I Kž-53/2001-11 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-53/01-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Josipa Budinskog, kao članova vijeća, te tajnika u odjelu, višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. J. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. J. J., P. Ž. i S. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. prosinca 2000. godine, broj: K-192/99, u sjednici održanoj 8. veljače 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića, branitelja opt. J. J., I. K., odvjetnika iz Z. i branitelja opt. B. S., M. K., odvjetnika iz Z. i mr. sci. M. M., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o je:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na opt. J.J. u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je opt. J.J. postupanjem opisanim u toč. 1. njezine izreke počinio i kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprave – krivotvorenjem isprave iz čl. 311. st. 2. KZ-a, pa mu se za to djelo, na temelju odredbe istog zakonskog članka u skladu s odredbom čl. 60. st. 1. KZ-a utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, dok mu se kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, na koju je osuđen tom presudom zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a, uzima kao utvrđena, te se na temelju čl. 218. st. 2. KZ u svezi s odredbom čl. 60. st. 2. toč. c) KZ-a osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina i 3 (tri) mjeseca, u koju mu se, na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. veljače 1999. godine, pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i u cijelosti žalbe opt. J.J., opt. Ž.P. i opt. B.S. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a ne preinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. J.J., Ž.P. i B.S., zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ-a, opisanog u toč. 1., a opt. B.S. i zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. i 1. KZ-a, opisanog u toč. 2. njezine izreke. Za kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a, na temelju odredbe istog članka osuđeni su, opt. J.J. na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, opt. Ž.P. na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Opt. B.S., u skladu s odredbom čl. 60. st. 1. KZ-a za isto djelo utvrđena je kazna zatvora u trajanju od deset godina, a za kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. KZ-a, na temelju odredbe istog članka utvrđena je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa mu je na temelju odredbe čl. 60. st. 2. toč. c) KZ-a izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset godina i tri mjeseca.

Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a opt. J.J. se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. veljače 1999. godine, a opt. B.S. od 14. do 18. veljače 1999. godine te od 19. srpnja 1999. godine, pa nadalje.

Na temelju odredbe čl. 82. st. 1. i 2. KZ-a presuđeno je oduzimanje imovinske koristi od opt. J.J. u iznosu od 1.200.000 DEM, od opt. Ž.P. u iznosu od 434.000 DEM, te od opt. B.S. u iznosu od 286.600 DEM.

Na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP opt. J.J. i opt. Ž.P. oslobođeni su naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti, dok je opt. B.S. na temelju odredbe čl. 122. st. 1. ZKP obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka, čiji iznos će se utvrditi posebnim rješenjem i na plaćanje paušalne svote od 4.000,00 kn.

Protiv te presude podnijeli su žalbe, državni odvjetnik i sva trojica optuženika putem branitelja, a opt. B.S. i osobno.

Državni odvjetnik se žali zbog povrede Kaznenog zakona iz odredbe čl. 368. toč. 4. ZKP i odluke o kaznenim sankcijama. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači, te da opt. J.J. i opt. Ž.P. proglasi krivima i za kaznena djela teške krađe iz čl. 217. st. 3. i kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. KZ-a, te da im za njih utvrdi primjerene kazne, a zatim primjenom odredbe čl. 60. st. 1. KZ-a izreče jedinstvenu kaznu zatvora, odnosno da je preinači u pogledu odluke o kazni i da obojici optuženika izreče kaznu zatvora u maksimalnom trajanju.

Sva trojica optuženika pobijaju prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, a opt. B.S. i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da je preinači i optuženicima izreče blaže kazne. Ujedno su predložili da se njih i njihove branitelje obavijesti o sjednici drugostupanjskog suda.

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika, a na njegovu žalbu dali su odgovore opt. J.J. .i putem branitelja, te opt. Ž.P. putem branitelja, dok opt. B.S. nije podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u podnesku od 1. veljače 2001. godine, broj:

Kž-DO-159/01 dao je mišljenje da je žalba državnog odvjetnika osnovana, a da žalbe optuženika nisu osnovane, te je predložio da se odbiju.

U skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obaviješteni su opt. J.J. i njegov branitelj I.K., odvjetnik iz Z., opt. B.S., te njegovi branitelji M.K., odvjetnik iz Z. i mr. sci. M.M., odvjetnik iz Z. Opt. Ž.P. nije obaviješten o sjednici vijeća, jer mu se sudi u odsutnosti, ali je obaviješten njegov branitelj S.N., odvjetnik iz Z. Kako se opt. J.J. i opt. B.S. nalaze u pritvoru i imaju branitelje, nije osigurana njihova nazočnost, jer su predsjednik vijeća i vijeće smatrali da njihova nazočnost nije svrhovita. Na sjednicu su pristupili branitelji opt. J.J., I.K., odvjetnik iz Z., branitelji opt. B.S., M.K., odvjetnik iz Z. i branitelj mr. sci. M.M., odvjetnik iz Z., dok branitelj opt. Ž.P. S.N. nije pristupio, iako je uredno obaviješten. Zbog toga je sjednica održana u prisutnosti navedenih branitelja i zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske I.M.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženici nisu u pravu kada u žalbenim navodima ističu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. i čl. 367. st. 3. ZKP, smatrajući da su obrana opt. Ž.P. i iskaz svjedoka D.E. nezakoniti dokazi u smislu čl. 9. ZKP i da se na njima ne može temeljiti presuda, te da je povrijeđeno pravo obrane opt. Ž.P., jer je suđenje održano u njegovoj odsutnosti, a to je imalo utjecaja na donošenje presude.

