Revr-725/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 725/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Olge Jelčić i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz Z., kojeg zastupa V. A., odvjetnica u Z., protiv tuženika HNB Zagreb, radi zaštite prava i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr- 1367/02 od 3. svibnja 2005. godine, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-563/01 od 14. ožujka 2002. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 26. siječnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. utvrđeno je da je otkaz tuženika broj 108-100/07- 98 od 8. srpnja 1998. godine nedopušten i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, pa se tuženiku nalaže vratiti tužitelja na poslove direktora … U toč. II. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati na ime plaće za razdoblje od 9. srpnja 1998. godine do 31. siječnja 1999. godine iznos od 62.867,01 kn sa pripadajućim kamatama, a u toč. III. da plati na ime razlike plaće za razdoblje od 1. veljače 1999. do 2. ožujka 2002. godine ukupni iznos od 125.736,93 kn sa pripadajućim kamatama, dok je u toč. IV. naloženo tuženiku da tužitelju na ime naknade regresa za 2000. godinu plati ukupni iznos od 10.554,60 kn sa pripadajućim kamatama, te naknadi trošak postupka u iznosu od 11.797,40 kn.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu navedena prvostupanjska presuda je preinačena tako da je tužbeni zahtjev odbijen, a tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnične troškove.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u pogrešnoj interpretaciji i tumačenju odredbe čl. 3. Zakona o radu koja propisuje, da je radnik obavezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Prema stajalištu tužitelja citirana zakonska odredba obvezuje radnika osobno obavljati ugovorom o radu utvrđeni posao sukladno uputama poslodavca, a ne i obavljati druge naloge poslodavca koji se odnose na zadaće koje nisu obuhvaćene ugovorom o radu ili općim aktima poslodavca. Što se tiče utvrđenja drugostupanjskog suda da nastavak radnog odnosa tužitelja nije moguć, smatra da činjenično stanje o svim okolnostima i interesima obiju stranaka nije utvrđeno u smislu odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu, radi čega je i u tom dijelu došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik smatra da revizija nije osnovana i predlaže da revizija bude odbijena.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama navedenog revizijskog razloga, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZPP), sukladno čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg mu je dao tuženik zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa uslijed koje nastavak radnog odnosa nije moguć.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj radio na radnom mjestu direktora …, kao i da je od strane tuženika delegiran Vladi Republike Hrvatske za člana Radne skupine za prijem Hrvatske u WTO (Svjetsku trgovinsku organizaciju),

- da je tužitelju 15. lipnja 1998. godine od strane tuženika izdan nalog za službeno putovanje … 1998. godine u … kao članu Radne skupine,

- da je guverner tuženika … 1998. godine uputio tužitelju dopis kojim ga zadužuje da … i … 1998. godine bude u pratnji za izlet u Hrvatsko zagorje izvršnom direktoru Nizozemske konstituence MMF-a,

- da je tužitelj istog dana … 1998. godine uputio guverneru dopis da nije u mogućnosti biti u pratnji … 1998. godine, jer istog dana putuje u …, nakon čega je guverner ponovio svoj nalog, a tužitelj dao svoj odgovor i otputovao u ...

Drugostupanjski sud nalazi da je iz tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da protokolarna obveza ne ulazi u radnu obvezu prema Pravilniku o unutrašnjem ustrojstvu tuženika a niti prema ugovoru o radu. Takvu ocjenu drugostupanjskog suda prihvaća i revizijski sud.

Pravilno drugostupanjski sud polazi od smisla odredbe čl. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 142/03 – dalje u tekstu: ZR), glede utvrđenja da li protokolarna obveza naložena tužitelju direktno od strane guvernera HNB, predstavlja obvezu koju je tužitelj dužan obaviti.

Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZR radnik je obavezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

Dakle, radnik je dužan obavljati i one poslove koji nisu izričito navedeni u ugovoru o radu ali su u skladu s naravi i vrstom posla za koji je sklopljen ugovor o radu.

Polazeći od pravilne ocjene da su protokolarne obveze sukladne naravi i vrsti posla koji je obavljao tužitelj kao direktor …, koji je kompetentan i pozvan obavljati i takvu vrstu poslova, drugostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj neizvršenjem naložene obveze povrijedio odredbu čl. 3. st. 1. ZR, a time i odredbe Pravilnika o radu i ugovora o radu.

Upravo pozivom na odredbu čl. 3. st. 1. ZR pravilno drugostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj nije bio ovlašten ocjenjivati koji je od poslova u tom trenutku važniji, prioritetniji ili korisniji za tuženika ili Republiku Hrvatsku. To pravo pripada nadređenoj osobi, pa je radnik obvezan postupiti u skladu s nalogom kojim se prvenstvo u obavljanju poslova daje jednom od poslova koje je radnik u obvezi obaviti. U situaciji kad postoji izričiti nalog nadređene osobe koji posao treba prije obaviti, radnik nema pravo vlastite prosudbe o tome koji će od dva posla prije obaviti, već mora postupiti po nalogu nadređene osobe. Stoga su u tom pravcu ponovljeni revizijski razlozi tužitelja neosnovani.

Kako tužitelj nije postupio po nalogu poslodavca koji je dat u skladu s naravi i vrstom rada u smislu odredbe čl. 3. ZR, time je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, radi čega nastavak radnog odnosa nije moguć. To predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR.

Dakle, preinačavanjem presude Općinskog suda u Zagrebu i odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odredbe čl. 3. st. 1. i čl. 107. st. 1. ZR.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, valjalo je reviziju temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 26. siječnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.