Rev-435/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 435/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.P. pok. M. iz M.G., koga zastupa punomoćnik P.Š., odvjetnik iz S., protiv tuženika "C. o. " dd Z., Filijala S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Splitu od 10. travnja 1992. br. Gž 294/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 25. studenog 1991. br. P 220/90, u sjednici održanoj dana 14. travnja 1993.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika se djelomično prihvaća a djelomično odbija kao neosnovana pa se preinačava presuda Okružnog suda u Splitu od 10. travnja 1992. br. Gž 294/92 kao i presuda Općinskog suda u Splitu od 25. studenog 1991. br. P 220/90 u dosuđujućem dijelu tako da se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana plati tužitelju:

1. Dinarsku protuvrijednost od 7.291,20 DEM po tečaju na dan isplate s dinarskom protuvrijednošću kamate na dan isplate, obračunate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge u DEM po viđenju, a koja teče od 9. lipnja 1975. do isplate, dok se preostali dio tužbenog zahtjeva za plaćanje dinarske protuvrijednosti od 4.860,80 DEM s kamatama odbija.

2. Iznos od 99.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. studenog 1991. do isplate, dok se preostali dio tužbenog zahtjeva za plaćanje iznosa od 66.000 HRD sa zateznim kamatama odbija.

3. Na ime parničnog troška iznos od 66.120 HRD, dok se preostali dio zahtjeva s tog naslova u iznosu od 44.280 HRD odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

"I. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužitelju na ime materijalne štete dinarsku protuvrijednost od 12.152 DEM, na dan isplate, sa dinarskom protuvrijednošću kamata na dan isplate, obračunate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge u DEM po viđenju, a koja teče počev od 9.6.1975.g. pa do konačne isplate, dok se za više traženo u iznosu od 15.340 DEM tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja na ime nematerijalne štete isplatiti tužitelju iznos od 165.000,00 din, sa zakonskom zateznom kamatom propisanom odredbom čl. 277. st. 1 ZOO-a, koji je preuzet temeljem Zakona o preuzimanju ZOO-a kao Zakon Republike Hrvatske, a koja teče počev od 25.11.1991.g., pa do konačne isplate, dok se za više traženo u iznosu od 165.000.00 din tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja na ime parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 110.400,00 din."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude suda drugog stupnja izjavio je tuženik reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da presude sudova nižeg stupnja budu preinačene odnosno ukinute.

Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni javni tužitelj o njoj izjasnio. Revizija je djelomično osnovana.

Revident se doduše poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali ne navodi konkretno u čemu nalazi njihovo postojanje, a nije se ostvarila ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku koji je temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP) na koju revizijski sud u smislu odredbe čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

U dosadašnjem tijeku postupka utvrđene su slijedeće odlučne okolnosti:

- Dana 11. siječnja 1973. došlo je u Splitu do prometne nezgode kad je osobni automobil tuženikovog osiguranika naletio na tužitelja koji je tom prilikom teško tjelesno ozlijeđen. - Tužitelj je kao pješak stupio na kolnik posve nepažljivo te uopće nije pogledao na stranu ceste s koje je dolazilo vozilo tuženikovog osiguranika, tako da je oboren na kolniku neposredno nakon što je na njega stupio.

- Vozač automobila tuženikovog osiguranika mogao je pravovremeno uočiti tužitelja te još jednog pješaka koji su se nalazili uz rub kolnika u namjeri da ga prijeđu, ali nije vožnju prilagodio toj okolnosti kako bi pravovremeno mogao zaustaviti vozilo i izbjeći prometnu nezgodu.

S obzirom na navedeno nije revident u pravu kad posve otklanja postojanje svoje odštetne odgovornosti, ali ni po shvaćanju ovog Vrhovnog suda doprinos nastanku štetnog događaja tužitelja i vozača automobila tuženikovog osiguranika nije podjednak kao što to smatraju sudovi nižeg stupnja. Naprotiv doprinos tužitelja je veći te on treba sam snositi 70% svoje štete, dok mu je tuženik dužan naknaditi njen dio od 30%.

U skladu s time su u pobijanom dosuđujućem dijelu preinačene presude sudova nižeg stupnja te su tužitelju dosuđene 3/10 njegove štete, dok je njegov zahtjev za naknadu i daljnje 2/10 štete odbijen. Iz navedenih razloga je temeljem čl. 393. i 395. st. 1. ZPP. odlučeno kao u izreci.

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 14. travnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić v.r.