I Kž-368/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broi: I Kž 368/1992-3

PRESUDA I RJEŠENJE

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Frančula mr. Rudolfa, Mikor Milivoja i Potrebica Ante kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K. I. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH i dr., odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 4. svibnja 1992. K-55/92, u sjednici održanoj 2. rujna 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Papac Baldu,

presudio je i riješio je :

I. Djelomično se uvažava žalba opt. K. I., te se ukida prvostepena presuda za kriv. djelo pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. preuzetog KZ činjenično opisano u toč. 2. i predmet u tom ukinutom dijelu vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

II. Uslijed odluke iz toč. I., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se opt. K. I. za kriv. djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH, činjenično opisano u toč. 1. za koje je tom presudom oglašen krivim po čl. 35. st. 1. KZH osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, u koju se kaznu na temelju čl. 50. st. 1. preuzetog KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 1. veljače 1992. na dalje.

III. Žalba opt. K. I. u ostalom se dijelu odbija kao neosnovana i u pobijanom a nepreinačenom dijelu prvostepena presuda potvrdjuje.

IV. Protiv opt. K. I. produljuje se pritvor.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Vojnog suda u Osijeku od 4. svibnja 1992. K

I Kž 368/1992-3

55/92 oglašen je krivim opt. K. I. zbog kriv. djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH, činjenično opisanog u toč. 1., za koje mu je djelo na temelju istog propisa utvrdjena kazna zatvora u trajanju od osam godina i za kriv. djelo pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. preuzetog KZ, činjenično opisano u toč. 2., za koje mu je na temelju čl. 35. st. 1. KZH, primjenom čl. 42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 1. preuzetog KZ utvrdjena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, pa je tom presudom na temelju čl.

48. st. 2. preuzetog KZ osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina, u koju je na temelju čl. 50. preuzetog KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. veljače 1992. na dalje.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. K. I. putem branitelja odvj. F. A. iz P., ističući žalbene osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, u kojoj je predložio da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Žalitelj je ujedno predložio da se branitelja obavijesti o drugostepenoj sjednici, kojem prijedlogu na temelju čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske nije udovoljeno, jer je tim propisom prestala obaveza drugostepenog suda o primjeni čl. 371. Zakona o krivičnom postupku, koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske (NN 53/91 - ZKP).

Zamjenik javnog tužitelja Republike Hrvatske nakon razmatranja predmeta na temelju čl. 370. st. 2. ZKP predlaže da se žalba optuženika kao neosnovana odbije.

Žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka se obrazlaže navodom da neuropsihijatrijski nalaz sadrži i ono što prvostepeni sud ne prihvaća kao istinu (a tiče se prikaza optuženika o njegovom nasilnom izvodjenju iz ugostiteljskog lokala) što sadržajno ne predstavlja prigovor bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz toč. 11. st. 1. čl. 364. ZKP, već prigovor činjenične prirode u odnosu na jednu od činjenica u odnosu na djelo iz toč. 1., koja je prema stanovištu žalitelja važna, a na koju će biti odgovoreno u osvrtu na taj žalbeni osnov.

Pogrešno utvrdjeno činjenično stanje žalitelj nalazi u tome što je pobijanom presudom otklonjena obrana optuženika o njegovom nasilnom izbacivanju iz ugostiteljskog objekta H. l. od strane oštećenika, a onda i o njegovom agresivnom

I Kž 368/1992-3

ponašanju prema optuženiku po izlasku iz lokala (dva udarca šakom u glavu), a po stanovištu žalitelja pravilna bi analiza iskaza svjedoka T. D. i P. I. pokazala da je obrana optuženika glede oštećenikovog odnosa prema njemu najprije prilikom izbacivanja iz lokala a potom i na terasi lokala - istinita.

Suprotno prigovoru žalitelja prvostepeni sud je nakon analize iskaza svjedoka T. D. i P. I., ispravno našao da optuženik nije bio ni nasilno, a ni grubo izbačen iz lokala od strane oštećenika, već jednostavno izveden. Odredjene razlike u prikazu načina na koji je oštećenik D. M. to učinio (svj. T. - oštećenik je obgrlio oko ramena optuženika i tako ga izveo van, a svj. P. - oštećenik je zajedno s optuženikom izišao iz lokala, optuženi je išao prvi a ošt. za njim) ne dovodi u dvojbu suštinu iskazivanja ovih svjedoka, a ta je da oštećenik nije nasilno i grubo postupao prema optuženiku, jer to oba svjedoka izričito negiraju.

