Rev-2649/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2649/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.S. - novinara iz Z., N.V. …, kojega zastupa punomoćnik S.B. odvjetnik u Z., protiv tuženika S.D.N. d.d. S., ul. H. m. …, koju zastupa zajednički odvjetnički ured K. & Ž., odvjetnici u Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 7. ožujka 1995. godine, br. Gž-4301/94., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 12. siječnja 1994. godine, br. Pn-5077/93., u sjednici održanoj dana 22. listopada 1997. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 12. siječnja 1994. godine, br. Pn-5077/93. suđeno je:

"Nalaže se tuženiku S.D. N. iz S. da plati tužitelju I.S. iz Z., svotu u visini od 20.000.000 HRD (dvadesetmiliona HRD), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj u čl. 277. ZOO od 12. siječnja 1994. godine do isplate, kao i naknaditi mu parnične troškove u svoti od 1.455.000 HRD, a sve to u roku od 15 dana.

Odbija se tužitelj u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 55.000.000 HRD i kamatama od 8. rujna 1993. godine do 12. siječnja 1994. godine."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 7. ožujka 1995. godine, br. Gž-4301/94. preinačena je navedena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno o parničnom trošku tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 6.450,00 kn.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude Županijskog suda preinači, te naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92., 100/96. - dalje ZPP), na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom Državnom odvjetništvu.

Tuženica je u odgovoru na izjavljenu reviziju tužitelja pobijala osnovanost navoda revizije i predložila da su reviziju odbije kao neosnovanu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da je obrazloženje pobijane presude nedostatno i protivno izreci presude, jer ovaj sud nalazi da je izreka presude u skladu s obrazloženjem presude s time da obrazloženje presude sadrži razloge o svim pravno odlučnim okolnostima tako da je moguće ispitati pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Neosnovana je i tvrdnja da je sud drugog stupnja bez rasprave posebnim zaključivanjem (protivnim zasadi neposrednosti) izmijenio činjenično stanje. Tužitelj spomenutim navodima upućuje na ostvarenje bitne povrede ZPP pred sudom drugog stupnja i to bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 362. spomenutog zakona.

Ovaj sud cijeni da sud drugog stupnja nije izmijenio činjenična utvrđenja suda prvog stupnja dok ocjena suda drugog stupnja o tome da li zbog objavljene informacije čiji sadržaj među strankama nije ni sporan tužitelju pripada pravo na naknadu nematerijalne štete predstavlja primjenu materijalnog prava.

Zbog navedenih se razloga, po ocjeni ovog suda, u postupanju suda drugog stupnja nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovano revident tvrdi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da je zato ostvaren revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tuženik u dnevnom listu od 8. rujna 1993. godine, objavio članak pod nazivom P.i. u kojem je navedeno: "Zastupnički dom je jednoglasno odbio zahtjev za ukidanjem zastupničkog imuniteta radi krivičnog gonjenja za dvojcu zastupnika: za D.P. (HSP), protiv kojeg je pred Općinskim sudom u Zagrebu tužbu kanio p. novinar "večernjaka" I.S. i za zastupnika N.P. (HDZ), protiv kojeg je tužbu namjeravao podići I.Z. pred Općinskim sudom u Županji."

- da je tužitelj odmah nakon objave članka zatražio da tuženik objavi ispravak s time da je tuženik u dnevnom listu od 6. listopada 1993. godine, na str. 12 objavio ispravak u kojem je naveo da krivičnu tužbu protiv D.P. nije podignuo I.S. - novinar Večernjeg lista nego I.S. - bivši član HSP,

- da tuženik nije objavio ispravak u smislu čl. 43. Zakona o javnom informiranju ("Narodne novine", br. 22/92. - dalje ZJI) jer je objavio ispravak gotovo nakon mjesec dana nakon objavljene informacije i to na strani 12 dok je sporni članak objavljen na zadnjoj stranici,

- da je tužitelj novinar Večernjeg lista i samim tim poznat široj javnosti,

- da je tužitelj iskazao da je zbog objavljenog članka imao anonimne pozive pretećeg sadržaja, te primjedbe poznanika i prijatelja zbog čega je ustao tužbom protiv člana Hrvatske stranke prava D.P.,

- da je naknada dnevnog lista u kojem je objavljen i sporni članak 99.124 primjeraka,

- da je sporni članak napisala novinarka tuženika S.L. koja je izvještavala o radu Sabora krajem 1993. godine s time da je informacija neistinita i posljedica je nedovoljne profesionalne pozornosti novinarke - autora informacija.

Na tako utvrđeno činjenično stanje sud drugog stupnja je pravilno primjenio materijalno pravo kad je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Člankom 30. st. 1. ZJI propisano je da nakladnik odgovara za štetu, ako informacijom o osobnom ili obiteljskom životu građana, ili pak nekom drugom informacijom objavljenom u sredstvima javnog informiranja, povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili koje drugo pravo. Prema st. 3. navedenog članka pri odlučivanju o visini naknade štete iz st. 1. ovoga članka sud će voditi računa o značenju povređenog dobra jakosti pretrpljenosti bola i straha, te nakladi sredstava javnog informiranja.

Naknada nematerijalne štete za povredu časti i ugleda priznaje se po pravnom shvaćanju ovog suda samo iznimno i to onda kada je ta povreda izuzetno teška, tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol. Naknada neimovinske štete ni inače nije naknada u punom smislu te riječi, već samo mogući način da se umanje nastale posljedice. Stoga je i novčanu naknadu zbog povrede časti i ugleda potrebno ograničiti samo na takve, izuzetno jake napade, koji prema svojem intenzitetu, trajanju i prilikama sredine izazivaju jasno manifestirano povredu časti i ugleda čovjeka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi od 7. veljače 1996. godine, br. Rev-111/94.).

Pravilno je sud drugog stupnja primjenio materijalno pravo kad je ocijenio da u ovoj pravnoj stvari objavljena informacija - s obzirom na njen sadržaj - iako neistinita nije ni posredno upućivala da bi pokretanje krivičnog postupka protiv D.P. bilo političke prirode niti je istom tužitelj doveden "u kontekst sudionika međustranačkog sukoba".

Zbog navedenog sadržaj neistinite informacije iako je doveo tužitelja u kontekst osobe koja podnosi tužbu protiv čelnika političke stranke ne predstavlja takvu povredu koja bi opravdano kod tužitelja izazvala osobitu intenzivnu duševnu bol koja bi opravdavala dosuđivanje novčane naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda.

S obzirom da se, nije ostvario niti jedan od revizijski razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te koje revident navodi u reviziji, revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena je kao neosnovana.

U Zagrebu, 22. listopada 1997.

Predsjednik vijeća:

Vjera Delić, v.r.