Rev-x-93/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 93/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordana Matasić-Špoljarić, predsjednice vijeća, te Katarine Buljan, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. A. iz V., zastupanog po punomoćniku R. A., odvjetniku u Z., protiv tuženika G. W. V. A., G., zastupanog po odvjetniku M. G. iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. G. i M. G. mlađi, iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1430/06 od 27. studenoga 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama broj P-327/04 od 6. ožujka 2006., u sjednici održanoj 23. rujna 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1430/06 od 27. studenog 2008. potvrđena je presuda Općinskog suda u Našicama broj P-327/04 od 6. ožujka 2006. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 72.672,83 Eura, te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 90.443,88 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika predloživši njezino odbijanje kao neosnovano.

Revizija nije osnovana.

U ovom predmetu je obzirom na vrijednost spora (72.672,83 Eura) dopuštena tzv. redovna revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 – dalje: ZPP).

U skladu s tim, postupajući u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnu prava i na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Osporavajući zakonitost pobijane presude tuženik i sada u reviziji ustraje u prigovoru stvarne i mjesne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za postupanje u ovoj pravnoj stvari, nalazeći u tome bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

Odredbom čl. 385. st. 1. ZPP propisano je međutim da protiv drugostupanjske presude a protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. tog Zakona (tzv. redovna revizija) revizija se ne može podnijeti zbog povreda koje se odnose na stvarnu i mjesnu nadležnost (čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP). To, pak, znači da u ovom revizijskom stadiju postupka više nema mogućnosti raspravljanja o prigovoru stvarne i mjesne nenadležnosti suda, zbog čega je ovaj istaknuti revizijski prigovor bespredmetan.

Suprotno revizijskim navodima tuženika oba nižestupanjska suda su odlučujući o predmetu spora primijenili austrijsko materijalno pravo, u konkretnom slučaju mjerodavno pravo i na isto se izričito pozvali u svojim odlukama (prvostupanjska presuda P-327/04 – str. 2, zadnji stavak; drugostupanjska presuda str. 2, stavak sedmi!). Stoga su neosnovani u tom pravcu istaknuti prigovori tuženog a kojima se posebno sugerira postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u smislu nerazumljivosti presude.

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revident ne upire, a kako ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu 72.672,83 Eura na ime ugovorenog iznosa osiguranja u slučaju nesreće s posljedicom invaliditeta preko 50%, a sve na temelju police životnog osiguranja broj ...

Utvrdivši u postupku:

- da je 10. travnja 1993. između tužitelja kao osiguranika i tuženika kao osiguratelja sklopljena pilica životnog osiguranja broj … sa trajanjem od … 1993. do … 2008. na iznos osiguranja 58.239,00 ATS sa sudjelovanjem u dobiti, te dodatnim životnim osiguranjem u slučaju nezgode sa smrtnom posljedicom i dodatnim osiguranjem u slučaju nesreće sa posljedicom invaliditeta sa isplatom za invalidnost iznad 50% na iznos osiguranja 1,000.000,00 ATS, a sastavni dio koje police čine Opći uvjeti osiguranje za osiguranje života (… 1990.) (list 114-115),

- da je zbog kašnjenja tužitelja sa plaćanjem ugovorene godišnje premije dopisom od 10. ožujka 1994. tuženik pozvao tužitelja na plaćanje udijelivši mu rok od dva tjedna s upozorenjem na moguće pravne posljedice neplaćanja (list 158-159 spisa),

- da je tužitelj po isteku udijeljenog roka izvršio uplatu godišnje premije (u prosincu 1994.) nakon čega da je tuženik 28. prosinca 1994. „reaktivirao“ policu broj … (list 12-13 spisa),

- da je 13. srpnja 1994. tužitelj doživio nezgodu u kojoj je zadobio ozljede, posljedica kojih je trajni invaliditet tužitelja od 70%,

- da je tuženik odbio isplatiti tužitelju zatraženi iznos osiguranja za slučaj nesreće s posljedicom invaliditeta preko 50% smatrajući da je u vrijeme nastanka nezgode ugovor o osiguranju bio otkazan.

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i obvezali tuženog na isplatu iznosa 72.672,83 Eura kao protuvrijednost bivših 1,000.000,00 ATS ugovorenih kao iznos osiguranja, zaključivši da ugovor o osiguranju tuženik nije otkazao, zbog čega je u obvezi isplatiti tužitelju ugovoreno osiguranje nastupom osiguranog slučaja.

Takav pravni zaključak nižestupanjskih sudova kao pravilan prihvaća i ovaj sud. Opomenom od 10. ožujka 1994. zbog kašnjenja sa plaćanjem godišnje premije osiguranja za 1994. tuženik je udijelio tužitelju daljnji rok od dva tjedna i upozorio ga na mogućnost pravnih posljedica kašnjenja plaćanja (list 159), sve u smislu odredbi Općih uvjeta osiguranja za osiguranje života (koji su sastavni dio police osiguranja) odnosno odredbi Zakona o osiguranju.

