Rev-479/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 479/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, te dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić i Jasne Guštek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. K. iz Z., kojega zastupa punomoćnik Z. Z., odvjetnik u Z., protiv 1.tuženice J. H. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., 2.tuženice S. D. i 3.tuženika M. D., oboje iz Z., oboje zastupani po punomoćniku M. S., odvjetniku u Z., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6179/07 od 18. prosinca 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu (sada Općinski građanski sud u Zagrebu) poslovni broj Ps-867/06 od 22. veljače 2007. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (st. I izreke), u sjednici održanoj 15. travnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika S. D. i M. D. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništen je kupoprodajni ugovor od 15. svibnja 2001. sklopljen između 1.tuženice J. H. kao prodavateljice, te 2.tuženice S. D. i 3.tuženika M. D. kao kupaca o prodaji stana u Z., prizemno, sastojećeg se od četiri sobe, predsoblja, kuhinje, kupaonice, ostave, WC-a i drvarnice ukupne površine 103,68 m² u zemljišnoj knjizi opisanog kao trosobni stan s nusprostorijama u prizemlju, kao posebnog etažnog dijela zgrade u Z., pod.br. … i dvorište izgrađen na k.č.br. 2139/4 i upisane u z.k.ul.br. 12683 k.o. G. Z. i određeno je brisanje prava vlasništva 2. i 3.tuženika na tom stanu u zemljišnim knjigama.

Odbijen je dio tužbenog zahtjeva da se utvrdi kako je bez pravnog učinka prema tužitelju sporazum o raskidu kupoprodajnog ugovora od 15. svibnja 2001. sklopljen dana 11. studenog 2006. kao javnobilježnički akt po bilježniku Z. F. iz Z., između prodavateljice 1.tuženice J. H. iz Z., te 2.tuženice S. D. i 3. tuženika M. D. kao kupac s druge strane, kao i kupoprodajni ugovor između istih stranaka – tuženika od 13. studenog 2006. kojim 1.tuženica prodaje 2. i 3.tuženicima gore spomenuti stan u Z., prizemno, kao i u dijelu kojim se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana sadržaja pobliže označenog u st. II izreke. U st. III izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Drugostupanjski sud je presudom odbio kao neosnovanu žalbu 1.tuženice S. D. i 2.tuženika M. D. i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev (st. I izreke), dok je rješenjem ukinuo navedenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i u odluci o trošku postupka (st. II i III izreke) i u tom dijelu predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli 2. i 3.tuženici zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlažu da ovaj sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev pod toč. 1. u cijelosti te traže trošak postupka ili da u pobijanom dijelu ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Primjenom odredbe čl. 392.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08 – dalje ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se poništi kupoprodajni ugovor od 15. svibnja 2001. sklopljen između 1.tuženice kao prodavateljice te 2. i 3.tuženika kao kupaca a u prodaji stana u Z., prizemno, pobliže označenog u st. I izreke. U revizijskoj fazi postupka je sporno jesu li ispunjeni razlozi za poništenje predmetnog ugovora te od kakvog utjecaja na spomenuti ugovor je činjenica da su 1.tuženica kao prodavateljica i 2. i 3.tuženici kao kupci dana 11. studenog 2006. sklopili sporazum o raskidu kupoprodajnog ugovora od 15. svibnja 2001.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu (sada Općinskog građanskog suda u Zagrebu) poslovni broj Ps-2817/97 od 30. lipnja 2004. nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za predmetni stan između tužitelja kao zaštićenog najmoprimca i 1.tuženice J. H. kao vlasnice stana te da je ista presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4074/94 od 21. prosinca 2004., a u postupku su sudjelovali 2. i 3.tuženici kao umješači strani tuženice,

- da su 1.tuženica kao prodavateljica i 2. i 3.tuženici kao kupci dana 15. svibnja 2001. sklopili kupoprodajni ugovor o kupnji predmetnog stana i ½ dijela drugog stana u istoj zgradi na II. katu u za ugovorenu cijenu od 120.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, te da 1.tuženica kao vlasnica stana prije sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora nije prethodno stan ponudila na prodaju tužitelju kao zaštićenom najmoprimcu,

