Gžst-228/2011-1 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžst–228/2011-1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Tihane Pivac kao predsjednice vijeća, Marka Pribisalića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao člana vijeća u građanskopravnoj stvari tužitelja H. S. d.d., S., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu B., D. i partneri u Z., protiv tuženika GRADA S., kojeg zastupa punomoćnica K. S., dipl. iur., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj IP-956/07 od 24. veljače 2011., u sjednici vijeća održanoj 6. studenoga 2013.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-956/07 od 24. veljače 2011.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatraženo utvrditi da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim č.zem. 553/2 ZU 1588, č.zem. 553/5 ZU 1588, č.zem. 554 ZU 4064 i č.zem. 555/4 ZU 7677, sve KO S. i naložiti tuženiku u roku od osam dana izdati tužitelju tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu, odnosno da će tu ispravu, u protivnom, zamijeniti presuda temeljem koje će tužitelj biti ovlašten provesti uknjižbu na predmetnim nekretninama na svoje ime za cijelo, kao i obvezati tuženika naknaditi tužitelju parnični trošak.

Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući tu presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 dalje ZPP) predlažući pobijanu presudu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje, odnosno presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev. Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva na nekretninama označenim č.zem. 553/2 ZU 1588, č.zem. 553/5 ZU 1588, č.zem. 554 ZU 4064 i č.zem. 555/4 ZU 7677, sve KO S. i na izdavanje tabularne isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva na tim nekretninama.

Suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje ukazuje žalba tužitelja, kao niti bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

U pravilno provedenom postupku sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio slijedeće činjenice:

- kako su u zemljišnoj knjizi za KO S. u ZU 1588 u popisnom listu upisane predmetne nekretnine označene kao č.zem. 553/2, pašnjak 1284 m2 i č. zem 553/5 obala 1050 m2, a pravo vlasništva upisano je kao općenarodna imovina pod upravom Narodnog odbora Grada S.,

- kako je u zemljišnoj knjizi za KO S. u ZU 4064 upisana nekretnina označena kao č.zem. 554, pašnjak S. 7008 m2, a pravo vlasništva upisano je kao općenarodna imovina, a kao organ upravljanja upisan je Narodni odbor Grada S.,

- kako je u zemljišnoj knjizi za KO S. u ZU 7677 upisana nekretnina označena kao č.zem. 555/4, pašnjak 1301 m2, a pravo vlasništva upisano je kao općenarodna imovina pod upravom Narodnog odbora Grada S.,

- kako je rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. siječnja 1994. dana suglasnost predniku tužitelja, HTP H. S. na provedbu pretvorbe te je u procijenjenu vrijednost društvenog kapitala poduzeća od 3.081.000,00 tadašnjih DEM, uključena i procijenjena vrijednost zemljišta i objekata, a pored ostalih i predmetnih nekretnina s tim što se dionice u naznačenoj vrijednosti rezerviraju kod Hrvatskog fonda za privatizaciju,

- kako je Hrvatski fond za privatizaciju dopisom od 29. kolovoza 2007. obavijestio tužitelja da su dionice u protuvrijednosti predmetnih nekretnina rezervirane kod Hrvatskog fonda za privatizaciju upravo zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa,

- kako je rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 10. rujna 2001. na zahtjev tužitelja navedeno tijelo dalo iskaz o nekretninama koje su procijenjene u postupku pretvorbe iz kojeg je također vidljivo da su predmetne nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala poduzeća uz rezervaciju dionica zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa,

- kako predmetne nekretnine nisu unesene u društveni kapital tužitelja,

- kako je iz rješenja negdašnjeg Sekretarijata za privredu Kotara S. od 23. kolovoza 1957. i 28. kolovoza 1957. razvidno da je odobren glavni projekt C. u T. u S. predniku tuženika, tadašnjem T. D. S., kao investitoru, odnosno da je objekte na predmetnim nekretninama gradio navedeni prednik tuženika,

- kako tužitelj nije dokazao svoje navode da bi njegov pravni prednik bio izvanknjižni nositelj prava korištenja na tim nekretninama ta da ne postoji valjana odluka prednika tuženika o dodjeli na korištenje i raspolaganje ovih nekretnina predniku tužitelja,

- kako je očevidom uz sudjelovanje sudskog vještaka mjeritelja utvrđeno da su predmetne nekretnine danas zapušteni prostor velike površine koji je nekada očito služio kao kamping, da tužitelj nije dokazao da je on, odnosno njegov prednik gradio objekte na ovim nekretninama te da prednik tužitelja, kao pravna osoba nije mogao građenjem steći pravo vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu.

S obzirom na ovakva utvrđenja, sud prvog stupnja smatrao je kako prednik tužitelja nije na valjan način stekao pravo korištenja i raspolaganja na nekretninama koje su predmet spora, da te nekretnine nisu unesene u društveni kapital tužitelja, da tužitelj pravo vlasništva nije stekao valjanim pravnim poslom, dosjelošću niti građenjem te je tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

Ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja ispravno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, a koje u bitnom prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, prema odredbi članka 42. stavak 1. Zakona o privatizaciji (Narodne novine broj 21/96, 71/97, 10/98, 73/00) Hrvatski fond za privatizaciju izdaje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi, a prema odredbi stavka 2. tog članka, rješenje se izdaje na zahtjev stranke, a za potrebe upisa nekretnine u zemljišne knjige, odnosno polaganje u knjigu isprava.

