Rev-1077/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1077/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz Z., zastupane po T. T. i I. U., odvjetnicima iz Z., protiv 1. tuženika C. o. d.d. Z., i 2. tuženika Ustanove za hitnu medicinsku pomoć, Zagreb, Đorđićeva br. 26, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 25. veljače 1997. godine, broj: Gž-1384/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 21. veljače 1995. godine, broj: Pn-1805/93, u sjednici održanoj dana 28. studenog 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicama da solidarno isplate tužiteljici iznos od 43.784,00 kn s pripadajućim kamatama, te parnični trošak u iznosu od 4.701,80 kn. Tužiteljica je odbijena sa dijelom zahtjeva u iznosu od 74.320,00 kn, zatim zahtjeva za isplatu iznosa od 600,00 kn, sve s pripadajućim kamatama kao i dijelom zahtjeva za isplatu kamata na parnični trošak.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana u dijelu kojem je odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva kao i žalba drugotuženice u dijelu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Protiv te presude izjavila je reviziju tužiteljica i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odbijena s iznosom od 74.320,00 kn, a u dijelu u kojem je odbijena s daljnjih 600,00 kn tužiteljica revidira i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to odredbe iz čl. 254. st. 2. toč. 13. ZPP-a.

Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda, te tužiteljici dosudi i daljnji parnični trošak srazmjerno uspjehu parnice kao i trošak sastava revizije.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Ispitujuću pobijanu presudu ovaj sud ocjenjuje da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju ovaj sud pazi primjenom čl. 386. ZPP-a po službenoj dužnosti.

Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a u odnosu na odbijajući dio zahtjeva od 600,00 kn, jer obje presude u tom dijelu sadrže u dovoljnoj mjeri razloge o odlučnim činjenicama tako da se obje mogu ispitati, a u stvari revizijski navodi svode se na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

I u ovoj fazi postupka tužiteljica prigovara po svim osnovama prenisko dosuđenoj naknadi štete cijeneći da relevantne okolnosti o kojima ovisi visina naknade opravdavaju prihvaćanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužiteljica ozlijeđena u saobraćajnoj nesreći dana 01. veljače 1993. godine, vozeći se u kolima hitne pomoći, kao pratitelj bolesnika koje vozilo se sudarilo s tramvajem.

Tužiteljica je zadobila kritične zgode trzajnu ozljedu vratne kralježnice uslijed koje je nosila Shansov ovratnik, te ranu razderotinu na bradi i udarac i nagnječenje obje potkoljenice.

Trpjela je bolove jačeg intenziteta u trajanju od 7 dana, srednjeg 10 dana, te manje bolove povremenog karaktera 3 mjeseca.

Primarni strah kod tužiteljice trajao je 6 do 7 sati jakog intenziteta, nakon čega je trpjela sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od 3 do 4 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 7 do 8 dana, te manjeg intenziteta u trajanju od 3 tjedna, nakon čega je zaostao sekundarni strah u vidu zabrinutosti za stanje zdravlja uslijed liječenja kao i strah od vožnje automobilom.

Zadobivene ozljede smanjile su životnu i radnu sposobnost tužiteljice za 10%, dok ožiljak na bradi ispod donje usne predstavlja manje naruženje.

S obzirom na gore navedena činjenična utvrđenja, a imajući u vidu karakter i težinu zadobivenih povreda, jačinu i trajanje fizičkih bolova i straha, opseg smanjenja životne aktivnosti, kao i lokaciju zaostalih promjena na tijelu tužiteljice, te stupnja naruženja, a sve u vezi s njenom životnom dobi (50 godina) i ovaj sud smatra da gore navedene okolnosti ne opravdavaju dosuđenje naknade nematerijalne štete po svim utuženim osnovama u visinama iznad onih, kako su ocijenili nižestupanjski sudovi.

To stoga što po stajalištu i ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi su odlučujući o visini naknade nematerijalne štete za svaki vid te štete primijenili pravilno sve kriterije koje

propisuje čl. 200. ZOO-a, kada su na ime fizičkih bolova tužiteljici dosudili iznos od 9.000,00 kn, za strah 7.000,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 17.800,00 kn, te za naruženost 6.000,00 kn.

Suprotno tvrdnji tužiteljice sudovi su također pravilno primijenili odredbu čl. 195. ZOO-a u dosuđenju materijalne štete – naknade za tuđu pomoć, kad su je dosudili u visini netto zarade osobe koja takvu pomoć pruža u mjestu u kojem je tužiteljici i pružana.

Pravilno je odbijena tužiteljica s iznosom od 600,00 kn, s osnova police osiguranja od posljedica nesretnog slučaja, koju je II-tuženica sklopila za putnike u vozilu.

Naime, kako I-tuženica odgovara u konkretnom slučaju prema polici od odgovornosti koju je zaključila sa II-tuženicom, to tužiteljica u tom slučaju nema pravo kumuliranja naknade po ove dvije navedene police a to proizlazi iz čl. 940., 941. i 948. ZOO-a kako su pravilno utvrdili nižestupanjski sudovi.

Budući se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je temeljem čl. 393. odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 28. studenog 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.