Prema toč. II. datog upozorenja ukoliko ugovaratelj osiguranja ne uplati premijski zaostatak unutar roka od dva tjedna koji je određen u opomeni, osiguravatelj može ugovor otkazati bez otkaznog roka. Ukoliko osiguravatelj otkazuje ugovorni odnos tada se prema uvjetima osiguranja na kojima se temelji ugovor o osiguranju to osiguranje pretvara u osiguranje oslobođeno od plaćanja premije.

Odredbom čl 39. st. 1. Zakona o osiguranju propisano je da ako se premija ne uplati na vrijeme, osiguravatelj može osiguraniku o njegovom trošku pisano odrediti rok za plaćanje premije od najmanje dva tjedna pri čemu treba navesti pravne posljedice koje su povezane sa istekom roka. Prema st. 3. tog članka osiguravatelj može po isteku roka bez pridržavanja otkaznog roka otkazati ugovorni odnos ako osiguranik kasni s plaćanjem. Otkaz može biti povezan već s određivanjem roka za uplatu tako da nastupa sa istekom roka ako osiguranik u tom trenutku kasni sa uplatom, na što osiguranik prilikom otkaza mora biti izričito upozoren. Iz sadržaja citiranih odredbi kako Zakona o osiguranju tako i Općih uvjeta osiguranja za osiguranje života proizlazi dakle da je osiguratelj u slučaju neplaćanja premije od strane osiguranika u udijeljenom roku mogao otkazati taj ugovor. Dakle, raskid ugovora nije nastupao automatski kao posljedica neplaćanja premije, već je za tom mjerom osiguratelj mogao posegnuti, u kom slučaju je osiguranika o otkazu trebao izvijestiti.

Tuženik kao osiguravatelj tijekom postupka nije uspio dokazati da je on tužitelja kao osiguranika izvijestio u skladu s prethodno citiranim odredbama da otkazuje ugovor zbog kašnjenja tužitelja s plaćanjem premije. Naprotiv tuženik je, a nakon određene prepiske sa tužiteljem prihvatio njegovu naknadu uplatu premije za 1994. te reaktivirao postojeću policu osiguranja (reaktivirana polica ima isti broj i sve sastojke kao ona sklopljena 1993.). Sve to upućuje na zaključak kako ugovor o životnom osiguranju sklopljen između stranaka, premda je tužitelj kasnio sa uplatom godišnje premije nije nikad raskinut, a reaktivniranje ugovora u prosincu 1994. je imalo značaj osnaženja ugovora iz 1993., što znači da je ugovor o osiguranju postojao i u vrijeme nastanka osiguranog slučaja, a čiji nastanak je dakle bio neizvjestan u vrijeme sklapanja ugovora o životnom osiguranju, što je pak zakonska pretpostavka za njegovu valjanost.

Nastupom štetnog događaja, posljedica kojeg je trajni invaliditet tužitelja od 70%, nastupio je i osigurani slučaj u smislu policom životnog osiguranja ugovorenog i dodatnog osiguranja u slučaju nesreće s posljedicom invaliditeta preko 50%.

Invaliditet tužitelja utvrđen je od strane mjerodavnog sudskog vještaka. Tuženik je načelno prigovarao da invaliditet tužitelja procjenjuje hrvatski liječnik smatrajući da bi procjenu invaliditeta trebao izvršiti austrijski liječnik.

Odredba čl. 15. st. 4. Općih uvjeta osiguranja za osiguranje života a na koju se poziva tuženik argumentirajući svoju tvrdnju da je vještačenje trebao provoditi austrijski stručnjak, odnosni se na situaciju kada postoje različita mišljenja o vrsti i obimu posljedica zadobivenih ozljeda nastupom osiguranog slučaja. To međutim nije ovdje slučaj pošto tuženik nije iznio podatak da bi njegovi stručnjaci imali drugačiju procjenu o vrsti i obimu zadobivenih ozljeda kod tužitelja. S druge pak strane tuženik ničim nije doveo u sumnju pravilnost nalaza hrvatskog liječnika na temelju kojeg je utvrđen postotak zaostale invalidnosti tužitelja.

Neosnovano je ustrajanje tuženika u reviziji na prigovoru zastare potraživanja.

Odredbom čl. 12. st. 1. Zakona o osiguranju određeno je da zahtjevi koji proizlaze iz ugovora o osiguranju zastarijevaju u roku od dvije godine a kod životnog osiguranja u roku od pet godina. Zastara počinje teći sa završetkom godine u kojoj je postavljen zahtjev za plaćanje.

Zahtjev tužitelja temelji se na ugovoru o životnom osiguranju kojem je dodatno obuhvaćeno i osiguranje u slučaju nesreće s posljedicom invaliditeta. Radi se međutim o jednom ugovoru sa jedinstvenom ugovorenom premijom, što znači da se zahtjev za isplatu iznosa osiguranja temelji izvorno na ugovoru o životnom osiguranju u odnosu na kojeg je zastarni rok pet godina.

Obzirom da zastarni rok od pet godina počinje teći završetkom godine u kojoj je postavljen zahtjev za plaćanje, a što je prema podacima u spisu bilo 17. rujna 1994. što znači da zastarni rok počinje teći od 1. siječnja 1995., te datum podnošenja tužbe: 15. srpnja 1999., očito je da potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju koji nije bio potreban za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu, 23. rujna 2009.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.