Revr-608/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 608/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. C. iz I., kojega zastupa punomoćnik E. G., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr- 973/11-3 od 13. prosinca 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1652/09 od 28. rujna 2009., u sjednici održanoj 10. studenoga 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 35.025,45 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci te presude kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 12.868,02 kn (t. I. izreke) dok je zahtjev tužitelja u ostalom dijelu za isplatu bruto iznosa od 5.705,51 kn s pripadajućim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan (t. II. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.113,80 kn (t. III. izreke).

Presudom suda drugog stupnja, po žalbi tuženice preinačena je prvostupanjska presuda pod t. I. izreke i odbijen je tužbeni zahtjev te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u daljnjem iznosu od 6.836,20 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni o kojem Vrhovni sud Republike Hrvatske još uvijek nije zauzeo pravno shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, odnosno, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, da bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda-trebalo preispitati sudsku praksu. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno, ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP-a propisano je da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada za razdoblje od 1. svibnja 2001. do 20. lipnja 2002., na radnom mjestu državnog službenika, na koje je rješenjem raspoređen u sustavu Kaznenog zavoda L.

Prvostupanjski sud je djelomičnu osnovanost tužbenog zahtjeva temeljio na shvaćanju da je pravo tužitelja na dodatak na plaću utvrđeno odredbom čl. 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 59/01), koji je stupio na snagu 1. srpnja 2001., a kojim je dopunjena odredba čl. 30. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99, 55/00, 129/00 i 59/01), te je propisano da se plaća ovlaštene službene osobe sastoji od osnovne plaće i dodatka na plaću pa da u tom smislu činjenica da Vlada Republike Hrvatske nije donijela Uredbu o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi u skladu sa obavezom iz odredbe čl 74. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju kazne zatvora, kojom je izmijenjena odredba čl. 181. tog Zakona, nije od utjecaja na zakonom propisano pravo tužitelja, jer da je Uredba Vlade podzakonski akt koji samo služi za provedbu tog zakona i trenutak njenog donošenja da ne utječe na postojanje sa mog prava.

Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev uz izraženo pravno shvaćanje da propust Vlade Republike Hrvatske da pravovremeno donese provedbene propise ne može imati za posljedicu da se na sporno razdoblje u smislu čl. 130. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01 - dalje: ZDSN), primjenjuje prijašnja Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima („Narodne novine“, broj 90/94 i 6/00), koja je stavljena izvan snage, niti bi sud, na temelju odredbe čl. 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju kazne zatvora, bio ovlašten svojim odlukama nadomjestiti propise koje je bila ovlaštena donijeti Vlada Republike Hrvatske niti bi to bio ovlašten pozivom na odredbe čl. 195. i čl. 84. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 14/03), jer se radi o odredbama općeg značenja.

Pravno pitanje koje je tužitelj postavio u reviziji je:

„Ima li tužitelj, kao službenik pri Ministarstvu pravosuđa, pravo na dodatak na plaću zbog posebnih uvjeta rada za utuženo razdoblje od 1. svibnja 2001. do 20. lipnja 2002. obzirom da je i u utuženom razdoblju radio na istim poslovima s posebnim uvjetima rada (kao i prije i poslije utuženog razdoblja kada je taj dodatak na plaću primao), a sve temeljem čl. 30. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, čl. 130. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, čl. 35. st. 1. i 3. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, te čl. 81. st. 3. i 4., čl. 84. i čl. 195. Zakona o radu, odnosno da li propust Vlade RH da pravovremeno donese Uredbu o dodacima za poslove sa posebnim uvjetima rada sukladno čl. 181. Zakona o izvršenju kazne zatvora može imati za posljedicu da sud svojom odlukom za sporno razdoblje utvrdi postojanje prava i visinu tog posebnog dodatka na plaću, te usvoji tužbeni zahtjev tužitelja?“

O materijalnopravnom pitanju zbog kojeg je revizija podnesena u ovom postupku ovaj revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje u pojedinim odlukama ovog suda, primjerice Revr 590/05 od 8. ožujka 2006., Revr 713/06 od 28. veljače 2007., Revr 75/07 od 28. veljače 2007., Revr 222/07 od 5. rujna 2007. i Revr 688/07 od 6. ožujka 2008., a identično pravno shvaćanje je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5054/08 („Narodne novine“, broj 65/09).

Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u naprijed navedenim odlukama, službenik, u razdoblju za koje je Vlada Republike Hrvatske propustila ispuniti svoju obavezu da u zakonom određenom roku donese uredbu kojom bi uredila pitanje tko od državnih službenika ima pravo na dodatak na plaću za poslove s posebnim uvjetima rada, kao i visinu takvog dodatka, nema pravo na dodatak na plaću za poslove s posebnim uvjetima rada na temelju odredbe čl. 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju kazne zatvora i takve propise sud ne može nadomjestiti svojom odlukom.

Zauzeto pravno shvaćanje se, između ostalih, temelji i na tumačenju odredbe čl. 129. i čl. 130. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01 - dalje: ZDSN), iz kojih jasno proizlazi da odredba čl. 130. ZDSN-a ne upućuje na produženu primjenu pravnih pravila, na što tužitelj ukazuje u sadržaju revizije, niti da je u koliziji sa odredbom čl. 129. ZDSN-a.

Naime, odredbom čl. 129. ZDSN-a propisano je da danom stupanja na snagu Uredbe iz čl. 109. st. 1. tog Zakona prestaje važiti Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima rada („Narodne novine“, broj 90/94 i 6/00), pa stoga propust Vlade Republike Hrvatske da pravovremeno donese provedbene podzakonske akte ne može imati za posljedicu da se za utuženo razdoblje u smislu čl. 130. ZDSN-a primjenjuje prijašnja Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima rada koja je stavljena izvan snage, niti bi sud za sporno razdoblje na temelju odredbe čl. 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju kazne zatvora, kojom je načelno propisano da se plaća ovlaštene osobe sastoji od osnovne plaće i dodatka na plaću, niti na temelju načelnih odredaba kolektivnog ugovora, bio ovlašten odrediti visinu dodatka.

Naknadno je donesena Uredba o poslovima s posebnim uvjetima rada u državnoj službi („Narodne novine“, broj 74/02), koja je stupila na snagu danom objave u Narodnim novinama, tj. 21. lipnja 2002. Taj propis je uredio koji državni službenici imaju pravo na dodatak na plaću zbog otežanih uvjeta rada. U skladu sa tom Uredbom službenicima je od 21. lipnja 2002. ponovno isplaćivan dodatak na plaću zbog otežanih uvjeta rada.

Budući da je o postavljenom materijalnopravnom pitanju u pobijanoj odluci zauzeto pravno shvaćanje koje je podudarno s već zauzetim pravnim shvaćanjem revizijskog suda, a revident nije određeno naveo promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskoga suda, zbog kojih bi trebalo preispitati sudsku praksu, to pitanje zbog kojeg je revizija podnesena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 10. studenoga 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.