Gž R-455/2018-2 · Županijski sud u Rijeci

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-455/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužitelja V. R. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici J. Đ., diplomiranoj pravnici u SSSH-Teritorijalni ured SSSH S., u S., protiv tuženika L.-M. d.o.o. S., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1142/16 od 5. lipnja 2018., dana 10. listopada 2018.,

p r e s u d i o j e

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1142/16 od 5. lipnja 2018. za dosuđeni iznos od ukupno 9.000,00 kn na ime jednokratnih dodataka na plaću u iznosu od 1.800,00 kn godišnje za 2012., 2013., 2014., 2015., 2016. sa zateznim kamatama.

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja za dosuđeni iznos od 1.800,00 kn po osnovi jednokratnih dodataka na plaću za 2011. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.800,00 kn po osnovi jednokratnih dodataka na plaću za 2011.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime jednokratnih dodataka na plaću za 2011., 2012., 2013., 2014., 2015., 2016. za svaku godinu iznos od 1.800,00 kn, odnosno ukupan iznos od 10.800,00 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose, kao u izreci presude.

Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači u skladu s žalbenim navodima, te obveže tužitelja na naknadu žalbenog troška u visini sudske pristojbe za žalbu ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu jednokratnih dodataka na plaću za razdoblje od 2011. do 2016. za svaku godinu u iznosu od 1.800,00 kn, koji tužitelj temelji na odredbi čl. 49. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo.

Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj ima pravo na isplatu jednokratnih dodataka na plaću za svaku utuženu godinu u iznosu od po 1.800,00 kn. Pritom je ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja za isplatu jednokratnog dodatka za 2011. i 2012., zauzimajući stajalište da su potraživanja za te godine dospjela krajem kalendarske godine za koje se traže, odnosno 31. prosinca 2011. za 2011. i 31. prosinca 2012. za 2012. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio kao osnovan dok o naknadi parničnog troška nije odlučivao s obzirom da tužitelj naknadu parničnog troška nije zatražio. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda.

U provedenom postupku je pravilno utvrđeno da je tužitelj u razdoblju za koje traži isplatu jednokratnog dodatka na plaću bio radnik tuženika i da tuženik nije isplatio tužitelju jednokratni dodatak za utužene godine.

Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu čl. 49. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine" 12/08 pročišćeni tekst – dalje: KU/08), Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine" 142/13 pročišćeni tekst – dalje: KU/13), odredbu čl. 47. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine" 115/15; dalje: KU/15) kada je ocijenio da tužitelj ima pravo na isplatu jednokratnog dodatka na plaću za 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016. za svaku godinu po 1.800,00 kn sa zateznim kamatama.

Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava zaključio o neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare u odnosu na potraživanje jednokratnog dodatka na plaću za 2011.

Naime odredbom čl. 49. st. 2. KU/08 propisano je da se jednokratni dodatak na plaću iz st. 1. ovog članka isplaćuje sa plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu. Prema stanju u spisu tužitelj nije ni naveo u kojem mjesecu 2011. je koristio godišnji odmor. U takvim okolnostima te bez obzira na činjenicu da tužitelj tužbom traži isplatu jednokratnog dodatka na plaću za 2011. sa zateznom kamatom od 31. prosinca 2011., tražbina tužitelja za tu godinu dospjela je 30. lipnja 2011. U odnosu na ovo potraživanje za ocjenu prigovora zastare u primjenu dolazi odredba čl. 135. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR/09) prema kojoj potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine, odnosno za ovo potraživanje u primjenu ne dolazi odredba čl. 232. st. 2. ZR/14 („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17) i čl. 139. tog Zakona, kojom je propisan zastarni rok od pet godina koji se primjenjuje na potraživanja kojima do stupanja na snagu tog Zakona, 7. kolovoza 2014. rok zastare od tri godine nije protekao.

Za potraživanje jednokratnog dodatka za 2011. koje je dospjelo 30. lipnja 2011. trogodišnji rok zastare istekao je 30. lipnja 2014., dakle prije stupanja na snagu ZR/14, pa je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan na što tuženik osnovano u žalbi ukazuje.

Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u kojima ustraje kod prigovora zastare u odnosu na potraživanje jednokratnog dodatka na plaću za 2012. Ako se uzme da je potraživanje jedokratnog dodatka za 2012. dospjelo 30. lipnja 2012., tada do 7. kolovoza 2014. kao dana stupanja na snagu ZR/14 nije protekao zastarni rok od tri godine iz odredbe čl. 135. ZR/09. Stoga u odnosu na potraživanje jednokratnog dodatka za tu godinu (2012.) u primjenu dolazi odredba čl. 232. st. 2. ZR/14, i petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 139. ZR/14, a kako je tužba podnesena 28. prosinca 2016., zastara tužiteljeva potraživanja za 2012., nije nastupila kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Zahtjev tužitelja za isplatu jednokratnih dodataka na plaću za razdoblje 2012. do 2016. pravilno je prihvaćen kao osnovan u primjeni odredbi čl. 49. KU/08 i KU/13 odnosno odredbi čl. 47. KU/15.

U odnosu na žalbene navode tuženika da u 2013., 2014., 2015. i 2016. nije bio na snazi Kolektivni ugovor tuženika već da je bio u primjeni Pravilnik o radu tuženika od 15. lipnja 2010. i 12. svibnja 2015. kojim nije određena visina jednokratnog dodatka na plaću treba reći da nisu osnovani, jer pravo tužitelja na isplatu jednokratnog dodatka na plaću proizlazi iz odredbe čl. 49. KU/08, KU/13 i čl. 47. KU/15 koji se primjenjuju na stranke temeljem Odluke o proširenju primjene Kolektivnog ugovora za graditeljstvo od 6. veljače 2008. („Narodne novine“ broj 20/08) Odluke od 20. svibnja 2015. („Narodne novine“ broj 55/15) i Odluke od 11. prosinca 2015. („Narodne novine“ broj 134/15) koje je donio ministar rada i mirovinskog sustava.

Zbog tih razloga je žalba tuženika djelomično odbijena i djelomično prihvaćena kao osnovana te je odlučeno kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a.

Tuženik bi s obzirom na djelomičan uspjeh u žalbenom postupku imao pravo na srazmjeran dio naknade žalbenog troška sudske pristojbe za žalbu, međutim prema stanju u spisu tuženik sudsku pristojbu za žalbu nije platio, pa je stoga zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška odbijen kao neosnovan.

U Rijeci 10. listopada 2018.

Sudac

Duško Abramović, v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

NEVENA PRPIĆ

Općinskom sudu u Splitu

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.