Revr-295/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 295/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. P. iz S., koju zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u S., protiv tuženika D. d.d. S., kojeg zastupa punomoćnik B. B., dipl. pravnik kod tuženika, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-79/05 od 26. listopada 2006. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-129/02 od 14. srpnja 2004., u sjednici održanoj 28. listopada 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća te se preinačuju presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-79/05 od 26. listopada 2006. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-129/02 od 14. srpnja 2004. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice K. P. da se tuženiku D. d.d. S. naloži isplatiti tužiteljici iznos od 26.513,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 20. 11. 1997. do isplate.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 26.513,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 20. 11. 1997. do isplate kako je to pobliže označeno u izreci i naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 8.663,34 kn.

U izreci te presude drugostupanjski sud je na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) odredio da je protiv te presude revizija dopuštena. U obrazloženju svoje presude drugostupanjski sud je naznačio da je revizija dopuštena zbog sljedećeg pravnog pitanja:

- radi li se o zlonamjernom izbjegavanju obveze prema radnicima društva u situaciji kad tuženik kao jedini član društva poslodavca tužiteljice kao jedini osnivač tog društva raspoređuje radnike na rad u novoosnovano društvo na koje nije prenio imovinu.

Zbog tog pravnog pitanja protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače ili ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima, a imajući na umu postavljeno pravno pitanje, je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod D. –. v. d.d. S., pa da joj navedeni kao poslodavac duguje isplatu plaće u iznosu od 26.513,19 kn,

- da je tuženik D. d.d. S. osnivač i jedini član društva (kao društva "kćeri") poslodavca tužiteljice,

- da je tuženik nakon pretvorbe osnovao dionička društva – kćeri, od kojih je jedno i poslodavac tužiteljice, te rasporedio radnike u ta društva uz istodoban prijenos cjelokupne imovine tih društava u svoj temeljni kapital,

- da je tuženik kao jedini član društva poslodavca tužiteljice odlučivao i doznačivao sredstva za isplatu plaća radnicima poslodavca tužiteljice i ostalih novoosnovanih društava,

- da je do neisplate plaće tužiteljici došlo zbog toga što tuženik nije doznačio potrebna sredstva njenom poslodavcu.

Nižestupanjski sudovi temelje odluku na ocjeni da utvrđeno ponašanje tuženika predstavlja zlonamjerno izbjegavanje obveza, jer je tuženik osnovao D. –. v., kao i ostala dionička društva – kćeri, u sustavu D. rasporedio radnike u ta društva uz istodoban prijenos cjelokupne imovine iz tih društava sa sviješću i s ciljem onemogućavanja ostvarivanja prava radnika, između ostali i prava na plaću. Nižestupanjski sudovi smatraju da, kada član društva kao jedini osnivač i član društva samovoljno raspoređuje svoje radnike na rad u novoosnovana društva na koja nije prenio imovinu koja bi tim društvima pripadala, zloupotrebljava svoj položaj i zlonamjerno izbjegava ispunjenje obveze, jer je očito da novoosnovana društva (kćeri) u takvim okolnostima (bez imovine, odnosno, kapitala) ne mogu ostvariti svoj cilj radi kojega su osnovana tj. uspješno poslovati na tržištu.

Iz tih razloga nižestupanjski sudovi smatraju da postoji odgovornost tuženika za obveze poslodavca prema radnicima društva, pa tako i prema tužiteljici, na temelju odredbe čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93 i dr. – dalje: ZTD). Na tu zakonsku odredbu se izrijekom poziva prvostupanjski sud, dok drugostupanjski sud prihvaća takvu ocjenu iako se izričito ne poziva na tu zakonsku odredbu.

Prema odredbi čl. 10. st. 3. ZTD onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozivati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze.

Imajući na umu naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje ne može se prihvatiti stajalište nižestupanjskih sudova.

U postupku nije utvrđeno da bi tuženik zloupotrebljavao okolnost da kao član društva ne odgovara za njegove obveze u smislu čl. 10. st. 3. ZTD. Zbog toga nema niti obveze tuženika za isplatu tužiteljici na temelju te zakonske odredbe (pravno shvaćanje kao u ovoj odluci zauzeto je i u presudi ovog suda u predmetu Revr-683/07).

Prema tome, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo odgovarajući potvrdno na navedeno pravno pitanje, pa je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 28. listopada 2009.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.