I Kž-Us-17/2016-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 17/16-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević- Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. J. zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. u svezi čl. 329. st. 1. KZ/11, odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 14. prosinca 2015. broj K-Us-9/2015, u sjednici održanoj 19. travnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba USKOK-a kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, donijetom u ponovljenom postupku, opt. Z. J., na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08, oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. u svezi čl. 329. st. 1. KZ/11.

Na temelju čl. 149. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnio USKOK zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom „ ... pobijanu presudu preinačiti, odnosno ukinuti ...“.

Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je optuženik Z. J., putem branitelja B. Č., odvjetnika iz R., s prijedlogom odbiti žalbu USKOK-a kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba je neosnovana.

I Kž-Us 17/16-4

Suprotno navodima žalitelja, zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa je uslijed toga pravilan zaključak suda prvog stupnja kako nema jasnih i nedvojbenih dokaza koji bi, sa punom izvjesnošću, ukazivali na zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo za koje se optužuje.

U ovom je postupku jedini relevantan dokaz koji tereti optuženika, odnosno dokaz od „krucijalnog značaja“ kako tvrdi žalitelj, iskaz svjedoka Z. A. i to samo onaj iskaz koji je dao pred državnim odvjetnikom bez prisutnosti obrane, koja zato nije niti bila u mogućnosti postavljati mu pitanja. Obrana je, naknadno, mogla ispitivati svjedoka na raspravi, sukladno tzv. konfrontacijskom načelu, ali je svjedok u bitnome promijenio svoj raniji iskaz i više nije teretio optuženika, uz obrazloženje zašto je u prvom iskazu govorio drugačije.

Sud je dužan poštivati ne samo zahtjeve koji proizlaze iz načela procesne ravnopravnosti stranaka (načelo jednakosti oružja) već i brojne zahtjeve vezane uz savjesno vrednovanje relevantnih dokaza.

Nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako jedino iskaz svjedoka Z. A., koji je dao državnom odvjetniku, tereti optuženika dok ostali izvedeni dokazi, a to su iskazi drugih ispitanih osoba, zapisnik o vještačenju Centra za forenzična ispitivanja, zapisnik o pretrazi pokretnih stvari, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, rezultati posebnih dokaznih radnji i fotografije nadzornih kamera, optuženika ne terete.

Europski sud za ljudska prava (ESLJP) takav dokaz u svojim odlukama definira kao odlučujući dokaz, smatrajući da „ ... odlučujući dokaz mora biti usko shvaćen u smislu da označava dokaz takvog značenja ili važnosti koji će vjerojatno biti presudan (determinative) za ishod slučaja ... “ (predmet Al. Khawaj i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva). U citiranoj odluci ESLJP je izložio da ocjena postojanja odlučujućeg dokaza treba biti u suglasju sa konvencijskim zahtjevima „ ... da se osuđujuća presuda temelji na takvom dokazu samo ako je on dostatno pouzdan s obzirom na njegovu važnost za predmet ... “.

Iskaz svjedoka Z. A. kojim tereti optuženika, a koji iskaz je kasnije u bitnome izmijenio, kraj postojećeg korpusa izvedenih dokaza koji optuženika ne terete, doista je od odlučujućeg (krucijalnog) značaja, dakle presudan za odluku da li je optuženik počinio odnosno kazneno djelo. Stoga je prvostupanjski sud, cijeneći pouzdanost dokaza s obzirom na njegovu važnost, pravilno iskaz svjedoka stavio u kontekst svih ostalih izvedenih dokaza. Nadalje, sud je iskaz ovog svjedoka, pravilno, stavio u kontekst činjenice da je u optužnici kojom je optuženiku stavljeno na teret konkretno kazneno djelo, jasno opisana i kriminalna radnja ovog svjedoka koji je bio u istražnom zatvoru „ ... pa je sigurno razmišljao i o svojoj poziciji ...“ ( strana 15 odlomak 5 pobijane presude).

Nasuprot tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud je iskaz svjedoka Z. A., kako onaj kojim tereti optuženika tako i naknadne kojim ga ne tereti, podvrgnuo pažljivoj ispitnoj provjeri dostatne pouzdanosti, te ga povezao sa ostalim izvedenim dokazima. Zato je pravilan zaključak suda prvog stupnja kako nedostaju pouzdani dokazi za zaključiti da je opt. Z. J. počinio kazneno djelo na način kako mu je to optužnim aktom stavljeno na teret.

I Kž-Us 17/16-4

Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, uslijed čega je primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 19. travnja 2016.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.