Rev-116/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-116/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz D., kojega zastupaju punomoćnik Ž. V., odvjetnik u D., protiv tuženice Hrvatske elektroprivrede d.d. Zagreb, DP Elektrojug Dubrovnik, radi osporavanja valjanosti ponude tužene za sklapanje ugovora o radu, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 3. listopada 1997. godine, br. Gž-432/96., kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 29. lipnja 1996. godine, br. P-295/96., u sjednici održanoj dana 18. veljače 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja S.K. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku od 20. lipnja 1996. godine, br. P-295/96. suđeno je:

"I. Utvrđuje se da ponuda tuženika za sklapanje ugovora o radu sa tužiteljem od 11. travnja 1996. godine, nije u skladu s odredbom čl. 241. st. 2. ZOR u dijelu koji se odnosi na tipizaciju radnog mjesta.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu gdje traži da se utvrdi da ponuda tuženika za sklapanje ugovora o radu nije u skladu odredbom čl. 241. st. 2. ZOR u dijelu koji se odnosi na plaću tužitelja.

III. U preostalom dijelu tužba tužitelja se odbacuje.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 770,00 kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 3. listopada 1997. godine, br. Gž- 932/96. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da sud reviziju prihvati i ukine pobijane presudu nižestupanjskih sudova te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da reviziju prihvati i u korist tužitelja pobijane prsude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92.

- dalje ZPP), na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom odredbe čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 369. st. 1. ZPP i to zato što, po ocjeni revidenta, povodom žalbe nije ukinuo prvostupanjsku presudu koja da je proturiječna u toč. I. i II. izreke.

Ovo iz razloga što su nižestupanjski sudovi dali jasne razloge zbog čega tužbeni zahtjev iz toč. I. izreke prvostupanjske presude ocijenjuju osnovani, a tužbeni zahtjev iz toč. II. izreke prvostupanjske presude ocijenjuju neosnovanim.

Kada bi bile pravilne revidentove tvrdnje radilo bi se o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a ne o bitnoj povredi iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, u postupku pred sudom prvog stupnja.

Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. ZPP, jer sud odlučuje o tome koje će dokaze provesti radi utvrđenja pravno odlučnih činjenica. Revident pogrešno nalazi da su nižestupanjski sudovi trebali izvršiti uvid u nove odluke o plaći za rukovoditelja odjela, odsjeka i službi donesene koncem 1995. godine. Ovo zato što se ugovor o radu tužitelja ne može uspoređivati sa drugim ugovorima o radu da bi se mogli ocijeniti pravilnost i zakonitost tužiteljevog ugovora o radu, već je potrebno cijeniti s jedne strane tužiteljev ugovor o radu, a s druge strane Pravilnik o radu iz kojeg za tužitelja proizlaze dvije bitne odrednice za ugovor o radu i to:

- tipizacija radnog mjesta

- broj bodova koji određuje visinu tužiteljeve plaće.

Zato su nižestupanjski sudovi pravilno odbili provesti po tužitelju predložene dokaze uvidom ugovora o radu za druge tuženikove djelatnike.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da su pobijana presuda i rješenje zasnovani na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj odlukom o rasporedu i plaći od 8. ožujka 1994. godine, raspoređen na radno mjesto voditelja odjela 1. i to Odjela za pravne poslove tipizirano pod br. 32. 1. s time da je plaća tužitelja određena osnovnim brojem bodova koji iznosi 1280 bodova,

- da je tužitelj potpisao ugovor o radu br. 166 od 27. ožujka 1996. godine, za radno mjesto pravnika tipizirano pod br. 30.3 s osnovnim brojem bodova 1280 u odjelu za pravne poslove.

Prvostupanjski je sud u dijelu presude koji žalbom nije bio pobijan ocijenio da je ponuda tuženika za zaključenje ugovora o radu od 27. ožujka 1996. godine, glede tipizacije radnog mjesta protivna čl. 241. st. 2. Zakona o radu, jer da je tužitelj bio raspoređen na radno mjesto voditelja odjela 1. i to Odjela za pravne poslove, a da je ponudom za zaključenje ugovora o radu koju je tužitelj prihvatio tužitelj raspoređen na radno mjesto pravnika u Odjelu što je nepovoljnije - glede radnog mjesta od radnog mjesta voditelja odjela.

Revident neosnovano smatra da je ponuda na zaključenje ugovora o radu bila nepovoljnija od ranijeg radno pravnog tužiteljevog statusa i glede broja bodova koji određuju visinu plaće.

Ovo iz razloga što je ranije radno mjesto tužitelja - voditelja odjela br. 1. bilo tipizirano kao 32,1 sa osnovnim brojem bodova koje iznosi 1280. Prema Pravilniku o radu kojim je tužitelj odredio naziv tipiziranih poslova poslovi rukovođenja uredom, odjelom i službom, također mogu biti tipizirani sa 32.1 dakle isto kao što je bilo tipizirano tužiteljevo radno mjesto (voditelja odjela 1.) prema ranijoj odluci o rasporedu i plaći iz 1994. godine, a određeni isti broj bodova 1280.

Tužitelj prema ranijem rasporedu nije bio raspoređen na radno mjesto koje bi bilo tipizirano kao voditelj odjela br. 2. sa 32.2 ili kao voditelj odjela br. 3 sa 32.3 pa neosnovano smatra da je tuženik trebao ponuditi tužitelju radno mjesto tipizirano kao 32.2 ili 32.3 koja radna mjesta nose veći broj osnovnih bodova.

Zbog navedenih je razloga glede plaće ponuda na zaključenje ugovora o radu sukladna čl. 241. st. 2. Zakona o radu, pa je neosnovana tvrdnja revidenta da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

Valjalo je zato reviziju tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 18. veljače 1998.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.