Naprotiv, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da su ti dokazi valjani i zakoniti, a njegovu pravilnost potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 24. svibnja 2000. godine (list 1084).

Naime, odredbom čl. 29. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (“Narodne novine”, broj: 28/96) propisano je da se na sukcesiju glede međunarodnih ugovora, koje je sklopila SFRJ kao država prednica, u Republici Hrvatskoj primjenjuju odredbe međunarodnog prava, ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske. Prema tome, u skladu s navedenom odredbom u Republici Hrvatskoj se primjenjuju odredbe Ugovora zaključenog između bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Savezne Republike Njemačke o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima od 1. listopada 1971. godine (“Službeni list SFRJ”, broj: 32/72) ( u daljnjem tekstu: Ugovor).

Osim toga, Republika Hrvatska je pristupila Europskoj konvenciji o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima od 1959. godine i Dodatnom protokolu Europskoj konvenciji o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima od 17. ožujka 1978. godine (“Narodne novine” – EU – broj: 4/99), pa se na pravnu pomoć u kaznenim stvarima primjenjuju i odredbe tih akata (u daljnjem tekstu: EK).

Na temelju odredbe čl.

15. cit. Ugovora prigodom izvršavanja zamolnice primjenjuje se pravo zamoljene države, dakle pravo Savezne Republike Njemačke. To je i u skladu sa odredbom čl.

3. EK. Stoga se o zakonitosti spornih dokaza, spornih prema tvrdnjama branitelja svih optuženika, treba prosuđivati u skladu s postupovnim propisima njemačkog zakona kao zakona zamoljene države. Isto tako, iz navedenog načela nedvojbeno proizlazi da se i procesna zakonitost i pravilnost svih onih akata, koje je u ovom predmetu Republika Njemačka, u skladu s odredbom čl.

20. Ugovora, priložila uz zamolnicu za preuzimanje kaznenog gonjenja od strane Republike Hrvatske, prosuđuje prema pravu države u kojoj su nastali. Slijedom toga, svi ti akti trebaju se tretirati kao zakoniti dokazi, jer su pribavljeni u skladu s međunarodnim ugovorom, tj. međunarodnim pravom. Ovo samo po sebi očito opovrgava žalbene navode optuženika da su sporni dokazi pribavljeni kršenjem, Ustavom i zakonom zajamčenog prava obrane i povredom odredaba kaznenog postupka. Stoga nisu osnovani prigovori opt. J.J. u pogledu iskaza opt. Ž.P., jer okolnost koliko puta je on iskazivao nije bitna za ocjenu njegovog iskaza.

Isto tako ne može se prihvatiti njegova tvrdnja kako obrana opt. Ž.P. nije punovrijedna, jer nije pribavljena u skladu s našim procesnim odredbama. To zato, što se pravovaljanost obrane Ž.P. može prosuđivati primjenom odredaba njemačkog prava. Prema odredbi čl. 136. kaznenog procesnog reda (važećeg procesnog zakona u Njemačkoj) okrivljenik se kod prvog ispitivanja mora upoznati da se može očitovati o kaznenom djelu ili ne, te da ima pravo uzeti jednog ili više branitelja koje će izabrati. Daljnja procesna odredba čl. 136.

a) određuje da se prema okrivljeniku ne smije upotrijebiti sila, prijetnja ili drugo slično sredstvo da bi se došlo do njegovog priznanja. Dakle, na temelju navedenih odredbi je vidljivo da sud nije dužan odgovor okrivljenika o korištenju branitelja ubilježiti u zapisnik o njegovom ispitivanju, a niti je branitelj morao prisustvovati ispitivanju. Iz zapisnika o saslušanju opt. Ž.P. od 26. siječnja 1999. godine razvidno je da mu je, prije početka saslušanja saopćeno koje djelo mu se stavlja na teret, upućen je da prema zakonu ima pravo dati izjavu u vezi s čime ga se tereti ili se braniti šutnjom, da u svako doba pa i prije početka saslušanja može izabrati branitelja i da se s njime može savjetovati.

Nakon toga je iskazao da se želi savjetovati s braniteljem, pa više nije iskazivao. Isto tako, opt. Ž.P. je i prije saslušanja od 27. siječnja 1999. godine data pouka o njegovim procesnim pravima da ne mora odgovarati na pitanja, ako bi time bio izložen kaznenom progonu, te da radi zastupanja svojih interesa u svako doba može angažirati odvjetnika. Tek nakon dogovora sa svojim odvjetnikom odlučio je dati iskaz. Iako su ti iskazi dati pred policijom i prije dostavljanja zamolnice istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu, te okolnosti ne čine te iskaze pravno nevaljanim.

Prije svega, policijski organi u Njemačkoj su nadležni i ovlašteni za ispitivanje osumnjičenika, a nepostojanje zamolnice suda Republike Hrvatske ne može samo po sebi činiti iskaz pravno nevaljanim odnosno nezakonitim, jer upravo suprotno proizlazi iz odredbe čl.

20. citiranog ugovora i čl.

3. st.

1. Europske konvencije. Sve naprijed rečeno odnosi se i na ostale iskaze opt. Ž.P., kao i na žalbene navode opt. Ž.P. i B.S. istaknutih u okviru žalbene osnove zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Slijedom toga ni opt. Ž.P. nije u pravu kada ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, jer da je povrijedio njegovo pravo obrane, s obzirom da je suđenje provedeno u njegovoj odsutnosti, a sudu je bilo poznato njegovo boravište. Protivno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, jer je suđenje u odsutnosti određeno i provedeno na temelju pravomoćnog rješenja prvostupanjskog suda, s obzirom da optuženik nije bio dostižan sudu, iako je bilo poznato da se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Njemačkoj. Osim toga, opt. Ž.P. je u više navrata iskazivao o djelu koje mu se stavlja na teret.

