I Kž-Us-120/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 120/12-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog Z. V. S. zbog kaznenog djela iz članka 177. stavka 3. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 17. listopada 2012. broj Kv-Us-32/12-3 (Kio-Us-13/09), u sjednici održanoj 23. siječnja 2013.,

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenika Z. V. S..

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda je na temelju članka 52. stavka 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.; nastavno: KZ) novčana kazna u visini 500 prosječnih dnevnih dohodaka u Republici Hrvatskoj, izrečena osuđenom Z. V. S. presudom Županijskog suda u Zagrebu od 14. rujna 2009. broj Kio-Us-13/09, što iznosi 88.350,00 kuna, zamijenjena u kaznu zatvora u trajanju dvanaest mjeseci.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđeni Z. V. S. putem branitelja, odvjetnika S. B., s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

Spis je, u skladu s odredbom članka 399. u vezi s člankom 373. stavkom 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba nije osnovana.

Osuđeni Z. V. S. u žalbi tvrdi da je pobijana „odluka (…) nerazumljiva i proturječna sama sebi kao konačno i razlozima zbog kojih se donosi“, dalje navodeći da se zahtjev za donošenjem presude u istrazi „isključivo (…) odnosio na utvrđenje glavne kazne, a koja je pak po prijedlogu suprotne strane na samom ročištu od 14. rujna 2009. (…) „doštukana“ i zahtjevom za sporednom novčanom kaznom, a što je (…) predstavljalo svojevrsnu „ucjenu“ po sistemu ili prihvati ili odbij“. Tvrdi da je on, prilikom donošenja presude na zahtjev stranaka u istrazi, „nedvosmisleno iskazao da sporednu novčanu kaznu koju načelno i prihvaća kao sporazum neće biti kadar platiti u rokovima koji će eventualno biti određeni u

I Kž-Us 120/12-4

vremenskom intervalu izdržavanja glavne kazne zatvora, i to iz očitog razloga jer u tom vremenu nema nikakvih privređivanja, nadalje ne posjeduje nikakvu imovinu iz koje bi se eventualno mogla izlučiti naplata“ te da je o svemu tome i „putem svog branitelja pravodobno (…) izvijestio i Županijski sud u Zagrebu (…) ufajući se pritom da će mu na navedeni način biti dozvoljena prolongacija roka za postupanje po sporednoj novčanoj kazni, i to u dogledno vrijeme kad dakle odsluži glavnu kaznu zatvora“. Smatra da „sve drugo, dakle i donošenje pobijane rješidbe u suštini čini penalnu besmislicu, i to stoga jer je jasno da isti svakako ne bi ušao u postupak sporazumnog prijedloga sa USKOK-om na utanačenje glavne kazne, u koje vrijeme je dakle već znao da mu ne predstoje mogućnosti za ispunjenje eventualne novčane kazne“.

Žalitelj, iako uvodno citiranom tvrdnjom ističe žalbenu osnovu iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97, istu ničim ne obrazlaže, pa stoga na te navode valja odgovoriti da izreka pobijanog rješenja nije nerazumljiva niti proturječna sama sebi, a niti razlozima sadržanima u obrazloženju rješenja.

Iako u postupku zamjene novčane kazne zatvorom sukladno odredbama članka 52. KZ-a nije moguće preispitivati pravilnost odluke kojom je novčana kazna izrečena, na žalbene tvrdnje koje se odnose na donošenje presude kojom je osuđeni Z. V. S. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 177. stavka 3. KZ-a ipak valja odgovoriti da je presuda Županijskog suda u Zagrebu od 14. rujna 2009. broj Kio-Us-13/09 donesena sukladno odredbama članka 190.a ZKP/97, dakle, na temelju zahtjeva stranaka – Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (nastavno: USKOK) i tada okrivljenog V. S. – kojega je, uz njih, potpisao i branitelj okrivljenika 4. rujna 2009. Taj zahtjev sadržavao je i njihov sporazum o sporednoj novčanoj kazni, a na ročištu održanom pred istražnim sucem 14. rujna 2009., dakle, deset dana nakon što je potpisan, zahtjev, suprotno žalbenim navodima, ni na koji način nije mijenjan i izreka tada donesene presude u cijelosti mu odgovara, dakle, identična je zahtjevu i u dijelu koji se odnosi na novčanu kaznu - njenu visinu i rok plaćanja.

Okolnost je li osuđenik prilikom potpisivanja zahtjeva i njegovog podnošenja sudu te u trenutku donošenja u istrazi presude na temelju tog zahtjeva stranaka uistinu imao namjeru platiti novčanu kaznu u visini i u roku o kojem se sporazumio s tužiteljem nije od utjecaja na primjenu odredaba članka 52. KZ-a o zamjeni novčane kazne zatvorom.

Osim toga, valja istaći i da iz spisa proizlazi da osuđenik nije odmah nakon donošenja, odnosno pravomoćnosti presude na zahtjev stranaka u istrazi stupio na izdržavanje kazne, jer je pritvor koji je tijekom istrage protiv njega ranije bio određen donošenjem te presude ukinut, a za osuđenikom je, zbog neodazivanja na izdržavanje kazne, bila raspisana i tjeralica, pa su neutemeljeni i žalbeni navodi o nemogućnosti plaćanja novčane kazne „u vremenskom intervalu izdržavanja glavne kazne zatvora“, jer je osuđenik do uhićenja po tjeralici na slobodi proveo više od osam mjeseci.

Konačno, rok za plaćanje novčane kazne određen presudom nije rok kojega se naknadno može produljiti, a presudom Županijskog suda u Zagrebu od 14. rujna 2009. broj Kio-Us-13/09 taj rok je određen u trajanju šest mjeseci, dakle, najduljem mogućem trajanju propisanom odredbom članka 51. stavka 3. KZ-a, pa okolnost da je osuđenik zamolio „prolongaciju roka za postupanje po sporednoj novčanoj kazni“ nije od utjecaja na zamjenu novčane kazne kaznom zatvora.

I Kž-Us 120/12-4

Dakle, kada je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem, nakon što osuđeni Z. V. S. niti više od dvije i pol godine nakon isteka roka za plaćanje novčane kazne tu svoju obvezu nije ispunio, novčanu kaznu zamijenio kaznom zatvora, postupio je sukladno odredbama članka 52. stavka 2. i 3. KZ-a.

Zbog iznesenog, žalbom osuđenog Z. V. S. nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja.

Pritom se napominje da će, ako se, po provjeri, utvrdi da je osuđenik isplatio dio novčane kazne, kazna zatvora razmjerno smanjiti, a ako osuđenik isplati novčanu kaznu u cijelosti, izvršenje kazne zatvora će se obustaviti (članak 52. stavak 4. KZ-a).

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 398. stavka 4. ZKP/97 ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je za njegovo donošenje prvostupanjski sud bio stvarno nadležan, da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da na štetu osuđenika nije povrijeđen kazneni zakon te da ne postoji niti neki drugi oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97 na koji osuđenik u žalbi ne ukazuje.

Slijedom iznesenog, na temelju članka 398. stavka 3. ZKP/97 odbijena je žalba osuđeno Z. V. S., kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 23. siječnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.