I Kž-604/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 604/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Neve Šibl, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. K. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 9. listopada 1997. godine br. K-53/97, u sjednici održanoj 9. srpnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik djelatnošću opisanom u izreci te presude učinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ.

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se optuženik na temelju čl. 272. st. 3. KZ i uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. b) KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, dok se sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH ukida.

III. U ostalom se dijelu žalba optuženika odbija kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku, u ponovljenom suđenju, oglasio je krivim opt. M.K. da je na način opisan u izreci te presude počinio kazneno djelo iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude i po čl. 161. st. 2. KZRH, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a izrečena mu je i sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH, zabrane upravljanja motornim vozilom "C" kategorije za vrijeme od šest mjeseci.

Protiv te presude žalbu je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenim sankcijama podnio optuženik, te predložio da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i odluci o kaznenoj sankciji ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik prigovara utvrđenju suda prvog stupnja o njegovim alkoholom umanjenim vozačkim sposobnostima kao uzroku prometne nesreće, iako ne poriče utvrđenu koncentraciju alkohola u njegovoj krvi, ali drži, da ta koncentracija, na donjoj granici pripitosti, nije mogla djelovati na njegove vozačke sposobnosti do mjere do koje je to uzeo sud prvog stupnja, posebice ne s obzirom na njegovu jaku fizičku konstituciju, o čemu da je trebalo saslušati vještaka psihijatra forenzičara, te ponavlja, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, da je uz određenu njegovu nepažnju, primarni uzrok nesreće zaslijepljenost svjetlima nailazećeg vozila što sve njegovom djelu daje svakako blaži oblik.

Međutim, kada je sud prvog stupnja utvrdio, da je do prometne nesreće došlo na preglednoj i ravnoj prometnici, tako da se osvijetljeni objekt, u konkretnom slučaju traktor, mogao uočiti čak na udaljenosti od 200 m odnosno, na udaljenosti od 49 m s obzirom na način vožnje optuženika i njegovu brzinu kretanja od 67 km, tako da je kočenjem nalet mogao izbjeći, a da je optuženik isti uočio tek na 25 m kada nalet više nije mogao izbjeći, a otklonio je i da je zaslijepljenost svjetlima nailazećeg vozila imala utjecaja na mogućnost uočavanja traktora, onda je sud prvog stupnja ispravno zaključio, da je optuženikov način vožnje i neuočavanje osvijetljenog traktora u postojećoj prometnoj situaciji upravo u svezi s njegovom alkoholiziranošću, neovisno o tomu što je ona bila na nivou pripitosti.

Naime, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka dr. Z.K. i prihvaćajući razloge suda prvog stupnja koje je u odnosu na činjenicu alkoholiziranosti optuženika izložio sud prvog stupnja, onda ni ovaj sud ne vidi nikakovog razloga iz kojeg bi optuženik bio izuzet od općepoznatog negativnog utjecaja utvrđene koncentracije alkohola na vozače, već naprotiv, izazivanjem prometne nesreće u postojećim prometnim okolnostima, pokazalo se da nije izuzet. Stoga nema nikakove potrebe na navedene okolnosti provoditi dodatna vještačenja.

Konačno, ako je optuženik unatoč svoje alkoholiziranosti poduzeo upravljanje teretnim vozilom na zamolbu svog pretpostavljenog, ta ga činjenica ni ukoliko ne ekskulpira od kaznene odgovornosti već samo može imati utjecaja na stupanj njegove kaznene odgovornosti i biti od značaja na odmjeravanje kazne. Ovo tim više, kada se ima u vidu, da do nezgode i nije došlo odmah, tek što se optuženik upustio u vožnju, nego kasnije, po povratku a nakon obavljenog zadatka, a optuženik sam kaže da je u tom međuvremenu nastavio s konzumiranjem alkohola, a tada je svakako znao da će nastaviti upravljati vozilom.

Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi, da je konačni zaključak suda prvog stupnja, s obzirom na suštinu inkriminacije (uslijed utjecaja alkohola) u svemu pravilan i da su iznijeti logični i iscrpni razlozi na kojima je utemeljena pobijana presuda, pa je ovaj sud našao, da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i one koje se žalbom pokušavaju dovesti u pitanje, radi čega žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti uvažena.

Međutim, kako je u međuvremenu došlo do izmjene u krivičnom zakonodavstvu Republike Hrvatske tako da kazneno djelo za koje je optuženik oglašen krivim sada predstavlja kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ, koje je blaže za počinitelja budući da propisuje i blažu kaznu (od jedne do deset godina zatvora) trebalo je, zbog obvezne primjene čl. 3. st. 2. KZ pobijanu presudu preinačiti u pravnoj oznaci djela kao pod toč. I. izreke ove presude.

Uslijed toga, te uvažavajući žalbu optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama ovaj sud je našao, da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju, s obzirom na utvrđene osobito olakotne okolnosti, može postići i nešto blažom kaznom zatvora od one koju je optuženiku izrekao sud prvog stupnja, pa je prvostupanjsku presudu i u tom dijelu trebalo preinačiti tako da je optuženik sada, primjenom propisa o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, ali i ukinuti sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom "C" kategorije, s obzirom na protek vremena od izvršenja kaznenog djela i činjenicu da je optuženik u međuvremenu umirovljen, tako da izricanje navedene mjere nema više nikakove svrhe.

Slijedom svih naprijed izloženih razloga na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97 sa žalbom

I Kž 604/1997-3

optuženika postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 9. srpnja 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Katica Jelić, v.r.