Kako je dakle pobijanom presudom ova osporavana činjenica utvrdjena ispravno, onda treba cijeniti neistinitim i onaj dio obrane optuženika u kojem on tvrdi da ga je oštećenik na terasi ispred lokala, a nakon što su izašli, dva puta udario u glavu, a što treba isključiti i zbog ranijeg ponašanja oštećenika prema optuženiku kada je ovaj pokušavao spriječiti sukob izmedju agresivnog optuženika i svjedoka Petrović Ivana, kako to odredjeno iskazuje ovaj potonji svjedok.

Medjutim,

žalitelj

ovo

pitanje

promašeno

problematizira, jer sve kada bi i bilo točno da je oštećenik prema optuženiku pokazao neku grubost dok ga je izvodio iz ugostiteljskog objekta (a što valja zbog već navedenih razloga isključiti) optuženik se ni u tom slučaju ne bi mogao pozivati na eventualnu primjenu čl. 36. KZH. Ovo ne samo stoga što ni eventualno nasilno izvodjenje iz lokala ne bi moglo biti ocijenjeno kao napad ili zlostavljanje ili teško vrijedjanje optuženika od strane oštećenika u smislu navedenog propisa, nego ni ponašanje optuženika u lokalu koje je tome prethodilo nije bilo neskrivljeno. Naprotiv, prema iskazu svj. T. i P. optuženik je još tada vadio bombu i prijetio da će sve dignuti u zrak, repetirao je tudju pušku i htio se tući sa svj. P., a takvo njegovo ponašanje bi opravdavalo postupanje gostiju u lokalu u smislu neutralizacije očito aktualne opasnosti po sve prisutne, pa i eventualnim nasilnim izvodjenjem optuženika iz prostorije. S time nema nikakve veze činjenica da se i oštećenik u lokalu u jednom času nije ponašao pristojno (lupao je po automatu za igre - iskaz svj. T.), a još manje s inkriminiranim dogadjajem ima veze dogadjaj od 3. rujna 1991., kada je smrtno stradao K. I., o čemu piše žalitelj, navodeći da ga je iz pištolja ubio oštećenik. Stoga sud nije utvrdio činjenično stanje ni nepotpuno, što o dogadjaju od

I Kž 368/1992-3

3. rujna 1991. nije pribavio službene podatke, čemu žalitelj prigovara, jer konačno iz iskaza oštećenikovog brata svj. D. F. proizlazi da se nije radilo o ubojstvu, već o smrtnom slučaju do kojeg je došlo kada je oštećenik pokazivao oružje.

Optuženik još prigovara što nije provedeno balističko vještačenje radi razjašnjenja na kojoj se udaljenosti nalazio oštećenik u času eksplozije ručne bombe, jer smatra da je to važno za ocjenu onog. dijela obrane optuženika u kojoj on navodi daje ručnu bombu ispustio u cvjetnjak da prestraši oštećenika, a ne da ga usmrti.

Medjutim, nesporna činjenica da su optuženik i oštećenik zajedno izašli iz gostionice na terasu i da je optuženik odmah nakon toga prema vlastitom priznanju aktivirao ručnu bombu, pri čemu je iz fotografskog elaborata i skice lica mjesta vidljivo da je širina cijele terase od vratiju do mjesta na kojem je ispuštena ručna bomba svega oko 5 m, a da se tragovi krvi nalaze oko 1 m podalje od izlaza iz gostionice, te da je oštećenik od zadobivenih povreda odmah umro, ne ostavlja dvojbu da se oštećenik nalazio u neposrednoj blizini optuženika u trenutku aktiviranja bombe, te da je optuženik aktivirajući tu bombu postupao htijući oštećenika lišiti života, kako je to pouzdano utvrdjeno pobijanom presudom, a sam se spasio bijegom u vremenu potrebnom za eksploziju. U konkretnom slučaju vještačenje putem vještaka za eksplozive ne bi dalo posebnih elemenata za eventualno drugačije zaključivanje o sadržaju optuženikove volje, pa taj dokaz zato nije bilo neophodno provesti u odnosu na djelo iz toč. 1.

Prema tome, ovaj sud prihvaća činjenično stanje glede svih odlučnih i važnih činjenica u odnosu na djelo iz toč.

1. kao ispravno i cjelovito utvrdjeno, a žalbu optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja kao neosnovanu odbija.

Medjutim, osnovana je žalba optuženika zbog nepotpuno i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja u odnosu na djelo iz toč. 2.

