P-462/2025-10 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-462/2025-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 04. srpnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja HJ, odvjetničkog vježbenika i zamjenice punomoćnice tuženika GJ, odvjetničke vježbenice, dana 17. srpnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 9012269107 od 07.02.2007. solemniziranog po javnom bilježniku Zorka Čavajda, broj OU-217/2007 sklopljenog između tužitelja ĐJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, koja u čl. 11.3. glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan cijelih posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju ĐJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 156,42 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.02.2007.g. do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju ĐJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 379,60 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.02.2007.g. do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ĐJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.158,23 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 07. veljače 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu, kojim je tužitelju odobren i isplaćen iznos od 25.521,84 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate, na rok otplate od 84 mjeseci. Navodi se da je tužitelju sukladno čl. 11.3 završne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, nametnuta obveza plaćanja naknade u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredit, te da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran i morao je platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Navodi se da je odredbom čl. 11. toč.3. tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova. Osim toga, istom odredbom tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, a nije mu predočio struktura navedenih uvjeta osiguranja, od čega se sastoje, za koje razdoblje i u kojem iznosu. Sve to upućuje da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji propisuje da su takve odredbe nepoštene, a time i ništetne. Tvrdi da mu tuženik nije pojasnio i prikazao na što se konkretno odnosi ulazna naknada. Naglašava da mu je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuo obvezu koja je prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana.

2. Stoga, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kredita, kojom se tužitelj obvezuje platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2%. Treba naglasiti da je tužitelj očitom omaškom naznačio da se radi o naknadi za obradu kredita od 1,50 % od iznosa kredita, jer je uvidom Ugovor o kreditu posve jasno da se radi o naknadi za obradu kredita od 1,00 % od iznosa kredita. Dakle, sud smatra da se radi o lapsusu tužitelja i na taj način je grešku tretirao. Predlaže da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 156,42 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 28.02.2007. godine do isplate i iznos od 379,60 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2007. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznos od 536,02 eura, dok je tužitelj u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 2.000,00 eura. Tuženik ističe prigovor zastare i navodi da su naknade plaćene 2007. godine, dok je tužba podnesena 2025. godine. Ističe da iznos naknade za obradu kredita ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je taj iznos neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je tužitelj primio. Navodi se da je naknada jasno određena. Tuženik ističe da je tužitelj bio informiran o svim elementima ugovora i njegovim posljedicama. Prigovara da bi tužitelj bio potrošač te navodi da nije došlo do stjecanja bez osnove. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti i naknaditi tuženiku parnični trošak.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, knjigovodstvene kartice, saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

5. Nakon provedenih dokaza i ocjene istih, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 07. veljače 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 25.521,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

7. Nije sporno da je odredbom Ugovora o kreditu čl. 11. "Završne odredbe", točka 11.3. ugovorena obveza tužitelja - korisnika kredita da plati davatelju kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 %, sve sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

8. Nije sporno da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 156,42 eura odnosno 1,00% od iznosa kredita, dana 28. veljače 2007. godine, te da je istoga dana platio s osnova naknada za osiguranje kredita iznos od 379,60 eura (2,00%) od iznosa kredita.

9. Sporno je pitanje zastare i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

10. Sud je saslušao tužitelja koji je izjavio da je s tuženikom 2007. godine sklopio ugovor o kreditu, a namjena kredita je bila kupnja automobila za osobne potrebe, odnosno za privatni život tužitelja i njegove obitelji. Tvrdi da nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva i da automobil nije koristio za poslovnu djelatnost. Tužitelj je izjavio da mu je zaposlenik banke nije objasnio na što se odnosi naknada za obradu kredita niti naknada za osiguranje kredita. Jedino su mu rekli da ukoliko namjerava zaključiti ovaj ugovor o kreditu da mora platiti naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita. Naveo je da je Ugovor bio unaprijed sastavljen od strane banke. Ne sjeća se točnih iznosa naknade, ali navodi da su njemu u tom trenutku predstavljali značajniju svotu.

11. Iskaz tužitelja je u cijelosti prihvaćen, jer je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo, a osim toga, njegovi navodi se podudaraju s podacima iz pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu.

12. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi se o ugovoru o kreditu za kupnju osobnog vozila u privatne svrhe, a ne za bilo kakvo poslovanje ili profesionalnu djelatnost.

13. Kako nije sporna visina naknade za obradu kredita i visina naknade za osiguranje kredita, koje naknade je tužitelj platio, to sud nije provodio dokaz financijskim vještačenjem jer bi to bilo neekonomično i suvišno.

14. Osnovan je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu, čl. 11.3. kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita.

15. Kako je već navedeno, u ovom postupku je nesporno da je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 156,42 eura i naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 379,60 eura.

16. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio, evidentno je da se radi o jednostranoj odluci banke koja je odredbu o naknadi za obradu kredita unijela u ugovor, te je banka nametnula korisniku kredita (tužitelju) obvezu plaćanja spomenutih naknada, bez pojedinačnog pregovaranja i bez objašnjenja o kakvim se naknadama radi i kakva je struktura pojedine naknade.

17. Utvrđeno je da se tužitelj nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, a osim toga, zaposlenici banke mu nisu objasnili na što se odnose naknade za obradu i za osiguranje kredita. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada za obradu kredita i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Isto tako u ugovoru nije navedeno o kakvom se osiguranju kredita radi, za koje razdoblje, kod kojeg osiguravajućeg društva, kolika je premija osiguranja, te što obuhvaća trošak naknade za osiguranje kredita.

18. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa tužitelj - potrošač nije mogao utjecati na postojanje te odredbe. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita i naknadi za osiguranje kredita. Stoga je to nepoštena i ništetna ugovorna odredba, sukladno čl. 81. Zakona o pravima potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

19. Naime, odredba Ugovora o kreditu kojom se određuje obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

20. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je u ovoj tužbi najprije postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

21. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa plaćenog s osnove naknade za obradu kredita, također nije u zastari. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. U ovom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora. Naime, upravo je ovom presudom utvrđena ništetnost spomenute ugovorne odredbe, pa zastara nije nastupila, niti je počela teći. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dakle od pravomoćnosti ove presude.

23. Stoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita. Također je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 156,42 eura, s osnova naknade za obradu kredita i iznos od 379,60 eura s osnova naknade za osiguranje kredita, sve sa zateznom kamatom tekućom od plaćanja naknade, dakle od 28. veljače 2007. godine do isplate.

24. U pogledu tuženikovog protivljenja tijeku zatezne kamate, navodi se da je bitno razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. Tuženik je bez provođenja pojedinačnih pregovora s potrošačem, nametnuo u ugovor predmetnu odredbu i obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, pa stoga nije bio savjestan. Kako se radi o stjecanju bez osnove koje je propisano odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj pojedine iznose stekao bez osnove, odnosno od dana 28. veljače 2007. godine, kako je to tužitelj zatražio.

25. Kamatna stopa teče od 28. veljače 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

26. Tuženik se protivio visini vrijednosti predmeta spora (dalje: vps), koju je tužitelj označio u tužbi u iznosu od 2.000,00 eura, te navodi da kondemnatornim zahtjevima tužitelj potražuje samo iznos od 536,02 eura, pa da bi taj iznos trebao predstavljati vps u ovom postupku.

27. Tuženik smatra da bi vps trebao iznositi 536,02 eura, koliko je iznos kondemnatornih zahtjeva pod točkom II. i III. tužbenog zahtjeva.

28. Odredba čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku, propisuje da, ako tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. U ovom slučaju, i prvi i drugi postavljeni tužbeni zahtjev temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi (ništetnost dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na povrat plaćene naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita), pa se vrijednost predmeta spora (dalje: vps) utvrđuje zbrajanjem svakog pojedinog iznosa.

29. Odredba čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku, propisuje da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vps koju je tužitelj u tužbi naznačio. U konkretnom slučaju, tužitelj je naznačio vps u iznosu od 2.000,00 eura, pa je ta vrijednost mjerodavna. Kako se radi o dva postavljena tužbena zahtjeva, koje je tužitelj u svojoj tužbi detaljno obrazložio, a osnovanost oba postavljena tužbena zahtjeva je u ovom postupku bila sporna, pa se o njima trebalo raspravljati tijekom postupka, sud smatra da je vps u iznosu od 2.000,00 eura koju je tužitelj postavio u tužbi, u potpunosti primjeren, te da se u ovom slučaju ne radi niti o "očito suviše visoko niti suviše nisko" naznačenom vps. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev, ako bi se računao prema ranijih 10.000,00 kn vps-a, odnosno sada 1.327,23 eura i kada se to zbroji sa vps-om od 536,02 eura za kondemnatorni tužbeni zahtjev, dolazi se do iznosa od 1.863,25 eura, a tužitelj je zaokružio vps na nešto viši iznos od 2.000,00 eura. Stoga je sud tako naznačeni vps prihvatio u potpunosti, smatrajući ga primjerenim za ovaj postupak.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

31. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, sastav podneska od 27.02.2025. – 100 bodova, pristup na ročište 04.06.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište 04.07.2025.g. – 100 bodova i pristup na ročište za objavu presude - 50 bodova, ukupno 450 bodova, odnosno 900,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 225,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,23 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,23 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužiteljici iznosi 1.158,23 eura.

32. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 17. srpnja 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

33. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 17. srpnja 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku