Rev-3398/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3398/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D.M. iz D., zastupane po punomoćniku F.R., odvjetniku iz D., protiv tuženika Hotelskog poduzeća "H.L. " iz D., radi poništenja odluke i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 12. svibnja 1995. godine br. Gž-401/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 9. ožujka 1995. godine br. P-17/95, u sjednici održanoj dana 29. siječnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Protiv dijela pobijane presude kojim je obvezan tuženik vratiti tužiteljicu na rad revizija se prihvaća, te se u tom dijelu nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 12. svibnja 1995. godine br. Gž-401/95 i presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 9. ožujka 1995. godine br. P-17/95 preinačuju, tako da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija.

U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Poništava se odluka tuženika broj: 05-1941 od 04. studenog 1994. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljice kod tuženika i odluka Upravnog odbora tuženika broj 2008/94 od 21. prosinca 1994. godine i nalaže tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom izvršenja vrati tužiteljicu na rad."

II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 990 kuna u roku 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud drugostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog

prava, istaknutog u reviziji, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92), sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, ovaj revizijski sud je utvrdio da rečena bitna povreda ne postoji, a revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava da je djelomično ostvaren.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva poništenje kao nezakonitih odluka tuženika kojima je utvrđeno da je tužiteljici dana 4. studenog 1994. godine prestao radni odnos kod tuženika, te da se obveže tuženika vratiti ju na rad.

Pobijana odluka tuženika donesena je na osnovi činjenice što je tužiteljici kao strancu u statusu trajnog nastanjenja u Republici Hrvatskoj isticala osobna radna dozvola koja je izdana po ovlaštenom tijelu za razdoblje "od 5. XI. 1993. godine zaključno do 5. XI. 1994. godine".

Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži poništenje odluke tuženika sudovi su pravilno i osnovano zaključili da na dan 4. studeni 1994. godine nije bila ispunjena pretpostavka za prestanak radnog odnosa tužiteljice, jer toga dana nije prestala važiti njezina osobna radna dozvola i da stoga postoji nezakonitost iste odluke.

Naime, radna dozvola tužiteljice izdana je za razdoblje od 5. XI. 1993. godine zaključno do 5. XI. 1994. godine, pa je nedvojbeno da je posljednji dan važenja dozvole 5.

XI., a ne 4. XI. 1994. godine, a kako su to pravilno zaključili sudovi.

Neosnovano je revidentovo tumačenje računanja roka utvrđenog u radnoj dozvoli tužiteljice da riječi "zaključno do 5. XI. 1994. godine" treba razumijevati tako da dozvola vrijedi samo do početka tog dana, a ne da je u razdoblje uključen i dan 5. XI. 1994. godine, jer ako je određen dan do kojeg određeni rok teče, onda se prema pravilima računanja, bilo procesnopravnih, bilo materijalnopravnih rokova, u rok uračunava i taj dan, tako da rok traje do isteka tog dana, a ne do njegova početka.

Proizlazi dakle da je materijalno pravo pravilno primijenjeno u dijelu nižestupanjskih presuda kojim je prihvaćen zahtjev za poništenje kao nezakonite odluke tuženika kojom je utvrđen prestanak radnog odnosa tužiteljice s danom 4. XI. 1994. godine.

Međutim, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno kada je prihvaćen i zahtjev za anje tužiteljice na rad.

vrać

Sukladno odredbama iz čl. 1. st. 2. i čl. 2. st. 2. Zakona o zapošljavanju stranaca ("Narodne novine", br. 19/92, 33/92, 89/92, 26/93 i 52/94) stranac može raditi u Republici Hrvatskoj na temelju radne dozvole, a poslodavac ne smije zasnovati radni odnos, niti sklopiti ugovor o izvršenju posla, sa strancem koji ne posjeduje radnu dozvolu.

Prema odredbi iz čl. 18. st. 6. istog zakona u odnosu na stranca koji je zaposlen u Republici Hrvatskoj radna dozvola vrijedi kao odobrenje za nastavak rada, a ako stranac ne dobije radnu dozvolu prestaje mu radni odnos.

U slučaju da inspekcija rada utvrdi da stranac nema urednu radnu dozvolu, donosi rješenje o zabrani rada strancu, te podnosi prekršajnu prijavu protiv poslodavca i odgovorne osobe poslodavca (čl. 19. st. 3. Zakona o zapošljavanju stranaca).

Slijedom rečenih zakonskih odredaba proizlazi da strancu koji ne posjeduje urednu radnu dozvolu prestaje radni odnos po sili zakona, pa stoga odluka koju poslodavac tada donosi ima deklaratorni karakter i njome se samo utvrđuje postojanje već nastale činjenice prestanka radnog odnosa.

U konkretnom slučaju tužiteljica sljedećeg dana nakon prestanka važenja radne dozvole na temelju koje je radila kod tuženika nije posjedovala urednu radnu dozvolu, pa je već toga dana prestao njezin radni odnos. Stoga je, obzirom na deklaratorno značenje pobijane odluke tuženika, neosnovan zahtjev za vraćanje tužiteljice na rad neovisno o nezakonitosti odluke.

Tužiteljici nije prestao radni odnos na temelju pobijane odluke već na temelju zakona, pa poništenje odluke zbog pogrešnog utvrđenja kada je tužiteljici radni odnos prestao nema za posljedicu postojanje tuženikove obveze vratiti tužiteljicu na rad.

Činjenica što je tužiteljici naknadno, nakon što je nastupio prestanak radnog odnosa, izdana nova radna dozvola, temelj je za ponovno zasnivanje radnog odnosa, a ne može utjecati na radni odnos koji je već prestao po sili zakona.

Slijedom izloženog, a na temelju odredbe iz čl. 395. st. 1. ZPP, kojim je tuženik obvezan vratiti tužiteljicu na rad, revizija je prihvaćena, nižestupanjske presude su preinačene i tužbeni zahtjev odbijen, dok je u ostalom dijelu, sukladno odredbi iz čl. 393. ZPP, revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 29. siječnja 1998. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica

Klepac)