Prvostepeni je sud oglasio optuženika krivim da je ispalio u oštećenika Knežević Iliju tri metka iz automata M 58 u namjeri da ga liši života, ali ga je pogodio u kažiprst lijeve ruke i zadao mu strijelnu ranu kažiprsta s amputacijom završnog dijela kažiprsta lijeve šake, stoje bila ozljeda teške naravi, ocijenivši da se radi o pokušaju kriv. djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH.

Optuženik je priznao da je repetirani automat M 58 u položaju rafalne paljbe držao usmjeren prema oštećeniku, ali je porekao da je svjesno i voljno pucao u oštećenika. U

I Kž 368/1992-3

obrani je naveo da je do opaljenja došlo u trenutku kada su on i oštećenik pali na zemlju, jer je oštećenik jednom rukom držao za cijev automata a drugu usmjerio prema njegovoj ruci (istraga), da je naglo povukao rukom cijev automata dok je on - optuženik - držao prst na obaraču pa je "opalio" tri metka (glavna rasprava).

Iz razloga pobijane presude proizlazi da sud ne prihvaća obranu optuženika o nevoljnom ispaljivanju metaka i to stoga što je optuženik nesporno držao repetiranu automatsku pušku u ruci s ubačenim metkom u cijevi u položaju rafalne paljbe, a usta cijevi usmjerio u oštećenika koji se nalazio u njegovoj neposrednoj blizini - ispred cijevi i rekao mu da legne na zemlju. Smatra daje optuženik pucao u trenutku kada je shvatio da bi mogao biti razoružan, a jer je oštećenik povukao kundak puške.

Optuženik u žalbi ponovno navodi da je do opaljenja metka i ranjavanja oštećenog K. I. došlo nenamjerno u situaciji kada je oštećenik povlačio oružje, a ti se žalbeni navodi - za sada - ne mogu sa izvjesnošću eliminirati.

Naime, i sam oštećenik potvrdjuje u svojem iskazu daje do opaljenja došlo u situaciji kada je on, ležeći na tlu, lijevom rukom odmicao cijev puške, a desnom uhvatio za kundak otimajući pušku od optuženika i da je u tom otimanju došlo do opaljenja.

Da li je tehnički moguće da bez voljne aktivnosti optuženika - pritiska na obarač automatske puške - dodje do opaljenja, potrebno je razjasniti uz sudjelovanje vještaka balističke struke, pa ako bi bilo tim vještačenjem potvrdjeno daje takav mehanizam opaljenja moguć u situaciji koju bitno suglasno opisuju optuženik i oštećenik, onda da je optuženik imao namjeru oštećenika lišiti života.

Zbog iznesenih razloga valjalo je uvažiti žalbu opt. K. I., te u odnosu na djelo iz toč. 2. prvostepenu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovnom sudjenju treba uz pomoć balističkog vještaka, a na temelju svojstava automata M 58 i iskaza optuženika i oštećenika, navedeno još uvijek sporno pitanje podrobno razjasniti, te potom, na temelju toga i svih ostalih pojedinosti dogadjaja pouzdano zaključiti o subjektivnoj strani optuženikovog postupka, koja je odlučna za pravnu kvalifikaciju njegovog čina.

Uslijed djelomičnog ukidanja prvostepene presude valjalo je po službenoj dužnosti preinačiti odluku o kazni glede djela iz prvostepene presude koji je potvrdjen. Pri

I Kž 368/1992-3

tome je ovaj drugostepeni sud ocjenom težine učinjenog djela i utvrdjenih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti optuženiku izrekao za to djelo kaznu zatvora u trajanju od osam godina, jer se blažom kaznom u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti očekivana svrha prema čl. 5. i 33. preuzetog KZ za tako teško djelo kao što je djelo iz toč. 1. kada je optuženik praktički bez iole značajnijeg motiva bacanjem bombe usmrtio jednu mladu osobu i vojnika Hrvatske vojske.

Time je ujedno odbijena žalba optuženika zbog odluke o kazni u odnosu na djelo iz toč. 1., a koja je na temelju čl. 379.

ZKP sadržana u njegovoj žalbi na taj dio presude zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Ispitujući na temelju čl. 385. st. 4. ZKP da li još postoje razlozi za pritvor, protiv optuženika je na temelju čl. 387. st. 3. u vezi s čl. 353. st. 1. ZKP toč. IV. produljen pritvor, budući da je egzistentna kazna zatvora u trajanju od osam godina, pa je pritvor obavezan.

Zbog iznesenih razloga na temelju čl. 385. st. 1. i čl. 384. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 2. rujna 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka v.r.

Svedrović Marijan v.r.