II Rev-22/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 22/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja "J. " iz Z., protiv tuženika "C. o. " d.d. iz Z. i "K. t. " iz K., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika "C. o. " protiv presude Privrednog suda Hrvatske od 28. rujna 1993. br. Pž 770/92-2, kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 19. prosinca 1991. br. P 15236/91, u sjednici održanoj dana 18. listopada 1995.

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika "C. o. ", ukida se presuda Privrednog suda Hrvatske od 28. rujna 1993. br. Pž 770/92-2 i presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 19. prosinca 1991. br. P 15236/91 i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik "C. o. " isplatiti tužitelju dinarsku protuvrijednost iznosa od 230.000 DEM zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik "C. o. " je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Tužitelj je zahtjevom svoje tužbe tražio od tuženika "C. o. " da mu temeljem ugovora o osiguranju njegova potraživanja prema tuženiku "K. t. " isplati osiguranu svotu budući da je nastupio osigurani slučaj, tj. da mu tuženik "K. t. " u ugovorenom roku nije vratio kredit koji mu je on dao. Sudovi nižega stupnja smatraju utvrđenim da tuženik "K. t. " nije tužitelju vratio kredit, te da je stoga nastupio osigurani slučaj, pa da je zato tuženik "C. o. ", a budući da ga je tužitelj obavijestio da se osigurani slučaj dogodio, obvezan temeljem ugovora o osiguranju tužiteljeva potraživanja od 2. srpnja 1991. godine isplatiti osiguranu svotu u skladu sa odredbom čl. 919. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - dalje ZOO.

U ovom stadiju postupka ostalo je sporno da li postoji obveza tuženog osiguratelja iz ugovora o osiguranju budući da u njegovu korist nije osnovana hipoteka na nekretninama tuženika "Kalnik toursa" o čemu je sadržavao odredbu prije spomenuti ugovor o osiguranju zaključen između tužitelja i tuženog osiguratelja.

Odredba čl. 899. st. 2. ZOO isključuje primjenu Glave XXVII. toga zakona na osiguranje potraživanja u kojoj glavi je sadržana prije navedena odredba čl. 919. st. 2., koju su primijenili sudovi u razrješenju ovoga spora, pa stoga revident tome osnovano prigovara u reviziji.

Sudovi nižega stupnja tumačeći odredbu čl. 3. st. 2. navedenog ugovora smatraju da ne postoji obveza tužitelja, već njegova dužnika, tj. tuženika "K. t. " da omogući osiguratelju upis hipoteke na svojim nekretninama u njegovu korist.

Tako pravno stajalište tih sudova ovaj sud ne može prihvatiti kao pravilno. Ugovorne strane spomenutog ugovora o osiguranju su tužitelj i tuženi osiguratelj, a ne i tuženik "K. t. " koji tom ugovoru nije pristupio. Prema tome spomenuti tuženik nije ni preuzeo bilo kakvu obvezu iz tog ugovora, pa ni onu o omogućavanju upisa hipoteke u korist osiguratelja.

Naprotiv spomenutom odredbom ugovora tužitelj je preuzeo obvezu prema osiguratelju da će s "Kalnik toursom", tj. dužnikom ugovoriti određene uglavke, pa i onaj o hipoteci u korist osiguratelja.

U skladu s tim treba tumačiti i st. 2. navedenog čl. 3. ugovora, tj. da će se dužnik tužitelju obvezati međusobnim ugovorom da omogući upis hipoteke na svojim nekretninama u korist osiguratelja. Stoga prema osiguratelju ostaje obveza tužitelja za upis založnog prava, koju će tužitelj moći izvršiti putem dužnika tj. "K. t. ".

Pored toga čl. 1. navedenog ugovora obvezuje osiguratelja da će osiguraniku nadoknaditi štetu koja je nastala uslijed toga što nije uspio naplatiti kratkoročni kredit od "K. t. ", iako je poduzeo radnje za naplatu potraživanja.

Sudovi nižega stupnja u razrješenju ovoga spora nisu primijenili spomenutu odredbu ugovora, pa stoga nisu ni utvrdili odlučne činjenice koliko stvarnu štetu tužitelj trpi time što mu dužnik, tj. "K. t. " nije vratio kredit, kao ni činjenicu da li je tužitelj poduzeo radnje za naplatu svoga potraživanja prema dužniku prije nego što je tražio od osiguratelja da ispuni svoju obvezu iz ugovora o osiguranju.

Glede štete za koju su tužitelj i tuženi osiguratelj ugovorili naknada njezina visina nije utvrđena člankom drugim ugovora kojim je određeno da su njime pokrivena potraživanja za kredit s otplatnim rokom do tri mjeseca i u maksimalnom iznosu od protuvrijednosti 230.000 DEM s ugovorenom kamatom.

Time je dakle utvrđena samo gornja granica obveze osiguratelja preko koje on nije obvezan naknaditi tužitelju štetu makar bi ova prelazila tu granicu.

Kako su sudovi nižega stupnja pogrešno primijenili odredbe ZOO, a nisu primijenili odnosno pogrešno su primijenili odredbe ugovora stranaka, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, trebalo je reviziju kao osnovanu prihvatiti, ukinuti presude sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

U ponovljenom postupku taj sud će utvrditi odlučne činjenice u sporu, kao i razmotriti osnovanost ostalih revizijskih prigovora, pa će nakon toga o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu.

U Zagrebu, 18. listopada 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.