I Kž-743/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-743/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D. B. zbog krivičnih djela iz čl. 221. st. 1. i čl. 223. st. 1. i 2. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 13. rujna 1996. godine, br. Km-1/94., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Repubike Hrvatske mr. Slavaka Zadnika, u sjednici održanoj dana 19. prosinca 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku od 13. rujna 1996. godine, br. Km-1/94., oglašen je krivim opt. D.B. zbog krivičnih djela iz čl. 221. st. 1. i čl. 223. st. 1. i 2. KZRH, te mu je na temelju čl. 47. i 48., a uz primjenu čl. 74. st. 1. i čl. 76. st. 4. OKZRH izrečena i uvjetna osuda, te utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja se neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o uvjetnoj osudi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni, te da se D.B. izrekne temeljem čl. 18. KZRH zavodska odbojna mjera - upućivanje u odgojnu ustanovu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 25. studenog 1996. godine, br. Ktž- 1296/96, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti ispitao jesu li počinjene povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1, 5, 6, 8. do 11. ZKP, je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja i je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon (čl. 355. ZKP), pa je utvrđeno da takve povrede zakona nisu učinjene (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).

Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o uvjetnoj osudi smatrajući da je optuženiku na temelju čl. 18. KZRH, trebalo izreći zavodsku odgojnu mjeru upućivanja u odgojnu ustanovu jer je optuženik u razdoblju od 12. listopada 1992. do 19. listopada 1993. u V. radeći u Centru za socijalni rad kao volonter u referadi s izbjeglicama i prognanicima u namjeri prisvajanja novčane pomoći namijenjene izbjeglicama i prognanicima ispunjavao obrasce na imena nepostojećih osoba, te na temelju takvih zahtjeva podizao novčanu pomoć za nepostojeće osobe i novac prisvojio za sebe, u ukupnom iznosu od 53.211,50 HRD (radi se o iznosu od 53.211,50 kn). Državni odvjetnik nadalje navodi i to da je optuženik novac potrošio za zabavu putovanja i za kupnju njemačkih maraka, a unatoč mišljenja psihologa Centra za socijalni rad O. koji je dat u pripremnom postupku D.B. nije podvrgnut nikakvom stručnom tretmanu iako je zato bilo potrebe.

Opravdano sud prvog stupnja, utvrđujući da je maloljetnik počinio opisana krivična djela na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude, zaključujući istovremeno da je on za ta djela i krivično odgovoran, te uzimajući u obzir težinu djela (radi se o prisvajanju velikog iznosa novca od 53. 211,50 kn), te uvažavajući olakotne okolnosti na strani optuženika (koju u vrijeme počinjenja djela bio maloljetna osoba star 17 godina i 6 mjeseci, a u vrijeme suđenja već je navršio punu 21 godinu), zatim da se nakon počinjenja krivičnog djela više nije pojavljivao kao počinitelj krivičnih djela, zaključuje da će se svrha kažnjavanja kod ovog počinitelja ostvariti izricanjem uvjetne osude primijenjujući situaciju predviđenu u čl. 76. st. 4. OKZRH koja daje mogućnost da se D.B. za oba krivična djela u stjecaju izrekne uvjetna osuda, koja mu je i izrečena, te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja se neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Državni odvjetnik se žalio zbog odluke o izrečenoj uvjetnoj osudi, te u svojoj žalbi predlaže da se optuženiku danas (žalba je pisana 2. listopada 1996. godine) izrekne odgojna mjera - upućivanja u odgojnu ustanovu, a ne eventualno kazna, pa ovaj sud kaznu i nije mogao izreći, a izricanje predložene odgojne mjere u potpunosti je neprihvatljivo.

Optuženik je u međuvremenu uredno završio srednju poljoprivrednu školu, ima potrebno obrazovanje, određeno vrijeme je proveo u Hrvatskoj vojsci, sada je redovito zaposlen, ima navršenu 21 godinu, pa ne postoji nikakav razlog za njegovo izdvajanje iz sredine u kojoj živi, radi ćega je žalbu državnog odvjetnika valjalo odbiti kao neosnovanu.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi uopće se i ne osvrće na stanje stvari kakvo je u času suđenja i ne pokušava za to naći adekvatno rješenje, već se poziva na nalaze i mišljenja Centra za socijalni rad O. koja su data za opt. D.B. još u tijeku pripremnog postupka, a koja su u času suđenja i u času pisanja žalbe potpuno zastarijela i neprimijenjiva.

Valja naglasiti i to da je sud prvog stupnja učinio povredu krivičnog zakona u korist optuženika. Optuženik je ukupno prisvojio 53.211,50 kn, prema svojoj obrani on navodi da je ukupno vratio 12.080,00 kn, dok iz fotokopija uplatnica proizlazi da je ukupno vraćeno 12.580,oo kn, dok predstavnik oštećeni Republičkog fonda socijalne zaštite u Z. K.C. navodi da u kaznenom postupku nikakav imovinsko pravni zahtjev ne postavlja, pa sud prvog stupnja o tome ništa ne odlučuje, no u takvoj situaciji sud je bio dužan od optuženika oduzeti protupravnu imovinsku korist koja iznosi 40.631,50 kn, što je sud morao napraviti po službenoj dužnosti i bez prijedloga tužioca uvjek kad utvrdi da je krivičnim djelom ostvarena materijalna korist za nekog učesnika u izvršenju krivičnog djela, no, kako je ova povreda krivičnog zakona učinjena u korist optuženika ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, a u nedostatku žalbe tužitelja u tom pravcu, o tome ništa nije mogao odlučiti.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 19. prosinca 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Katica Jelić, v.r.