Isto tako, nisu osnovani ni žalbeni navodi opt. B.S. o postojanju bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a. Imajući u vidu već naprijed navedene procesne odredbe njemačkog kaznenog prava, kaznenog procesnog reda, paušalne su tvrdnje opt. B.S. da iskaz opt. Ž.P. na zapisniku od 27. siječnja 1999. godine ne sadrži potrepštine predviđene njemačkim procesnim propisima. Nije osnovano ni žaliteljevo pozivanje na Europsku konvenciju i na Dodatni protokol, jer ne navodi ni jednu njihovu odredbu kao ni odredbe ugovora o pravnoj pomoći u navedenom smislu. Posebno je neosnovano pozivanje žalitelja na odredbe ZKP, jer se o pravnoj valjanosti iskaza datog pred nadležnim tijelima Njemačke prosuđuje po njezinom pravu, kako je već naprijed detaljno izloženo. Zato nije osnovan ni žalbeni navod da sporni iskaz opt. Ž.P., nije pravno valjan i zbog toga što okrivljenik nije potpisao zapisnik ispod teksta na svakoj stranici. Naime, prema njemačkom pravu ispitana osoba potpisuje zapisnik na kraju zapisnika nakon što ga pročita, a to je konstatirano u svakom zapisniku o ispitivanju okrivljenika i svjedoka.

Zbog navedenih razloga, također nisu ostvareni žalbeni navodi opt. B.S., kako je iskaz opt. Ž.P. na zapisniku od 10. lipnja 1999. godine pravno nevaljan, jer ispitivanju optuženika nije bio prisutan branitelj, a za dotično kazneno djelo u skladu s odredbom čl. 65. st. 2. ZKP predviđena je obvezna obrana. S obzirom da opt. B.S. u žalbi postavlja i pitanje pravne valjanosti iskaza opt. Ž.P. na zapisnik od 2. kolovoza 1999. godine, jer da se iz zapisnika ne vidi, da li je postupljeno prema odredbi čl. 4. Europske konvencije i čl. 16. Ugovora s Njemačkom, treba ukazati da su toj radnji pravne pomoći prisustvovali istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu R.O., te branitelji sve trojice optuženika, odvjetnici K., M. i K. (list 643). Dakle, postupljeno je u skladu s odredbom čl. 4. Europske konvencije i čl. 16. Ugovora. Nije osnovan ni daljnji njegov prigovor kako taj iskaz ne može biti valjan dokaz jer se njime upućuje na sadržaj iskaza datih na ranijim zapisnicima, koji sa aspekta domaćeg prava nisu valjani dokazi. To zato, što se njihova pravovaljanost ne prosuđuje po domaćem pravu, već po njemačkom, kako je već naprijed obrazloženo. Žalbeni prigovor opt. B.S. glede iskaza opt. Ž.P. od 28. siječnja 1999. godine nije pravno relevantan, jer se taj iskaz ne odnosi na kazneno djelo iz ovog predmeta, a prvostupanjski sud nije ni koristio taj iskaz za donošenje odluke.

Nadalje, nisu osnovani ni žalbeni navodi sve trojice optuženika da je iskaz svjedoka D.E. nezakonit dokaz u smislu čl. 9. ZKP, pa se na njemu ne može temeljiti osuđujuća presuda. Naprotiv, protivno njihovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je, osim ostalih drugih dokaza, i iskaz svjedoka D.E. uzeo za utvrđenje činjeničnog stanja kako je opisano u izreci prvostupanjske presude. Nisu osnovani žalbeni prigovori optuženika da je D.E. ispitan u svojstvu okrivljenika, a ne kao svjedok. Iz zapisnika o njegovom saslušanju od 4. kolovoza 1999. godine nedvojbeno je da je on saslušan u svojstvu svjedoka, jer je to izričito navedeno riječima: “Nakon toga će se saslušati kao svjedok. Svjedok izjavljuje: ovim činim svoje saslušanje pred policijom predmetom moga današnjeg saslušanja pred sucem. Navodi koje sam dao pred policijom su potpuno točni.”

S obzirom na izneseno, iskaz svjedoka D.E. ne može se označiti kao iskaz okrivljenika samo zato što je on u to vrijeme u Njemačkoj bio procesuiran i što je u vrijeme davanja iskaza bio okrivljenik u postupku pred njemačkim sudom. Njegovo saslušanje obavljao je njemački sudac povodom zamolnice Županijskog suda u Zagrebu, kojim je prisustvovao i istražni sudac tog suda R. O. Iz sadržaja zapisnika je vidljivo da je upravo naš istražni sudac objasnio da se prema hrvatskoj zamolnici za pružanje pravne pomoći D.E., inače okrivljenik u Njemačkoj, može saslušati samo kao svjedok. Okolnost da je D.E. priveden na istražno ročište povodom zamolnice našeg suda u vrijeme kada je već bio i okrivljenik pred njemačkim sudom, kao i okolnost da je u tom svojstvu upoznat sa djelom za koje ga se teretilo i da je poučen na pravo obrane, da je iznosi ili ne, da se u svako doba kao i prije početka saslušanja može konzultirati sa svojim izabranim odvjetnikom, ne mogu opovrgnuti pravno procesnu valjanost njegovog iskaza u svojstvu svjedoka. Osim toga, Republika Hrvatska kao država moliteljica putem nadležnog Županijskog suda u Zagrebu nije smatrala osobito potrebnim da se svjedok D.E. osobno pojavi pred tim sudom, pa u zamolnici za njegovo saslušanje ta potreba nije niti navedena u skladu s odredbom čl. 4. st. 5. Ugovora. No, i u ovakvom slučaju odazivanje svjedoka pred naš domaći sud zavisi o njegovoj slobodnoj volji i za slučaj neodazivanja ne snosi nikakve posljedice ni sankcije.

