I Kž-Us-163/2015-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 163/15-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. Š., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK-a) podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 9. studenog 2015. broj K-US-17/15, u sjednici održanoj 24. veljače 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba USKOK-a i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Splitu na temelju čl. 453. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, dalje: ZKP/08) oslobodio je od optužbe opt. D. Š. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11 te je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te je presude žalbu podnio USKOK zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Optuženik je putem branitelja mr. sc. Ž. G., odvjetnika iz S., podnio odgovor na žalbu s prijedlogom da se žalba USKOK-a odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

I Kž-Us 163/15-7

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Iako uredno obaviješteni o sjednici vijeća, sjednici nisu nazočili državni odvjetnik, optuženik i branitelj, te je sjednica na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08, održana u njihovoj odsutnosti.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu USKOK kada tvrdi da je sud prvog stupnja činjenično stanje pogrešno utvrdio.

Naime, sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi u biti prihvatio sve činjenične tvrdnje optužbe, ali je utvrdio da sve te utvrđene okolnosti, koje doduše predstavljaju obilježja kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11, nisu kazneno djelo jer se radi o beznačajnom djelu iz čl. 33. KZ/11.

Tako je sud kao nesporno prihvatio sve navode tužitelja, osim tvrdnje o nedozvoljenoj brzini kojom se automobilom kretao prikriveni istražitelj kritične zgode, utvrđujući u obrazloženju da se nije radilo o brzini od 109 km/h, već o brzini od 108 km/h, a koja činjenica u konkretnim okolnostima uopće nije bitna i koja se žalbom niti ne osporava.

Osim te okolnosti, sud prvog stupnja ne prihvaća navod iz optužbe da je optuženik postupajući na inkriminiran način prikrivenom istražitelju, a na štetu Državnog proračuna Republike Hrvatske, ostvario korist u iznosu od 750,00 kn, utvrđujući u obrazloženju da se zapravo radilo o koristi od svega 250,00 kn.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, u cijelosti prihvaća kao ispravne razloge suda prvog stupnja jer u konkretnoj situaciji treba prihvatiti kao moguću varijantu da bi počinitelj prekršaja iz čl. 53. st. 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama zapriječena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kn iskoristio zakonsku povlasticu da pola kazne plati na licu mjesta. Ta se mogućnost, u ovakvoj situaciji koja je zapravo stvorena u okviru provođenja mjera posebnih dokaznih radnji, ne može isključiti i stoga ju u postojećoj dvojbi treba, u smislu odredbe čl. 3. st. 2. ZKP/08, prihvatiti kao povoljniju za optuženika.

Nadalje, u pravu je sud prvog stupnja kada utvrđuje da iz razgovora optuženika s J. V. ne proizlazi ništa odlučno jer niti ovaj drugostupanjski sud ne vidi, pa čak niti na razini indicija, u kakvu bi se vezu sadržaj tog razgovora mogao dovesti u vezi s konkretnim slučajem. To što optuženik svojoj poznanici izražava zabrinutost u vezi čestih unutrašnjih kontrola u policiji ne ukazuje da je on postupao nezakonito, kako to pogrešno tumači žalba, već se može raditi o uobičajenoj reakciji osobe koja zna da se provjerava ispravnost rada policajaca u njegovoj Policijskoj upravi i koja svoju razumljivu zabrinutost prenosi osobi od povjerenja.

Prema tome, suprotno tvrdnjama USKOK-a, sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio.

I Kž-Us 163/15-7

Nije osnovana žalba niti zbog povrede kaznenog zakona jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu već je u pitanju beznačajno djelo iz čl. 33. KZ/11 i stoga je osnovano optuženika na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08 oslobodio od optužbe.

Naime, sud prvog stupnja je sve elemente beznačajnog djela iz čl. 33. KZ/11, nizak stupanj krivnje, neznatnost posljedica i nepostojanje potrebe da se optuženik kazni, pravilno utvrdio.

Dakle, iako postupanje optuženika, koji kao policajac i službena osoba, umjesto počinjenog prekršaja iz čl. 53. st. 1., kažnjivom po čl. 53. st. 5. ZSPC novčanom kaznom od 1.000,00 kn, prikrivenom istražitelju naplaćuje nižu kaznu za prekršaj iz čl. 53. st. 6. ZPSC, a koji prekršaj nesporno nije počinjen, sadrži obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11 jer se radi o iskorištavanju položaja službene osobe kojim se drugoj osobi pribavlja korist, ipak se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu.

Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je optuženikov stupanj krivnje nizak. Dakle, nakon što je prikriveni istražitelj u provođenju mjera posebnih dokaznih radnji, znajući da optuženik na predmetnoj lokaciji kontrolira brzinu kretanja, namjerno vozi nedozvoljenom brzinom od 108 km/h, svjesno stvarajući navedenu protupravnu situaciju, optuženik u svakom pogledu u toj fazi postupka postupa na propisan način. Utvrđuje identitet počinitelja prekršaja, ukazuje mu kakav je prometni prekršaj počinjen čl. 53. st. 5. ZSPC), koliko je kazna (1.000,00 kn) i upoznaje prekršitelja s mogućnošću umanjenja kazne (500 kn) ukoliko se kazna plati na licu mjesta. Tek kada mu prikriveni istražitelj (smjerajući evidentno na koruptivno postupanje optuženika) govori da nema dovoljno novca za plaćanje kazne, da ima kod sebe tek 250,00 kn i da treba platiti cestarinu, optuženik popušta i odlučuje izaći u susret osobi koja mu govori da je na proputovanju iz drugog dijela Hrvatske i koja mu se žali da nema dovoljno novca. Tek u tom trenutku, kada vidi da počinitelj prekršaja ima samo 250 kn optuženik donosi odluku koja je s jedne strane pragmatična, naime da prikrivenom istražitelju naplati bar kaznu u manjem novčanom iznosu za blaži prekršaj iz čl. 53. st. 6. ZSPC, a s druge strane je ta odluka posljedica ljudske slabosti jer optuženik, doduše neopravdano s aspekta pravila službe i legaliteta u postupanju, ima razumijevanja za počinitelja prekršaja i faktički prihvaća njegove molbe da mu naplati blažu novčanu kaznu.

Prema tome, kada se sve ove okolnosti imaju u vidu, slijedi da je doista stupanj optuženikove krivnje nizak jer on obavljajući službenu dužnost počinitelja prekršaja ipak u određenoj mjeri sankcionira, doduše za blaži prometni prekršaj, ali ipak ne pušta ga da prođe potpuno nekažnjeno, što bi svakako bio veći stupanj krivnje.

Nadalje, sud prvog stupnja pravilno uočava da optuženik ne izlazi u susret počinitelju prekršaja iz nekih svojih interesa jer za sebe ne ostvaruje nikakvu korist, niti je uslugu učinio prema svom prijatelju, rođaku ili poznaniku, što njegovom nepravilnom postupanju u službi također daje manji značaj jer izostaje taj koruptivni element koji bi svakako isključivao mogućnost primjene čl. 33. KZ/11.

Sud prvog stupnja također pravilno utvrđuje da je u konkretnom slučaju ostvaren i daljnji element beznačajnog kaznenog djela, a to je neznatnost posljedica. Kao što je u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već u dovoljnoj mjeri obrazloženo, treba

I Kž-Us 163/15-7

prihvatiti kao povoljniju varijantu da se radi o oštećenju državnog proračuna za 250,00 kn, koji iznos svakako nije značajan i stoga opravdava utvrđenje da se radi o beznačajnom djelu.

Nadalje, sud prvog stupnja također potpuno pravilno ukazuje da sve navedene okolnosti, kao i činjenica da se radi o osobi koja do sada nije činila kaznena djela ili prekršaje, upućuju na zaključak da ne postoji potreba da optuženik bude kažnjen jer je i vođenje stegovnog postupka dovoljna reakcija na njegovo neadekvatno ponašanje. Prema optuženiku su se kroz više mjeseci provodile mjere iz čl. 332. st. 1. (toč. 1., 4. i 5. ZKP/08) koje nisu dale rezultata, osim u pogledu predmetnog događaja, jer se njima nije potvrdila sumnja da optuženik činio kaznena djela iz čl. 291. i čl. 293. KZ/11. I ove okolnosti ukazuju da se ne radi o osobi koja u obavljanju službe postupa nezakonito jer bi se kroz toliko dugo vrijeme provođenja posebnih dokaznih radnji moralo doći do podataka o njegovim suspektnim radnjama, da su takve radnje doista bile poduzete.

Prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 33 KZ/11 jer se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu.

Žalba USKOK-a u pretežitom dijelu ukazuje na dužnosti policajaca da postupaju u interesu službe i da štite zakon kako bi se očuvalo povjerenje građana u organe vlasti i u cjelokupni poredak, što niti za ovaj drugostupanjski sud nije upitno. Međutim, sve okolnosti konkretnog slučaja su uistinu specifične i odlukom o tome da se u ovom slučaju radi o bagatelnom djelu ne dovodi se niti u najmanjoj mjeri u pitanje nužnost zakonitog, a ne arbitrarnog postupanja policajaca i ni na koji način se njome ne želi utjecati na pravilan stav društva („nulta stopa tolerancije“) u odnosu na koruptivna kaznena djela.

Iz naprijed navedenih razloga, kako žalba USKOK-a nije osnovana, a pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08 je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz toč. 1. citiranog propisa, niti je na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon u smislu odredbe iz toč. 2., trebalo ju je na temelju čl. 482. ZKP/08 odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 24. veljače 2016.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Dražen Kevrić, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.