultira zaboravljanjem pojedinih detalja nekog zbivanja i modifikacijom pojedinih segmenata zapamćenog, što prvostupanjski sud nije imao u vidu.

Neadekvatnost i neprihvatljivost načina analize i ocjene iskaza oštećenice u pobijanoj presudi proizlazi, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, iz opetovanog zanemarivanja događaja na koje se oštećenica u svom iskazu pozivala, tj. prijetnji i napada koje je nakon prijavljivanja inkriminiranog događaja doživjela na radnom mjestu, a povezani su upravo s tom prijavom. Da su ti navodi oštećenice istiniti, proizlazi iz rješenja Prekršajnog suda u Zadru od 24. ožujka 1999. broj JR-IX-174/99 (l. 117 i 118 spisa) i raspravnog iskaza svjedoka I.

J. u kojem je potvrdio da je kod njega u lokalu uredovala policija zbog remećenja javnog reda i mira, u povodu napada M. V. i još neke osobe na oštećenicu. Činjenica što je oštećenici omogućeno da iskazuje u sudnici bez prisutnosti optuženika nije opravdanje za ignoriranje spomenutog incidenta, posebice kraj podatka da je optuženik, kako to proizlazi iz iskaza većine ispitanih svjedoka, domaći čovjek, koji u „svom gradu“ ima niz prijatelja i poznanika, a kao vlasnik ugostiteljskog objekta nesumnjivo je situiran, te održava brojne kontakte, što je u prirodi takvog posla, za razliku od oštećenice, koja nije iz Z., nego je došla u potrazi za poslom (šankerice) i tamo se zadržala tek određeno vrijeme, a vrsta posla koju je obavljala često se u manjim sredinama doživljava „manje vrijednom“, odnosno podrazumijeva „slobodniji“ odnos gostiju lokala i uključuje i ponekad neugodna dobacivanja i komentare.

Da je okolina na upravo takav način percipirala osobe oštećenice i optuženika potvrđuje i sadržaj iskaza brojnih svjedoka, pa tako i svjedoka I. J., koji je, izjavivši da je oštećenica čudna osoba koja je bez ikakvog razloga znala plakati, pa se smijati i pokazivati znakove histerije, najprije ustvrdio kako je zbog takvog i sličnog ponašanja nije zadržao kao djelatnicu i zanijekao je da bi oštećenici netko prijetio, da bi, tek nakon što mu je predočeno da je u njegovom lokalu uredovala policija zbog narušavanja javnog reda i mira, to potvrdio, a na traženje da konkretizira zbog čega, izjavio je da je policija uredovala zbog napada V. na oštećenicu, prisjetivši se i da mu je oštećenica uplakana ispričala da su je napadali V. i još netko.

Slično svjedoku I. J. iskazuje i svjedok S. Z. koji negira da je V. ikada udario oštećenicu, sporeći time sadržaj rješenja Prekršajnog suda u Zadru, iako, da je riječ o upravo tom incidentu proizlazi iz rješenja Prekršajnog suda u Zadru od 24. ožujka 1999. broj JR-IX-174/99. Naklonost najvećeg broja ispitanih svjedoka optuženiku, nadalje, najbolje oslikavaju posve neprimjereni opisi oštećenice dani po svjedocima J. V. i S. Z., što je sve zahtijevalo dodatnu kritičnost suda pri njihovoj ocjeni.

Najzad, upitna je prihvatljivost motivacije oštećenice da prijavi silovanje, kako to tumači prvostupanjski sud pozivajući se na njezinu potrebu da sačuva svoj odnos s T. K. Naime, T. K., ispitan kao svjedok, iskazao je da je oštećenica neposredno nakon kritičnog događaja došla u kafić gdje se on nalazio, te se „čudno ponašala“, te na njegovo inzistiranje da kaže o čemu se radi uporno nije htjela ništa reći, da bi, odgovarajući na posebna pitanja, svjedok potvrdio oštećeničin navod da je tada plakala, dodajući da mu je rekla „Ako ti M. nešto kaže da se dogodilo među nama, nemoj mu vjerovati“, a sadržaj takve navodne izjave oštećenice bitno odudara od ranije tvrdnje istog svjedoka da oštećenica nije ništa htjela reći.

I Kž 766/12-6

Navodna molba oštećenice upućena svjedoku T. K. da „ne vjeruje optuženiku ako nešto bude govorio o odnosu s oštećenicom“ predstavlja sama po sebi priličan rizik za nastavak eventualnog odnosa oštećenice i svjedoka T. K., s obzirom da podrazumijeva da bi to „nešto“ moralo biti neugodno i sramotno za oštećenicu. Stoga, u tom kontekstu, nema sumnje da oštećeničino podnošenje prijave protiv optuženika, koji je brat T. K., gotovo sigurno znači i okončanje odnosa između oštećenice i svjedoka. Naime, ako je oštećenica bila zainteresirana „očuvati svoj odnos s T. K.“ (kako to smatra prvostupanjski sud, zaključujući da je to njezin osnovni motiv prijavljivanja i ustrajavanja na toj prijavi tijekom trajanja čitavog ovog postupka) to dovodi u pitanje istinitost navoda brojnih svjedoka (pa tako i I. J.) koji su pričali o oštećeničinom iznimno slobodnom ponašanju s drugim muškarcima, a posebno optuženikom, što nije moglo ostati tajna.

S obzirom na sve izneseno, za sada se činjenično stanje ukazuje pogrešno utvrđeno, pa je stoga pobijana presuda ukinuta, a predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, ali pred potpuno izmijenjenim vijećem.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, nakon što provede iznova sve dokaze, kao i eventualno dodatne, ocijeni li ih potrebnima, detaljno i sveobuhvatno analizirati obranu optuženika, iskaz oštećenice i ostale dokaze, imajući u vidu sve što je u ovoj odluci navedeno, potom će izložiti nesporne činjenice te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim ili nedokazanim, vodeći računa o propustima na koje je ukazano ovom odlukom, te će potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku koju treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP/97 (čl. 459. st. 5. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13; dalje u tekstu: ZKP/08)).

Slijedom navedenog trebalo je, temeljem čl. 388. st. 1. i 3. ZKP/97, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 04. ožujka 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.