Rev-2000/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2000/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Ljubice Munić i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M.-T. iz S., koju zastupa punomoćnik S. M., odvjetnik iz S., protiv tuženih: 1. D. d.d. S. i 2. D. -. P. f. d.d. S., koje zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik iz S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženih izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 22. siječnja 1999. godine, br. Gž 2589/98, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 11. ožujka 1998. godine, br. P 270/96, u sjednici održanoj dana 9. studenog 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženih kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

" I. Dužni su tuženici u roku od 8 dana solidarno isplatiti tužitelju iznos od 10.045,00 DEM, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno sa kamatama koje banka u mjestu isplate isplaćuju na devizne štedne uloge (u DEM) po viđenju računajući od 01. siječnja 1995. g. pa do isplate.

II. Dužni su tuženici u roku od 8 dana solidarno isplatiti tužitelju na ime naknade plaće za razdoblje od 01. siječnja 1996.g. pa do 01. travnja 1996.g. ukupni iznos od 3.135,00 kn zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

- za siječanj 1996.g. iznos od 1.043,00 kn s kamatama počevši od 01. veljače 1996.g. pa do isplate,

- za veljaču 1996.g. iznos od 1.045,00 kn s kamatama počevši od 01. ožujka 1996.g. pa do isplate,

- za ožujak 1996.g. iznos od 1.045,00 kn s kamatama počevši od 01. travnja 1996.g. pa do isplate.

III. Dužni su tuženici u roku od 8 dana isplatiti tužitelju naknadu za korištenje godišnjeg odmora u 1995.g. u iznosu od 1.045,00 kn zajedno s kamatama počevši od 01. siječnja 1996.g. pa do isplate.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Dužni su tuženici u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužitelju naknadu za korištenje godišnjeg odmora u 1996.g. u iznosu od 1.045,00 kn s kamatama počevši od 01. 01. 1997.g. pa do isplate.

2. Dužni su tuženici u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužitelju otpremninu u iznosu od 10.450,00 kn zajedno s kamatama počevši od 01. 04. 1996.g. pa do isplate."

Presudom suda drugog stupnja je presuđeno:

"Djelomično se uvažava žalba tuženika te preinačuje presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod I. izreke tako da isti glasi:

Dužne su tuženice u roku od 8 dana solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 10.045 DEM u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju NBH na dan isplate, zajedno s kamatama koje banke u mjestu isplate isplaćuju na devizne štedne uloge u DEM po viđenju, od 5. ožujka 1995. pa do isplate.

Za više traženu kamatu za razdoblje od 1. siječnja do 5. ožujka 1995. tužbeni zahtjev se odbija."

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužene su stranke pravovremeno izjavile reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, te predlažu da se obje presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje ili da se preinače i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

U pisanom odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže da se ista odbije i potvrdi pobijanu presudu.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer je postupak pred oba suda proveden u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99, u daljnjem tekstu: ZPP).

U reviziji nije izričito ni sadržajno ukazano na postojanje određene bitne povrede, ali pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, ovaj Vrhovni sud nije našao da bi ista bila učinjena.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Sudovi nižeg stupnja utvrdili su da je između tužiteljice i drugotužene D.- Poslovne funkcije d.d., sklopljena nagodba po kojoj se ta tužena stranka obvezala isplatiti tužiteljici kunsku protuvrijednost u iznosu od 10.045 DEM, a da je prvotužena D. d.d. preuzela obvezu te isplate.

Suprotno navodima revizije i ovaj Vrhovni sud kao i nižestupanjski sudovi nalazi da je ugovor koji je potpisao tužiteljica i direktor drugotužene (uz pečat te stranke) po svom sadržaju nagodba kojom se drugotužena obvezala isplatiti tužiteljici iznos od 10.045 DEM u kunskoj protuvrijednosti. U izjavi je riječ o prihvaćanju uvjeta nagodbe utvrđenim Odlukama upravnog odbora prvotužene od 24. lipnja 1994. godine br. UO-III-13/94, od 21. prosinca 1994. godine broj UO-XX-9/94, a prema tim odlukama radnicima u sastavu D. trebalo je izračunati plaće, te isplatiti razliku između onoga što su primili i onoga što su trebali dobiti do 31. prosinca 1994. godine, što je tužiteljica potpisom u navedenoj izjavi prihvatila, a direktor drugotužene svojim potpisom i pečatom potvrdio.

Dakle, spomenuta izjava po svom sadržaju predstavlja nagodbu kojom se je tužena pod 2. obvezala tužiteljici na ime razlike plaće isplatiti iznos od 10.045 DEM.

Odluke o sklapanju nagodbe s radnicima odnosno odluke kojom se daje odobrenje za sklapanje takvih nagodbi donio je Upravni odbor prvotužene kao krovnog poduzeća. Nakon što je po vještaku utvrđeno što bi radnicima pojedinih kćeri D. trebalo isplatiti direktor prvotužene svojim potpisom i pečatom potvrđuje izjavom od 4. ožujka 1995. godine, da je suglasan s isplatama među kojima se navodi i dosuđeni iznos tužiteljici (suglasnost data na specifikaciji neisplaćenih razlika plaća).

Davanjem ove suglasnosti i prvotužena je preuzela obvezu isplate utuženog potraživanja u svoje ime posebno kada se ima u vidu, da je ona i inicirala sklapanje nagodbe odlukama svog Upravnog odbora i ovlastila kćeri D. na sklapanje nagodbi, te provela vještačenje kojim je utvrđeno što se ima isplatiti zaposlenicima za razdoblje od 1. rujna 1990. godine do 31. prosinca 1994. godine, među kojim je radnicima navedena tužiteljica i utuženi odnosno dosuđeni iznos.

Za ovakvu nagodbu tužene su stranke imale interesa da se na taj način prekidaju sporovi s radnicima od kojih su neki već pokrenuli sudske postupke za isplatu razlike plaće, a naročito jer obračun nije sadržavao zatezne kamate za neisplaćene razlike plaće, a koje kamate bi predstavljale značajnu svotu posebno s obzirom na stope zatezne kamate u 1993. godini, kada su nastale obveze za plaćanje utužene razlike.

Zbog svega naprijed navedenog proizlazi, da se nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, pa je istu trebalo odbiti kao neosnovanu imajući u vidu da ne postoje ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je valjalo presuditi kao u izreci pozivom na odredbu čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 9. studenog 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Miljenka Vraničar, v.r.