- da je tužitelj za sklapanje spomenutog ugovora saznao na ročištu održanom 14. lipnja 2001. u postupku koji se vodio pod broj Ps-2817/97 kada je punomoćnica 2. i 3.tuženika prijavila miješanje u predmetu na strani 1.tuženice i predala u spis kupoprodajni ugovor od 15. svibnja 2001.,

- da je tužitelj u roku od 30 dana od dana saznanja za prodaju i uvjete prodaje u ovom predmetu podnio tužbu sudu (12. srpnja 2001.), a dana 10. srpnja 2001. deponirao kod javnog bilježnika I. L. na ime kupoprodajne cijene stana iznos od 34.120 USD kao tadašnju protuvrijednost 80.000,00 DEM,

- da tijekom postupka tuženici nisu osporavali da bi uplaćeni iznos bio neodgovarajući kupoprodajnoj vrijednosti stana u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev za poništenje kupoprodajnog ugovora od 15. svibnja 2001.

Tužitelj nije stekao status zaštićenog najmoprimca u trenutku kada je presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-2817/97 od 30. lipnja 2004. postala pravomoćna kako to pogrešno smatraju revidenti, već je tužitelj stekao status zaštićenog najmoprimca trenutkom stupanja na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96 ) kako to proizlazi iz odredbe čl. 30. st. 2. spomenutog Zakona, a to je bilo 5. studenog 1996.

Ovaj sud slaže se sa pravnim shvaćanjem nižestupanjskih sudova da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-2817/97 od 30. lipnja 2004. samo nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenim najmoprimcem za predmetni stan koji je 1.tuženica kao vlasnica stana neosnovano odbijala sklopiti sa tužiteljem.

Prvotužiteljica J. H. je postupila protivno odredbi čl. 44. Zakona o najmu stanova kada prije sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora od 15. svibnja 2001. nije prethodno stan ponudila na prodaju tužitelju kao zaštićenom najmoprimcu te su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 45. st. 1. Zakona o najmu stanova kada su prihvatili dio tužbenog zahtjeva na poništenje kupoprodajnog ugovora sklopljenog između tuženika 15. svibnja 2001. Pri tome su nižestupanjski sudovi utvrdili da su ispunjeni uvjeti za poništenje predmetnog ugovora, jer je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio sudu u roku od 30 dana od dana saznanja za prodaju i uvjete prodaje čime je postupio sukladno odredbi čl. 45. st. 2. Zakona o najmu stanova, a 34.120 USD kao tadašnja protuvrijednost 80.000,00 DEM, koji iznos je tužitelj 10. srpnja 2001. deponirao kod javnog bilježnika I. L. na ime kupoprodajne cijene stana, u cijelosti pokriva kupoprodajnu cijenu stana u trenutku izvršene kupoprodaje te je tužitelj time u cijelosti postupio prema čl. 45. st. 4. Zakona o najmu stanova.

Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da na zahtjev tužitelja nije od odlučnog značaja činjenica što su tuženici dana 11. studenog 2006. sklopili sporazum o raskidu kupoprodajnog ugovora od 15. svibnja 2001., jer 1.tuženica J. H. više nije vlasnica toga stana niti sa njim može slobodno raspolagati, a 2. i 3.tuženici su kao vlasnici stana upisani u zemljišne knjige te je spomenuti ugovor u cijelosti izvršen.

Revizijski navodi da tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije imao status zaštićenog najmoprimca, jer je bio u tijeku postupak u predmetu Ps-2817/97 se ne mogu prihvatiti, jer se prava i obveze najmoprimca stječu po samom zakonu danom stupanja na snagu Zakona o najmu stanova te je 1.tužiteljica J. H. prije sklapanja kupoprodajnog ugovora sa 2. i 3.tuženicima bila dužna ponuditi stan na prodaju tužitelju kao zaštićenom najmoprimcu pa kada to nije učinila osnovano tužitelj traži da se spomenuti ugovor poništi.

Iz iznesenih razloga se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena to je presuđeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 15. travnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Katarina Buljan, v.r.