Rev-126/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 126/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Mladena Žuvele kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Ivice Crnić i Stanka Hautza, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja B. mllj. M. koga zastupa otac i zz. B. M. iz Š. a njega punomoćnik V. R. i M. R.-F., odvjetnici iz K. protiv tužene ZOIO C. Z., Poslovnica Pod. S., zastupana po punomoćniku D. M., odvjetniku iz P. S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 28. rujna 1989. br. Gž 1433/89-2, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 7. ožujka 1989. br. P 560/88-23, u sjednici održanoj dana 17.svibnja 1990,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 28. rujna 1989. godine broj Gž- 1433/89-2 i presuda Općinskog suda u Koprivnici od 7. ožujka 1989. godine broj P-560/88-23, utoliko što se obvezuje tužena da pored već dosudjenog iznosa od 61,25 konvertibilnih dinara (612.500 prijašnjih dinara) plati tužitelju još 17,50 konvertibilnih dinara (175.000 prijašnjih dinara) sa zateznom kamatom po stopi koja se plaća na oročena dinarska sredstva bez utvrdjene namjene preko godinu dana od 7. ožujka 1989. godine do konačne isplate kao i platiti i daljnji trošak od 13 konvertibilnih dinara (128.750 prijašnjih dinara), dok se u ostalom dijelu revizija odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Koprivnici od 7. ožujka 1989. godine broj P 560/88-23 obvezana je tužena isplatiti tužitelju na ime naknade štete 61,25 konv. dinara (612.500 prijašnjih dinara), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se plaća na oročena dinarska sredstva bez utvrdjene namjene preko godinu dana računajući od 7. ožujka 1989. godine do konačne isplate i naknaditi mu parnični trošak od 9,35 konv. dinara (93.500 prijašnjih dinara), sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Presudom Okružnog suda u Bjelovaru od 28. rujna 1989. broj Gž 1433/89-2 odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrdjena prvostepena presuda.

Protiv drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se revizija uvaži i pobijana presuda ukine u odbijajućem dijelu odnosno da se preinači i dosudi cjelokupni zatraženi iznos štete po svim vidovima uz naknadu parničnog troška te takse za reviziju.

U odgovoru na reviziju tužitelja tužena je porekla navode revizije i predložila da se revizija odbije kao neosnovana, a Javno tužilaštvo Hrvatske se nije izjasnilo.

Revizija je djelomično osnovana.

Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. u vezi čl. 375. Zakona o parničnom postupku, jer je u pobijanoj presudi odgovoreno na one žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja a označeni su i razlozi koje je drugostepeni sud uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

U prvostepenom je postupku pročitan nalaz i mišljenje prometno-tehničkog vještaka F. K., na koji stranke nisu imale primjedbi, pa to što ovaj vještak nije neposredno saslušan ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Nije osnovan niti prigovor tužitelja da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrdjeno da je sam tužitelj doprinio nastanku prometne nezgode u 3/4 dijela i da se u tom omjeru tužena oslobadja odgovornosti za naknadu štete (čl. 177. Zakona o obveznim odnosima "Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89).

Prometna nezgoda se dogodila u naseljenom mjestu. U kritično vrijeme tužitelj se sa svojom takodjer mllj. sestrom, igrao pored ceste u odvodnom kanalu i u jednom trenutku počeo pretrčavati kolnik u namjeri da predje preko ceste do svoje kuće koja se nalazi na suprotnoj strani od odvodnog kanala gdje se igrao sa sestrom, a da prethodno nije provjerio da li mu iz suprotnog pravca nailazi kakvo vozilo. Vozilo osiguranika tužene se u momentu reagiranja kočenjem kretalo dozvoljenom brzinom (51 km/h) a u trenutku kada je tužitelj započeo pretrčavati kolnik bilo udaljeno od njegove linije kretanja najviše 20 metara. Iz nalaza vještaka proizlazi da osiguranik tužene nije mogao izbjeći nalet na tužitelja kod brzine koja bi bila veća od 29 km/h. Vozač je reagirao, kočenjem i skretanjem u desno.

Tužitelj je, dakle, ponašanjem na navedeni način postupao protivno odredbi čl. 40. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("NN", br. 18/84.), jer prije stupanja na kolnik nije obratio pažnju na udaljenost i brzinu kretanja vozila koja mu se približavaju,, a nije smio prelaziti preko kolnika u slučaju kada time ugrožava sigurnost prometa. Zbog toga njegov doprinos i po ocjeni ovog revizijskog suda nije manji od utvrdjenog.

Osnovan je, medjutim, prigovor u reviziji u pogledu visine naknade za pretrpljene fizičke bolove i za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, jer ovaj revizijski sud nalazi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89), kada su utvrdili da naknada za fizičke bolove tužitelju iznosi 60,00 konvertibilnih dinara (600.000 prijašnjih dinara) a naknada za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 150,00 konvertibilnih dinara (1,500.000 prijašnjih dinara) a ne u iznosu koliko je traženo (za fizičke bolove 80,00 konvertibilnih dinara - 800.000 prijašnjih dinara, a za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 200,00. konvertibilnih dinara - 2,000.000 prijašnjih dinara), jer ovaj sud nalazi da su iznosi koje je tužitelj tražio primjereni.

Odlučujući o visini navedenih naknada ovaj je sud imao u vidu vrstu i težinu ozljeda koju je tužitelj zadobio kritičnog dana (povrede u obliku natečenja i ogrebotina na licu, manju ranu na lijevoj strani lica uz nos uz postojanje izrazitih znakova potresa mozga) - da su to teške tjelesne ozljede, da je zbog zadobivenih ozljeda trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od 24 sata, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 5 dana, te bolove lakog intenziteta do isteka 10-tog dana od dana ozljedjivanja i da će se kod tužitelja kao trajne posljedice javljati povremene glavobolje; i vrtoglavice što će se naročito izražavati prilikom učenja školskog gradiva te kod većih fizičkih napora u igri ili nekom poslu.

Isto tako ovaj je sud uzeo u obzir i životnu dob tužitelja (stradao u 8. godini života) i to da će posljedice ozljedjivanja tužitelj trpiti duže vrijeme.

Ovaj je sud imao u vidu i značenje povrijedjenog dobra kao i cilj kome služi ta naknada a vodio je računa i o tome da ista ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom (čl. 200. st. 2. Zakona o obveznim odnosima).

Imajući u vidu utvrdjeni omjer odgovornosti stranaka za štetu tužitelju u revizijskom je postupku dosudjeno još 17,50 kon. dinara (175.000 prijašnjih dinara).

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 395. st. 1. i čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 17. svibnja 1990.

Predsjednik vijeća:

Mladen Žuvela v.r.