Imajući u vidu te odredbe Ugovora, napomene koja je prilikom saslušavanja svjedoka D.E. dao istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu, da se u Z. protiv njega ne vodi nikakav postupak, da ne postoji ni namjera da ga se saslušava u Z., niti da ga se optuži, nema nikakvog utjecaja na procesno pravnu valjanost njegovog iskaza. Posebno treba ukazati da napomena istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu kako ne postoji namjera da se D.E. optuži u Republici Hrvatskoj nije ni pravno relevantno, jer je iz stanja stvari predmeta vidljivo da Republika Njemačka u skladu s odredbom čl. 18. Ugovora nije ni zamolila Republiku Hrvatsku da preuzme kazneno gonjenje protiv D.E., kao što je to učinila u pogledu opt. J.J. i dr., zbog čega se i vodi kazneni postupak u ovom predmetu.

Prema tome, s obzirom na izloženo, istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu nije dao niti je mogao dati bilo kakve, a najmanje nesvakidašnje garancije svjedoku D.E. kako se protiv njega u Republici Hrvatskoj neće voditi kazneni postupak, a niti ulogu i svojstvo svjedoka pokajnika. Kako se prema odredbi čl. 15. Ugovora prigodom izvršavanja zamolnice primjenjuje pravo zamoljene države, a naš sud nije zahtijevao da se postupi na drugi određen način, istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu, prisustvujući poduzimanju radnje pravne pomoći, u skladu s odredbom čl. 16. st. 1. i 2. Ugovora, nije bio dužan svjedoku davati pouke u smislu odgovarajućih odredaba našeg ZKP. Zato nisu osnovani žalbeni navodi opt. B.S. da je iskaz svjedoka D.E. pravno nevaljan, jer nije bio upozoren po našem procesnom pravu, da je kao svjedok dužan govoriti istinu.

Opt. B.S. nije u pravu ni kada ističe da je na nezakonit način pribavljen iskaz njegove supruge M.S., koji je ona dala u svojstvu okrivljenice pred sudom u Njemačkoj. Po stajalištu ovog Vrhovnog suda, kao drugostupanjskog suda, nije prihvatljiva tvrdnja opt. B.S., odnosno njegovog branitelja, da predstavlja nezakoniti dokaz čitanje pravomoćne presude njemačkog suda, kojom je njegova supruga pravomoćno osuđena zbog kaznenog djela pogodovanja te prikrivanja bespravno stečene imovine, za koju je znala da potječe iz izvršenja kaznenog djela počinjenog od njezinog supruga, opt. B.S.

Prije svega, u konkretnom spornom slučaju se ne radi o procesnoj situaciji koju ima u vidu odredba čl. 234. st.

1. ZKP u povezanosti s odredbom čl. 234. st.

3. i čl. 235. ZKP. Naime, supruga opt. B.S., M.S. u ovom predmetu tijekom postupka nije saslušavana kao svjedok, jer se nije mogla ni osigurati njezina prisutnost zbog toga što joj je u Njemačkoj, uslijed navedene osuđivanosti oduzeta putovnica. Nadalje, ne stoji ni tvrdnja istog žalitelja kako u spisu (o suđenju u Njemačkoj) nema dokaza o upozorenju M.S. da, s obzirom na brak s opt. B.S., nije dužna iznositi ono što bi njoj i članovima obitelji moglo štetiti. Naprotiv, na zapisniku o saslušanju okr. M.S. od 28. i 29. siječnja 1999. godine izričito je navedeno i ubilježeno upozorenje da kao supruga ima pravo odbiti svjedočenja, jer je njezin suprug B.S., osumnjičen kao suizvršitelj razbojstva. No, i bez obzira na rečeno, o pravomoćnoj presudi njemačkog suda kao o zakonitom dokaznom sredstvu treba prosuđivati u smislu odredbe čl.

20. st.

1. toč.

1. Ugovora. Isto tako ne stoji žalbeni navod opt. B.S. da je nedopuštena procesna radnja njegova identifikacija na temelju fotografije izvršena od svjedoka D.E. U skladu s već naprijed izloženim procesno pravnu valjanost, te procesne radnje treba prosuđivati po njemačkom pravu. Osim toga, odlučnu činjenicu o sudjelovanju opt. B.S. u počinjenju djela, prvostupanjski sud nije utvrdio na temelju iskaza i prepoznavanja svjedoka D.E., jer je on kontaktirao samo s opt. J.J. Zatim, nisu osnovani žalbeni prigovori opt. B.S. da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za čitanje iskaza svjedoka D.E. u smislu odredbe čl. 331. st.

1. toč.

1. ZKP. Protivno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 331. st.

1. toč.

1. ZKP, jer je iskaz spomenutog svjedoka pribavljen u postupku pružanja pravne pomoći u skladu s odredbama Ugovora i Europske konvencije, kako je naprijed detaljnije obrazloženo. Stoga je bez svake osnove stanovište opt. B.S. kako čitanje tog iskaza predstavlja nezakonit dokaz iz čl.