U smislu odredbe članka 2. stavak 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine broj 19/91, 26/91, 83/92, 18/93, 94/93, 2/94, 9/95, 42/95, 99/03, dalje: Zakon o pretvorbi) društveni kapital je razlika između vrijednosti sredstava (ukupne aktive) poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća, uključujući obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga u poduzeće.

Postupak pretvorbe počinje donošenjem odluke o pretvorbi koju u smislu članka 10. tog zakona donosi organ upravljanja poduzeća, a koja se s prilozima (između ostaloga i podacima o pravu korištenja nekretnina) dostavlja Fondu za privatizaciju kao nadležnom za davanje suglasnosti i donošenje rješenja kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u smislu spomenute odredbe članka 42. Zakona o privatizaciji.

Dakle, rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala donosi Fond za privatizaciju ako su ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 11. Zakona o pretvorbi, a glede nekretnina, to je prije svega pravo korištenja. Tako izdano rješenje temeljem članka 42. Zakona o privatizaciji predstavlja javnu ispravu u smislu članka 55. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine broj 91/96, 114/01, 100/04, 107/07, dalje: ZZK).

Stoga prije svega, prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, navedeno rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju nema značenje upravnog akta na temelju kojeg se stječe pravo vlasništva, kako to očito pogrešno smatra tužitelj.

Nadalje, člankom 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 46/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08, 38/09 i 153/09 dalje ZVDSP) propisano je kako se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

U smislu odredbe članka 20. stavak 1. ranije važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80, 36/90 i Narodne novine broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO) pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na temelju pravnog posla i nasljeđivanjem.

Člankom 360. stavak 1. ZVDSP-a propisano je kako je pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo pretvorbom nositelja toga prava - pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva; osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije. Iz članka 361. stavak 1. tog zakona proizlazi da pravo korištenja neizgrađenoga građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu koje nije prestalo do donošenja ovoga Zakona pretvara se njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjega nositelja toga prava ili njegova pravnoga sljednika.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da bi njegov pravni prednik na valjan način stekao pravo korištenja i raspolaganja na nekretninama koje su predmet spora, a za tuženika vrijedi predmnijeva iz članka 362. stavak 1. ZVDSP-a. Tužitelj i u žalbi ponavlja kako je njegov prednik, negdašnja Osnovna organizacija udruženog rada S. u svom sastavu imala pored ostalog i Poslovnu jedinicu K. T., kao i da je prednik tuženika raspolagao tim nekretninama u korist tužitelja, međutim iz rezultata dokaznog postupka nije vidljivo da bi navedeno poduzeće imalo bilo kakav poslovni odnos s prednikom tuženika, T. D. S., niti da bi se radilo o «raspolaganju nekretninama» u tužiteljevu korist pa se ovi navodi ukazuju kao neosnovani.

Glede ostalih žalbenih navoda tužitelja koji se u bitnom svode na to da bi tužitelj rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 10. rujna 2001. ishodio iskaz nekretnina prema kojemu su predmetne nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala, navesti je kako prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužitelj, što je već i rečeno, nije mogao temeljem navedenog rješenja steći pravo vlasništva ovih nekretnina. Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju u procijenjenu vrijednost društvenog kapitala uključena je i procijenjena vrijednost predmetnih nekretnina, ali predmetne nekretnine očito nisu niti mogle biti procijenjene u vrijednost društvenog kapitala tužitelja i to kako rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. siječnja 1994. tako niti rješenjem od 10. rujna 2001. jer je pravo korištenja na tim nekretninama imao prednik tuženika, a sukladno citiranim odredbama članka 360. do 362. ZVDSP-a pretvorbom prava korištenja, te nekretnine (odnosno njihov dio s obzirom na to da je nekretnina č. zem 553/5 u zemljišnoj knjizi upisana kao obala) postale su vlasništvo tuženika. U tom smislu navesti je kako su se ove nekretnine, prema utvrđenjima Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, na dan 23. srpnja 1991. nalazile unutar granica građevinskog područja, a na dan stupanja na snagu Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije (Narodne novine broj 92/10) nisu bile određene kao kamp namijenjen za obavljanje turističko ugostiteljske djelatnosti.

Dakle, imajući u vidu da tužitelj nije bio nositelj prava korištenja i da rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju nema značenje upravnog akta na temelju kojeg se stječe pravo vlasništva, to tužitelj nije niti mogao temeljem tog rješenja steći pravo vlasništva ovih nekretnina.

Polazeći od činjeničnih navoda koje je tužitelj isticao u tijeku postupka, valja navesti i da je pravilno prvostupanjski sud smatrao kako tužitelj nije mogao građenjem steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina sukladno odredbama članka 24. do 26. ranije važećeg ZOVO-a jer se te odredbe ne mogu primijeniti kada pravna osoba gradi na zemljištu u društvenom vlasništvu, već za primjenu navedenih odredaba, to zemljište je moralo biti u građanskom vlasništvu. Također, nije moguće stjecanje prava vlasništva tužitelja građenjem na društvenom zemljištu sukladno paragrafu 418. OGZ-a koji se primjenjivao kao pravno pravilo prije stupanja na snagu ZOVO-a.

Konačno, obveza izdavanja tabularne isprave postoji samo u slučaju kad ta obveza proizlazi iz pravnog posla ili zakona, a što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo u smislu citiranih odredaba ZVDSP-a i ranije važećeg ZOVO-a kada je tužbeni zahtjev odbio.

Zbog svega navedenog, trebalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, radi čega je odlučeno kao u izreci.

U Splitu 6. studenoga 2013.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac, v. r.