Court dismisses appeal on facts and law regarding liability for traffic accident damages and care costs.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court judgment awarding damages for a traffic accident. The defendant argued the plaintiff contributed to the accident by not using a sidewalk and should have received social benefits instead of compensation. The court rejected these claims as factually unsupported and procedurally inadmissible in the appellate stage. Consequently, the original judgment ordering the defendant to pay damages and interest was upheld.
Legislator headnote
AI generatedčl. 177. st. 3. ZOO; čl. 385. st. 1. ZPP-a; čl. 43. Zakona o socijalnoj skrbi; čl. 195. ZOO; čl. 277. st. 1. ZOO; čl. 368. ZPP-a; čl. 155. st. 1. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a: A defendant's claim that a plaintiff contributed to an accident by violating a specific traffic rule is inadmissible if it contradicts established facts; social benefits do not preclude civil liability for damages; and interest on non-monetary damages accrues from the date the obligation matures, not from the judgment date.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 645/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. M. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društvu K. i P., Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. & P., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1773/2013-2 od 28. veljače 2017., kojom je potvrđena i djelomično preinačena (u odluci o troškovima postupka) presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4321/2012-77 od 22. ožujka 2013., u sjednici održanoj 15. siječnja 2019.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 387.936,64 kn sa zateznom kamatom pobliže razvrstanom u izreci (toč. I.), te joj počevši od 7. ožujka 2006. pa nadalje plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 900,00 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (toč. III. izreke), kao i nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 71.865,26 kn s pripadajućom zateznom kamatom (toč. IV. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 53.000,00 kn sa zatraženom zateznom kamatom (toč. II. izreke) i zahtjev tužiteljice za nadoknadom parničnih troškova za iznos od 40.667,50 kn (toč. V. izreke). Ujedno je tužiteljica obvezana tuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 22.635,75 kn s pripadajućom zateznom kamatom (toč. VI. st. I. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadom parničnih troškova preko dosuđenog do zatraženog iznosa (toč. VI. st. II. izreke).
Drugostupanjskom presudom (toč. I. izreke) odbijena je žalbe tuženika kao neosnovana i djelomično žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 195.587,33 kn sa dosuđenom zateznom kamatom (toč. I. izreke), u dijelu kojim je prihvaćen rentni zahtjev (toč. III. izreke), u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za nadoknadom parničnih troškova za iznos od 51.865,26 kn (toč. IV. izreke), u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za nadoknadom parničnih troškova za iznos od 20.805,75 kn (toč. VI. st. 1. I. izreke), te u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadom parničnih troškova za iznos od 40.667,50 kn (toč. V. izreke). Istom presudom (toč. II. izreke) preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za nadoknadom parničnih troškova za iznos od 1.830,00 kn te je taj zahtjev tuženika odbijen, dok je u toč. III. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadom troškova žalbenog postupka.
Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspio, tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a posljedično tome i protiv odluke o troškovima, a podredno i reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostupanjskom odnosno prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da istu preinači.
U odgovoru na reviziju tuženik predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu (u smislu odredbe čl. 392. st. 1 i/li) čl. 392.b. ZPP-a), a podredno odbiti kao neosnovanu (sukladno čl. 393. ZPP-a), uz obvezivanje tuženika da joj naknadi trošak odgovora na reviziju.
Obzirom da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude (sukladno odredbi čl. 35. i 36. ZPP-a), prelazi 200.000,00 kn, u konkretnom slučaju nema mjesta podnošenju tzv. izvanredne revizije iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13). Stoga će ovaj sud razmatrati samo reviziju tuženika podnesenu na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP- a.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnji tuženika pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi, pri čemu je drugostupanjski sud prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda dostatno odgovorio na relevantne žalbene navode. Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju bitnu povredu revident upire u reviziji.
Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu zakona koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete (nematerijalne i materijalne) zbog posljedica zadobivenih ozljeda u prometnoj nezgodi ... 2004. uslijed naleta osobnog automobila (kojim je upravljao osiguranik I-tuženika) na tužiteljicu.
U revizijskom stupnju postupka sporno je:
- odgovornost za štetni događaj, jer tuženik i nadalje ustraje u tvrdnji da je tužiteljica nepropisnim kretanjem (suprotno čl. 99. ZSPC-a) doprinijela nastanku štetnog događaja;
- (ne)uračunavanje primanja na osnovi socijalnog osiguranja u naknadu štete s osnove tuđe pomoći i njege,
- tijek zateznih kamata na naknadu materijalne štete (troškovi tuđe pomoći i njege)
U odnosu na nastanak štetnog događaja u postupku je, u bitnome, utvrđeno:
- da je tužiteljica nastradala kao pješak u prometnoj nezgodi ... 2004. u mjestu M., a koju je prouzročio osiguranik tuženika D. B. upravljajući osobnim vozilom neprilagođenom brzinom i u alkoholiziranom stanju,
- da je osiguranik tuženika pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zlataru br. K- 97/04 od 10. veljače 2006. oglašen krivim za predmetnu prometnu nezgodu jer je propustio način i brzinu kretanja svog vozila prilagoditi uvjetima na cesti, zbog čega je s postojećom brzinom i smanjenim vozačkim sposobnostima uslijed alkoholiziranosti prednjim desnim dijelom svog vozila na naletio na prednji dio tijela tužiteljice koja se kretala po lijevom rubu kolnika prema vozilu, uslijed čega je ona zadobila teške tjelesne ozljede,
- da se tužiteljica kritične zgode kretala u grupi pješaka; da je osiguranik tuženika mogao uočiti pješake ispred sebe koji su se nalazili blizu južnog ruba kolnika na udaljenosti oko 35 m; da je sa ove udaljenosti nalet na tužiteljicu bilo moguće izbjeći kočenjem vozila pri brzini kretanja oko 60 km/h, a da prema oštećenjima vozila proizlazi da se osiguranik tuženika u trenutku naleta na tužiteljicu kretao brzinom oko 45 km/h za koju brzinu zaustavni put iznosi 22,5 m; da do ove prometne nezgode ne bi došlo da je osiguranik tuženika prije naleta poduzeo kočenje na udaljenosti oko 22,5 m ili da je vozilom obišao pješake (nalaz i mišljenje prometnog vještaka ing. M. V.).
Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od odredbi mjerodavnog Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 84/92, 5/03, 6/93, 26/03, 43/96 i 59/96 - pročišćeni tekst - dalje: ZSPC) važećeg u vrijeme štetnog događaja, pravilno su nižestupanjski sudovi izveli zaključak o isključivoj odgovornosti vozača automobila nastanku prometne nezgode.
Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, tj. da je osiguranik tuženika upravljao vozilom neprilagođenom brzinom i u alkoholiziranom stanju (čime je postupio protivno odredbi čl. 26. st. 1. i čl. 198. ZSPC-a) i uslijed toga naletio na tužiteljicu koja se pravilno kretala izvan kolnika, uz desni rub kolnika, ovaj revizijski sud nalazi da te okolnosti opravdavaju stajalište nižestupanjskih sudova glede isključive odgovornosti vozača, odnosno nepostojanja bilo kakvog doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja (čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje. ZOO),
Revident osporavajući taj zaključak nižestupanjskih sudova i dalje ustraje pri tvrdnji da je tužiteljica doprinijela nastanku štetnog događaja time što se nije kretala postojećim nogostupom (sukladno čl. 99. ZSPC-a), glede čega prilaže fotografije mjesta događaja (izrađene na sudskom očevidu 3. prosinca 2008.).
Prije svega, potonja tvrdnja tuženika je činjenične naravi i kao takva u revizijskom stupnju postupka nedopuštena (čl. 385. st. 1. ZPP-a), a ujedno i suprotna utvrđenju sudova iz kojeg proizlazi da je mjesto događaja u međuvremenu izmijenjeno, odnosno da u vrijeme odnosne prometne nezgode nije bilo nikakvog nogostupa za kretanje pješaka pa tužiteljica nije kršila odredbu čl. 99. ZSPC-a kako to neutemeljeno sugerira tuženik.
U tom kontekstu, dakle, prigovor tuženika o doprinosu tužiteljice nastaloj šteti nije osnovan.
Također, neutemeljeno tuženik prigovara dosudi naknade za tuđu pomoć i njegu držeći da je tužiteljica trebala ostvariti doplatak za tuđu pomoć od nadležnog Centra za socijalnu skrb.
Naime, prema odredbi čl. 43. Zakona o socijalnoj skrbi doplatak za tuđu pomoć i njegu se može odobriti nekoj osobi ako pomoć ne može ostvariti po drugoj osnovi, a ovdje tužiteljica doplatak za pomoć i njegu može ostvariti po drugoj osnovi i to baš od tuženika kao osiguravatelja osiguranja od odgovornosti (tako i ovaj sud u odluci Rev-833/05, Rev-113/00). Stoga suprotna razlaganja i tumačenja tuženika u tom pogledu nisu osnovana.
Naposljetku, neosnovan je i prigovor tuženika u odnosu na tijek kamata na troškove tuđe pomoći i njege.
Naime, naknada materijalne štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege (čl. 195. ZOO-a) utvrđuje se u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihova nastanka odnosno u vrijeme pružanja usluge, s time da u situaciji o kakvoj je ovdje riječ - kada tužiteljica nije imala novčanih izdataka za tuđu pomoć i njegu (obzirom da joj je pružana po članovima obitelji), tužiteljici pripada pravo na naknadu u visini koju bi u vrijeme pružanja usluge bila platila da je osoba koja je pružala usluge tuđe pomoći tu naknadu zahtijevala prema neto zaradi osobe koja bi pružala takvu uslugu u mjestu u kojem je tuđa pomoć pružana.
Obzirom da visina naknade za tu nenovčanu materijalnu štetu, suprotno tvrdnji tuženika, u konkretnom slučaju nije utvrđena prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude, već upravo u nominalnom iznosu prema vremenu nastanka tih troškova, to stoga i zatezne kamate (u smislu čl. 277. st. 1. ZOO-a) na tako utvrđene troškove teku od dana kada je dospjela obveza tuženika, a ne od donošenja prvostupanjske presude kako to u ovom slučaju pogrešno tumači tuženik.
Zbog navedenog, a budući da nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, revizija tuženika nije osnovana pa je na temelju odredbe čl. 368. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.
Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 15. siječnja 2019.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.