9. st.

2. ZKP, te da je donošenjem presude na temelju tog dokaza počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz odredbe čl. 367. st.

2. ZKP. Isto tako, protivno žalbenim navodima opt. B.S., prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je pročitao službene zabilješke pribavljene od njemačke policije, jer se odnose na radnje za čije provođenje je nadležna i radi se o aktima dostavljenim u postupku pružanja pravne pomoći u skladu s odredbom čl.

20. Ugovora.

Dakle, na temelju svega izloženog nedvojbeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju žalitelji. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud je u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP po službenoj dužnosti ispitao pobijanu presudu u pogledu postojanja ostalih bitnih postupovnih povreda iz toč. 1. i povreda Kaznenog zakona iz toč. 2. citiranog članka, te nije ustanovio njihovo postojanje.

Nadalje, optuženici (sva trojica) nisu u pravu kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Protivno njihovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je ustanovio da su sva trojica optuženika počinili kazneno djelo iz toč. 1., a opt. B.S. i kazneno djelo opisano u toč. 2. izreke prvostupanjske presude. Za svoje činjenične zaključke o utvrđenju odlučnih činjenica kao i o odbijanju dokaznih prijedloga, prvostupanjski sud je iznio valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, prvostupanjski sud je odluku o kaznenopravnoj odgovornosti sve trojice optuženika pravilno utemeljio na ocjeni iskaza opt. Ž.P. u povezanosti s drugim dokazima i okolnostima utvrđenim tim dokazima. S obzirom da se njegov iskaz o svim bitnim okolnostima počinjenja djela podudara s okolnostima koje proizlaze iz rezultata očevida, iskaza svjedoka (njemačkih državljana) koji su se nalazili u napadnutom vozilu, okolnostima pronalaska i oduzimanja novca od opt. Ž.P., od supruge opt. B.S. M.S., te od D.E., prvostupanjski sud je savjesnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima pravilno ustanovio njihovu istinitost i na temelju toga izveo pravilan zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica.

Zbog navedenog nisu utemeljeni žalbeni navodi opt. J.J. da je prvostupanjski sud zaključak o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti izveo na temelju nekritične ocjene iskaza opt. Ž.P. Nije točna žaliteljeva tvrdnja da je iskaz opt. Ž.P., na temelju kojeg je prvostupanjski sud donio svoju odluku, dat u vrlo sumnjivim uvjetima (list 29-35, 371-372). Ocjenu tih navoda ovaj drugostupanjski sud je izložio u okviru osvrta na istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pa ih ne treba ponavljati. Isto tako, paušalni su njegovi navodi kako je Ž.P. svojim iskazom svoju krivnju prebacio na druge, jer datim iskazima jednako tereti i sebe kao i druge učesnike.

Tvrdnja da je Ž.P. dio novca prebacio u B.(Yu) svojim prijateljima, bez obzira što je on sam iznio tu okolnost, ne mora biti istinita, ali nije ni pravno relevantna za utvrđivanje činjeničnog stanja kao i istaknutu mogućnost da je njegov udio u plijenu bio veći. Isto tako, žalbeni navodi opt. J.J. kako je opt. Ž.P. bio glavni organizator i planer izvršenja radnje kaznenog djela razbojništva su bez utemeljenja u rezultatima dokaznog postupka. Prije svega, opt. J.J. sam priznaje da je “zaista bio involviran u čitavu stvar”, ali prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio kao istinitu njegovu obranu u kojoj svoje učešće prikazuje samo posredničkom ulogom, da je Ž.P. samo prenosio informacije potrebne za počinjenje djela, jer je zaključio da je istinita izjava opt.

Ž.P. kako su se oni, dakle, opt. Ž.P., B.(J.J. ), B.S. i M. (četvrti sudionik) više puta sastali i pripremali za napad. Pravilnost tog zaključka prvostupanjskog suda ne mogu opovrgnuti ni daljnji žalbeni navodi optuženika J.J. Protivno tim njegovim žalbenim navodima iskaz opt. Ž.P. prvostupanjski sud je provjerio na temelju i u vezi s ostalim personalnim i materijalnim dokazima. S obzirom na to nisu pravno relevantni ni ostali žalbeni navodi opt. J.J. kako je prvostupanjski sud zanemario neke važne okolnosti, tj. da se opt. Ž.P. prilikom prvog ispitivanja nije mogao sjetiti ni imena ni prezimena opt.

J.J., već je koristio nadimak B., a puno ime i prezime je naveo kasnije prilikom ispitivanja, da nije znao ime i prezime četvrtog učesnika, da se prikaz samog događaja kako ga opisuje opt. Ž.P. u pogledu naoružanja i tko je prvi ušao u transportno vozilo, razlikuje od iskaza svjedoka koji su prevozili novac (njemački državljani). Nedvojbeno je da su oni bili u strahu i šoku od oružanog napada pa se od njih ne može očekivati točno opisivanje svih okolnosti događaja, a naročito neki detaljniji opis napadača i njihovog naoružanja, jer su napadači bili maskirani i naoružani.

Ocjenu istinitosti iskaza opt. Ž.P. glede odlučnih činjenica, kako je on sa suoptuženicima i uz sudjelovanje četvrte osobe počinio kazneno djelo i kako su podijelili oduzeti novac, ne opovrgava ni njegovo (opt. Ž.P. ) različito iskazivanje o oružju s kojim je djelo počinjeno, ali je nedvojbeno kako je veći dio tog oružja nabavio opt. B.S., bez obzira što ga je opt. Ž.P. sakrio u kući svog poznanika, ali je ipak tijekom postupka policiji otkrio skrovište tog oružja. No dio oružja počinitelji su zadržali i kod sebe, kao npr. B.S. je zadržao pištolj s prigušivačem, a i sam Ž.P. je zadržao svoj pištolj.

