Rev-1901/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1901/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Zagreb, zastupanog po punomoćniku H. Lj., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L. i p. iz Z., protiv tužene F. P. iz Z., zastupane po punomoćniku B. M., odvjetniku u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja S. B. iz R., zastupanog po punomoćniku J. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu D. i p. u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 4541/09 od 23. veljače 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4809/07 od 10. veljače 2009., u sjednici održanoj 16. studenoga 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 4541/09 od 23. veljače 2010. i sudi:

Odbija se žalba tužitelja i umješača na strani tužitelja, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4809/07 od 10. veljače 2009..

Nalaže se tužitelju isplatiti tuženoj iznos 3.997,50 kn na ime parničnog troška, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4809/07 od 10. veljače 2009. odbijen je zahtjev tužitelja kojim je traženo utvrđenje da je pravno nevaljana pisana oporuka pokojne M. S. sastavljena 29. svibnja 2006. pred svjedocima T. O. i I. L., te je ujedno odbijen zahtjev tužene za naknadu joj parničnog troška.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4541/09 od 23. veljače 2010. prihvaćena je žalba tužitelja i umješača na strani tužitelja S. B. i preinačena prvostupanjska presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, te je ujedno tuženoj naloženo na ime parničnog troška isplatiti tužitelju iznos 18.300,00 kn, te umješaču iznos 9.150,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja i potvrđivanje prvostupanjske presude uz dosudu joj troškova revizijskog postupka.

Umješač je odgovorio na reviziju tužene predloživši njezino odbijanje kao neosnovano.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka nije našao da bi bila počinjena.

Predmet spora je valjanost pisane oporuke pred svjedocima pokojne M. S. sastavljene 29. svibnja 2006..

Polazeći od nespornih, te onih u postupku utvrđenih činjenica i baš:

- da je u ostavinskom postupku vođenom iza smrti pokojne M. S. kod Općinskog suda u Zagrebu pod brojem O-4371/06 proglašena pisana oporuka sastavljena 29. svibnja 2006. u Zagrebu, potpisana po M. S. – ostaviteljici, te T. O. i I. L. – svjedocima, a kojom ostaviteljica M. S. ostavlja svu svoju imovinu tuženoj,

- da je tužena dala nasljedničku izjavu kojom je priznala oporuku istinitom i prihvatila se nasljedstva,

- da je rješenjem Općinskog suda u Zagrebu broj O-4371/06 od 15. ožujka 2007. ostavinski postupak iza pokojne M. S. prekinut i Grad Zagreb kao predstavnik ošasne imovine upućen na parnicu protiv oporučne nasljednice F. P. radi utvrđenja da oporuka od 29. svibnja 2006. nije istinita i pravno valjana, jer da potpis u oporuci nije od oporučiteljice,

- da je tužena za potrebe grafološkog vještačenja potpisa na oporuci od 29. svibnja 2006. dostavila tekst pisan po M. S., no

- da je tužitelj odustao od prijedloga za provođenje grafološkog vještačenja, te provođenja ostalih dokaznih prijedloga,

prvostupanjski sud je ocjenjujući da osporena oporuka u formalnom smislu sadrži sve elemente propisane odredbom čl. 31. Zakona o nasljeđivanju za njezinu valjanost, a kako tužitelj tijekom postupka nije dokazao da potpis na oporuci ne bi bio vlastoručni ostaviteljice, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog čl. 221. a) ZPP-a odbio zahtjev kao neosnovan.

Drugostupanjski sud je pak preinačio prvostupanjsku presudu, te je prihvatio tužbeni zahtjev ocjenjujući da osporena oporuka ne ispunjava zakonske pretpostavke propisane odredbom čl. 31. Zakona o nasljeđivanju. Zaključak o tome izvodi iz činjenice što na oporuci nije naznačeno da je oporučiteljica pred svjedocima izjavila da je to njezina oporuka, te što u postupku nisu saslušani oporučni svjedoci, a za čiju nazočnost pred sudom da se tužena trebala pobrinuti.

Osnovano tužena u reviziji prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane drugostupanjskog suda, a kada je prihvaćen zahtjev tužitelja i sporna oporuka utvrđena pravno nevaljanom.

Odredbom čl. 31. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj: 48/03 i 163/03 – dalje: ZN) propisano je da oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka, te je pred njima potpisati. Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju.

Kod činjenice što na spornoj pisanoj oporuci su potpisani oporučiteljica i dva oporučna svjedoka, a u uvodnom dijelu oporuke je naznačeno da ju oporučiteljica potpisuje kao svoju volju u nazočnosti oporučnih svjedoka, onda je jedino moguće zaključiti da ta oporuka sadrži upravo sve elemente propisane odredbom čl. 31. ZN za njezinu pravnu valjanost. To što u oporuci nije navedeno svojstvo oporučnih svjedoka, odnosno druge okolnosti korisne za njihovo lakše pronalaženje nije razlog koji bi oporuku činio nevaljanom, pošto se radi samo o „korisnim podacima“ kako ih zakonodavac naziva, a ne obvezatnim elementima oporuke, o kojima dakle ne ovisi valjanost oporuke.

Drugostupanjski sud je odlučujući povodom žalbe i donoseći pobijanu presudu očito izgubio iz vida kako činjenicu da je u ovom postupku teret dokaza, a na okolnost pravne nevaljanosti sporne oporuke bio na tužitelju, kao što je izgubio iz vida i odredbu čl. 221. a) ZPP-a, a prema kojoj u slučaju da se sa sigurnošću ne može utvrditi neka činjenica (u ovom slučaju je li potpis oporučiteljice njezin vlastoručni i je li oporuka odraz njezine stvarne volje) o postojanju činjenica će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Kako tužitelj pak tijekom postupka nije dokazao odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost njegovog zahtjeva i baš: da potpis na oporuci nije onaj ostaviteljice, te da oporuka nije odraz volje oporučiteljice, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja, te polazeći od odredbe čl. 31. ZN-a zahtjev tužiteljice trebalo ocijeniti neosnovanim.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

Odluka o parničnom trošku, a koja se odnosi na trošak sastava revizije tužene temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 16. studenoga 2011.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.