Rev-153/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 153/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća te Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza, kao članova vijeća u gradjansko- pravnoj stvari tužitelja G. P. iz V., protiv tuženika V. I. iz C., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz V., radi isplate 10.500,00 HRD, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 23. srpnja 1991. br. Gž-6866/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Vrbovcu od 11. ožujka 1991. br. P 20/91, u sjednici održanoj dana 26. ožujka 1992.

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 10.500,00 HRD sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. veljače 1990. do isplate, i to sve u roku od 15 dana.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrdjena prvostepena presuda u cijelosti.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom, da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Na reviziju protivna stranka nije odgovorila niti se javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja, da se tuženika obveze da mu isplati utuženi iznos od 10.500,00 HRD (kao protuvrijednost 1.500 DM računajući po tečaju na dan izvršenja isplate tužitelja tuženiku 18. II 1990.) na ime povrata isplaćenog dijela kupovnine od strane tužitelja tuženiku temeljem zaključenog ugovora o prodaji kojim je revident prodao tužitelju svoje nekretnine (vinograd od 59 čhv sa klijeti), a nakon što je raskinut spomenuti ugovor.

Niži sudovi u provedenom postupku u bitnom su utvrdili, da su stranke zaključile privremeni pismeni ugovor kojim je revident prodao tužitelju svoje ranije spomenute nekretnine (za ukupnu cijenu od 4.100 DEM) te da je prilikom zaključenja ugovora (18. II 1990) tužitelj na ime dijela kupovnine. isplatio revidentu iznos od 1.500 DEM (čija dinarska protuvrijednost po, tečaju na dan isplate iznosi 10.500,00 HRD) te tužitelj nije mogao isplatiti ostatak utanačene kupovnine do isteka ugovorenog roka 24. II 1990., pa su se stranke sporazumile, da se tužitelju ostavi daljnji rok radi isplate preostalog dijela cijene uz istovremeno ovlaštenje tuženiku, da može spomenute svoje nekretnine prodati drugom kupcu ako ga nadje, što se i ostvarilo, jer je revident u medjuvremenu spomenute nekretnine otudjio trećoj osobi.

Revident odbija vratiti utuženi iznos primljen kao dio cijene pozivajući se pri tome na okolnost, da je sporni iznos zapravo plaćen na ime kapare i da revidentu kao osobi koja je primila kaparu pripada pravo zadržati primljenu kaparu, jer smatra da je za neizvršenje ugovora odgovoran tužitelj, koji nije ispunio svoju obvezu kao kupac u pogledu isplate ugovorene cijene.

Te prigovore, koje je iznosio u ranijem postupku revident ponavlja i u reviziji pozivajući se pri tome i na ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 377. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je. temeljeni čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP), koju da su niži sudovi počinili pri utvrdjivanju odlučnih činjenica time, što je prvostepeni sud propustio izvesti onu parničnu radnju (dokaz uvidom u pisanu ispravu o sačinjenom ugovoru o prodaji sporne nekretnine) na koju je upozorio drugostepeni sili u svom ranijem ukidnom rješenju, a drugostepeni sud što je propustio utvrditi i otkloniti takvu procesnu povredu učinjenu po prvostepenom sudu.

Po ocjeni ovog revizijskog suda navedena bitna povreda nije ostvarena u postupku pred nižim sudovima, jer iako je u ranijoj ukidnoj odluci drugostepenog suda bila sadržana uputa prvostepenom sudu, da u ponovnom postupku pored drugih dokaza provede i dokaz razgledanjem pismeno sačinjenog ugovora o prodaji nekretnina - prvostepeni sud iako je odredio provjodjenje takvog dokaza, nije ga mogao izvesti zbog toga što je svaka od parničnih stranaka tvrdila, da.se spomenuta pismena isprava nalazi upravo kod protivne stranke, pa stoga okolnost, da navedeni dokaz nije izveden ne može se smatrati propustom nižih sudova, koji su odlučne činjenice utvrdili prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih raspoloživih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupne rasprave (čl. 8. ZPP).

Prema tome, ovaj Vrhovni sud je one prigovore - koji se odnose na istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava - cijenio polazeći pri tome od činjeničnog stanja koje su niži sudovi utvrdili u provedenom postupku, ne uzimajući pri tornju obzir sve one navode revizije kojima se osporava takva činjenična utvrdjenja nižih sudova, jer se prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Niži sudovi su u provedenom postupku utvrdili, da je tužitelj sporni iznos isplatio revidentu temeljem zaključenog ugovora o prodaji nekretnine isključivo kao dio ugovorene kupovnine, a ne po osnovu kapare, te nije sporno da je nakon toga izmedju stranaka raskinut navedeni ugovor o prodaji nekretnina.

Stoga su niži sudovi pravilno temeljem odredbe čl. 132. st. 2. za ovaj spor mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima (ZOO) - koja odredba predvidja da u slučaju raskida ugovora, ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo, da joj se vrati ono što je dala - obvezali revidenta, da vrati tužitelju primljeni dio kupovnine zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim počev od dana kada je revident isplatu primio (čl. 132. st. 5. ZOO).

Prema svemu izloženom pozivanje revidenta na primjenu odgovarajućih odredbi koje reguliraju kaparu (čl. 80. i sl. ZOO) nema osnova, jer nije utvrdjeno da bi izmedju stranaka postojao sporazum temeljem kojeg bi spornu isplatu tužitelja trebalo smatrati kaparom, pa u takvom slučaju niži sudovi pravilno izražavaju stav, da je sporna isplata tužitelja imala samo značenje djelomičnog ispunjenja njegove ugovorne obveze u pogledu isplate ugovorene cijene.

Dakle, iz svega izloženog proizlazi, da se nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a kako ne postoje ni oni razlozi na koje revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 26. ožujka 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v.r.