Okolnost da kod opt. J.J. nije pronađen novac, koji mu je pripao u podjeli ne opovrgava zaključak prvostupanjskog suda da je podjela obavljena na način kako je iskazao opt. Ž.P.

Opt. J.J., također, neosnovano osporava istinitost iskaza svjedoka D.E., jer je upravo on, opt. J.J., u svom iskazu opisao ulogu i činjenje tog svjedoka u počinjenju djela. Za učinjene usluge opt. J.J. je osobno odnio i predao svjedoku D.E. torbu s novcem. Navodeći u žalbi da je svjedok E. trebao dobiti i da je dobio 480.000 DEM, ukazuje da opt. J.J. zna koliko je novaca predao svjedoku D.E., što je razumljivo jer mu je on nosio novac. No ta okolnost kao i navod da njemu (opt. J.J. ) novac za D.E. predao opt. Ž.P. nemaju utjecaja na utvrđeno činjenično stanje, pa se prvostupanjski sud opravdano nije bavio njihovim utvrđivanjem. Osim toga, jasno je da opt. J.J. ne želi u svom iskazu teretiti D.E., kako je točno koliko je točno dobio novaca jer bi na taj način teretio i sebe. Ni ostali žalbeni prigovori opt. J.J. istaknuti u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ne dovode u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o utvrđenju činjeničnog stanja kako je opisano u izreci prvostupanjske presude.

Opt. Ž.P. putem branitelja, također neosnovano pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Protivno njegovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno ocijenio kao istinit njegov iskaz dat na zapisnicima (list 29 – 35, te 371 – 372). Tu ocjenu u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, a razlozi za to su već izneseni naprijed. Zato, njegova izjava ovjerena od javnog bilježnika u Njemačkoj, kojom opovrgava istinitost svojeg ranijeg iskaza nema nikakvog utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Tom izjavom žalitelj Ž.P. neargumentirano, protivno postojanju personalnih i materijalnih dokaza, počinjenje djela stavlja na teret počiniteljima, koje je trebao optužiti, ali to nije učinio zbog straha za svoj život i život svoje obitelji. Kod tog ne identificira te počinitelje, pa njegov izričaj da je lažno optužio B.S. nema utemeljenja u rezultatima dokaznog postupka.

Opt. Ž.P. neosnovano osporava ocjenu prvostupanjskog suda o istinitosti iskaza svjedoka D.E. jer su njegovi prigovori na iskaz tog svjedoka općeniti i nemaju podlogu u izvedenim dokazima. Tako opt. Ž.P. u žalbi ističe da je on jedina osoba koja je u potpunosti upućena u sve detalje, nelogični su prednji navodi kako su djela počinili drugi a ne on. Zato, bez obzira što on nije neposredno saslušan nije ostvarena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nadalje, i opt. B.S. nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Protivno njegovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je opt. B.S. 29. prosinca 1998. godine sudjelovao u počinjenju kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a, zajedno sa supočiniteljima (suoptuženicima i s četvrtom osobom zvanoj M. ). To je nedvojbeno utvrđeno kako na temelju iskaza opt. Ž.P. na čiji iskaz su žalbeni prigovori već naprijed ocjenjeni, tako i na temelju materijalnih dokaza. Naime, na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Dieburgu od 6. svibnja 1999. godine utvrđeno je da je opt. B.S. 6. siječnja 1999. godine putem dvije nepoznate osobe svojoj supruzi M. poslao jednu plastičnu vrećicu sa 29.080 DEM i torbu sa iznosom od 884.320 DEM koji potječu od izvršenja kaznenog djela zbog kojeg se u ovom predmetu vodi kazneni postupak. Prema uputi opt. B.S. njegova supruga je u banci otvorila sef za navedeni novac, najprije na svoje ime, a zatim ga je, također, prema uputi supruga B.S. prenijela na ime svoje sestre. Stoga nisu osnovani njegovi žalbeni navodi kako je u vrijeme počinjenja djela bio u Hrvatskoj i to u razdoblju od 23. prosinca do 30. prosinca 1998. godine, niti pak da navedeni novci potječu od njegovih poslovnih odnosa.

Iako su neki svjedoci (A.P. i M.P. ) iskazali da je optuženik B.S. u vrijeme počinjenja pa i duže, bio kod A.P., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je optuženikov alibi lažan. Naime, opt. B.S. je u tijeku istražnog postupka, 15. veljače 1999. godine predočio medicinsku dokumentaciju da je 28. i 29. prosinca 1998. godine bio na pregledu kod dr. B.D. u Klinici za infektivne bolesti u Z., ali je prvostupanjski sud utvrdio da je ta dokumentacija krivotvorena. Naime, na temelju računalnog (kompjutorskog) podatka oznake datuma koje računalo samo po svom programu bilježi u akte, vidljivo je da je medicinska dokumentacija opt. B.S. izdana 10. veljače 1999. godine i da je toga dana evidentiran u bolnici. To je potvrdio i svjedok dr. B.D., koji je izričito iskazao da je opt. B.S. prvi puta vidio 10. veljače 1998. godine, te da optuženik nije bio kod njega 28. i 29. prosinca 1998. godine, jer su ti podaci upisani u medicinsku dokumentaciju na zahtjev samog opt. B.S.

Osim toga, svi dokumenti o liječničkom pregledu opt. B.S. imaju oznaku, broj kartona pod kojim je u glavnoj upisnoj knjizi upisana pacijentica Ljerka Žulj (broj: 20445/11), dok je stvarni upisni broj optuženika 3441/11 i potječe iz veljače 1999. godine.

Budući da upravo navedene činjenice predstavljaju radnje izvršenja kaznenog djela iz čl. 311. st. 2. i 1. KZ-a opisanog u toč. 2. izreke prvostupanjske presude, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je opt. B.S. počinio i to kazneno djelo. Stoga nisu osnovani ni njegovi daljnji žalbeni navodi kojima nastoji opovrgnuti pravilnost navedenog zaključka prvostupanjskog suda, koji je također opravdano odbio izvoditi predložene dokaze, saslušanjem svjedoka za utvrđenje optuženikovog alibija. Zato nije utemeljen ni žalbeni prigovor da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, dakle da je ostvarena žalbena osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Isto tako, okolnost da prvostupanjski sud nije utvrdio, “gdje je nestalo 400.000 DEM” ne predstavlja nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Naime, u skladu s odredbom čl. 369. st. 3. ZKP nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji, ako sud nije utvrdio neku odlučnu činjenicu, a navedena okolnost ne predstavlja odlučnu činjenicu niti bitno obilježje kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ-a. Nije točan žalbeni navod opt. B.S. kako su od M.S. oduzete sve novčanice u krupnim apoenima (500 i 1.000 DEM), te da ne mogu potjecati od pljačke dostavnog vozila, jer su iz njega opljačkane novčanice u sitnim apoenima. Protivno tome, u oduzetoj torbi iz sefa S.M. nalazile su se novčanice u malim apoenima (10, 20, 50 i 100 DEM) što proizlazi iz stanja spisa (list 507).

Prema tome, na temelju svega naprijed izloženog nedvojbeno je da nisu osnovani žalbeni prigovori sve trojice optuženika da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Nadalje, državni odvjetnik nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP u odnosu na kazneno djelo iz čl. 217. st. 3. KZ-a, jer je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda kako se u postupanju opt. J.J. i opt. Ž.P. za oduzimanje motornih vozila koja su upotrijebili za počinjenje kaznenog djela razbojništva, ne stječu sva bitna obilježja kaznenog djela teške krađe iz čl. 217. st. 3. KZ-a. Jedno od bitnih obilježja tog kaznenog djela jeste postojanje cilja da se tuđa pokretna stvar protupravno prisvoji, a u konkretnom slučaju optuženici nisu imali taj cilj, već samo namjeru da se tim automobilom posluže u počinjenju kaznenog djela razbojništva. To nedvojbeno proizlazi iz okolnosti da su optuženici nakon počinjenja djela oba vozila ostavili, jednog kod banke, gdje je djelo počinjeno, a drugo u šumici, gdje su iz njega opljačkane novce prenijeli u treće vozilo. Dakle, umišljaj optuženika nije bio usmjeren na prisvajanje automobila već njihovo oduzimanje predstavlja pripremne radnje za počinjenje kaznenog djela razbojništva. Za počinjenje kaznenog djela krađe nije dovoljna samo okolnost da je počinitelj tuđu stvar oduzeo iz držanja druge osobe i zasnovao svoje vlastito držanje, već je bitna okolnost da li je počinitelj imao namjeru stvar prisvojiti i ta okolnost mora biti nedvojbeno utvrđena, a u ovom predmetu nije.

Međutim, državni odvjetnik je u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija u odnosu na opt. J.J. i kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ-a, opisano u toč. 2. optužnice od 2. studenog 1999. godine, broj: DO-K-44/99 (list 846).

Naime, rješenjem prvostupanjskog suda od 31. prosinca 2000. godine, broj: Kv-61/00 određeno je da se provede jedinstveni postupak na temelju obje optužnice – optužnice od 9. kolovoza 1999. godine i od 2. studenog 1990. godine.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. optužnice od 2. studenog 1999. godine, kada je sadržaj radnji počinjenja tog kaznenog djela unio u sadržaj činjeničnog opisa iz toč. 1. izreke prvostupanjske presude. No, prvostupanjski sud je ostvario povredu kaznenog zakona kada je utvrdio da postupanje opt. J.J. – stavljanje registarskih tablica oznake OF-PK 838 na vozilo Ford Galaxy, a prethodno uzete, otuđene sa osobnog vozila u mjestu Neu-Izenburg, ne predstavlja kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. KZ-a. Pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda kako opisano postupanje optuženika J.J. predstavlja samo pripremne radnje za počinjenje kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a, te da se zapravo radi o prividnom stjecaju. Naime, samim stavljanjem registarskih tablica na vozilo Ford Galaxy, koje za to vozilo nisu predstavljale originalne registarske tablice, jer su skinute, otuđene s drugog vozila, ostvarena su sva bitna obilježja kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. KZ-a. Skidanjem registarskih tablica s jednog automobila i stavljanjem na drugi automobil registarske tablice postaju lažna javna isprava, pa njezina upotreba kao prave isprave predstavlja kazneno djelo iz čl. 311. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ-a. Stoga, bez obzira što je u konkretnom predmetu, stavljanje registarskih pločica s drugog vozila na vozilo koje je poslužilo za počinjenje kaznenog djela razbojništva, u širem smislu predstavlja i pripremu za počinjenje drugog kaznenog djela (razbojništva), ipak je, s obzirom na navedeno pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da se radi o prividnom stjecaju. Naprotiv, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, opisano postupanje opt. J.J. predstavlja samostalno kazneno djelo, kazneno djelo iz čl. 311. st. 2. KZ-a.

Kako je prvostupanjski sud na temelju dokumentacije, dostavljene od Savezne Republike Njemačke, tj. policijskog izvješća o pregledu mjesta događaja i skidanju registarskih tablica OF PK 838 s vozila Ford Escort, te stavljanja na vozilo Ford Galaxy i na temelju iskaza opt. Ž.P., nedvojbeno utvrdio da je opisane radnje počinio opt. J.J., pravilnom primjenom kaznenog zakona trebalo ga je proglasiti krivim i zbog kaznenog djela iz čl. 311. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ-a. Stoga je, ovaj drugostupanjski sud, na temelju odredbe istog članka, u skladu s odredbom čl. 60. st. 1. KZ-a opt. J.J. za kazneno djelo iz čl. 311. st. 2. KZ-a utvrdio kao primjerenu kaznu, kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a kaznu zatvora u trajanju od deset godina, na koju ga je osudio prvostupanjski sud zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ-a, uzeo je kao utvrđenu, pa mu je na temelju odredbe čl. 60. st. 2. toč. c) KZ-a izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina i tri mjeseca. Utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ-a, ovaj drugostupanjski sud je uzeo kao primjereno utvrđenu, bez obzira što je postupanje opt. J.J. u vezi s registarskim pločicama utvrđeno kao posebno kazneno djelo - iz čl. 311. st. 2. KZ-a, pa više ne predstavlja otegotnu okolnost. To zato, što je ovaj drugostupanjski sud kao otegotnu okolnost uzeo okolnost da jedino opt. J.J. nije predao ni dio opljačkanog novca, što je nedvojbeno utvrdio prvostupanjski sud.

Nadalje, ni državni odvjetnik ni optuženici nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni.

Razmotrivši odluku o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je ustanovio da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju i utvrđivanju kazni pravilno ocijenio značaj svih okolnosti, navedenih u prvostupanjskoj presudi, koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a utječu na odluku o kazni. Kao olakotne okolnosti prvostupanjski sud je svim optuženicima uzeo u obzir da su obiteljski ljudi. Opt. J.J. uzeo je još kao olakotnu okolnost da je u počinjenju djela djelomično priznao svoje učešće u vidu posrednika. Opt. Ž.P. prvostupanjski sud je kao osobito olakotnu okolnost ustanovio njegovu obranu u kojoj je okolnosno i cjelovito priznao počinjenje kaznenog djela, te time u značajnoj mjeri doprinio utvrđivanju kaznenopravne odgovornosti ostalih optuženika. Kao otegotne okolnosti prvostupanjski sud je uzeo u obzir kriminalnu količinu radnji svakog optuženika kako u fazi pripremanja tako i u fazi počinjenja kaznenog djela, te iznos oduzetog novca. Sve radnje su temeljito, sveobuhvatno planirane i pripremane. Imajući u vidu navedene olakotne i otegotne okolnosti, zatim stupanj krivnje i pogibeljnost djela, te granice propisane kazne za dotično kazneno djelo, prvostupanjski sud je optuženicima izrekao primjerene kazne, opt. Ž.P. u trajanju od osam godina. Opt. B.S. prvostupanjski sud je u skladu s odredbom čl. 60. st. 1. KZ-a najprije utvrdio primjerene kazne za svako djelo posebno, za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ-a, kaznu zatvora u trajanju od deset godina i za kazneno djelo iz čl. 311. st. 2. i 1. KZ-a – kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a zatim mu je primjenom odredbe čl. 60. st. 2. toč. c) KZ-a izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina i tri mjeseca. Kazna koju je ovaj sud drugog stupnja izrekao opt. J.J. ukazuje se s obzirom na težinu djela i otegotne okolnosti; primjerenom i dovoljnom za postizanje svrhe kažnjavanja. Dakle izrečene kazne ostvarit će svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a u okviru opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz odredbe čl. 6. KZ-a.

Zbog navedenog nisu utemeljeni niti žalbeni navodi optuženika kako je prvostupanjski sud podcijenio značaj olakotnih, a precijenio važnost otegotnih okolnosti, niti žalbeni navodi državnog odvjetnika kako su izrečene kazne preblage.

S obzirom na izloženo, žalbeni navodi opt. J.J. i B.S. o njihovom doprinosu u Domovinskom ratu ne mogu utjecati na blaže kažnjavanje.

Budući da su svi optuženici podnijeli žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako ta žalba u skladu s odredbom čl. 382. ZKP u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, ovaj drugostupanjski sud je pobijanu presudu po službenoj dužnosti ispitao i u tom pravcu.

Pravilna je odluka prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi od optuženika kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude. Prema odredbi čl. 82. st. 1. i 2. KZ-a nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, pa ju je sud dužan oduzeti. Naime, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su optuženici podjelom plijena dobili, svaki iznos od 1.200.000 DEM, a kako je od opt. Ž.P. i opt. B.S. oduzet određeni iznos, određeno je da se od njih oduzme razlika do ukupnog iznosa od 1.200.000 DEM. Kod opt. J.J. nije pronađen iznos, koji je on dobio, pa je trebalo izreći oduzimanje cjelokupnog iznosa.

Kako je ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, ocjenom žalbenih navoda stranaka utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti povreda zakona iz odredbe čl. 379. st. 1. ZKP na koje pazi po službenoj dužnosti, žalbe stranaka su odbijene kao neosnovane, na temelju odredbe čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP, te je presuđeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 8. veljače 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.