Revr-481/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 481/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz K., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2183/12-2 od 19. prosinca 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1594/11-12 od 19. lipnja 2012., u sjednici održanoj 7. ožujka 2017.,

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu, na ime razlike troškova odvojenog života, iznosa od 14.136,62 kn sa zateznim kamatama, te zahtjev za isplatu, na ime troškova putovanja, iznosa od 7.350,00 kn sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu 4.500,00 kn (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11- pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu, uz naknadu troška za sastav revizije u iznosu 1.875,00 kn. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Člankom 382. stavak 2. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

Člankom 382. stavak 3. ZPP propisano je da u reviziji iz stavka 2. istog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene primijene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe članka 382. stavak 2. ZPP.

U konkretnom slučaju tužitelj u reviziji postavlja dva materijalnopravna pitanja:

1. "Imaju li djelatne vojne osobe pravo na isplatu naknade za odvojeni život te troškova putovanja iz mjesta rada u mjesto stanovanja obitelji obzirom da im isto u utuženom razdoblju nije isplaćivano sukladno odredbama Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (NN 141/04, 22/05)."

2. "Da li propust radnika u vidu nepokretanja upravnog spora isključuje mogućnost ostvarivanja prava na novčana potraživanja iz radnog odnosa u parničnom postupku (čl. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08)."

Obrazlažući važnost postavljenim pitanjima poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1099/10-2 od 21. prosinca 2011.

Predmet spora u ovom predmetu je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe, za isplatu naknade na ime razlike troškova odvojenog života te na ime razlike za troškove putovanja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je tužitelj kao djelatna vojna osoba podnio tuženici zahtjev za priznavanje prava na naknadu troškova odvojenog života od obitelji i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja obitelji u dane vikenda, a s kojim zahtjevom je tužitelj odbijen rješenjem prvostupanjskog tijela, protiv kojeg je uložio žalbu koja je rješenjem drugostupanjskog tijela odbijena kao neosnovana. Nadalje je utvrđeno da tužitelj nije protiv drugostupanjskog rješenja pokrenuo upravni spor.

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su odbili tužitelja s tužbenim zahtjevom ocijenivši da je parnični sud vezan pravomoćnim i konačnim upravnim aktom kojim je tužitelj odbijen sa svojim zahtjevom za naknadu troškova zbog odvojenog života i naknadu troškova putovanja.

U predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-1099/10 od 21. prosinca 2011. na koji se revident poziva predmet spora bila je isplata naknade tužitelju kao državnom službeniku za mjesni prijevoz.

U tom predmetu je revizijski sud zauzeo stajalište da je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da su korištenjem osobnog automobila za dolazak na posao, odnosno naknadom troškova međumjesnog prijevoza tužiteljici pokriveni i stvarni troškovi prijevoza, jer u konkretnom slučaju udaljenost od autobusnog kolodvora u G. do radnog mjesta tužiteljice iznosi oko 850 m, pa se ne radi o tako kratkoj udaljenosti zbog koje ne bi imala pravo na naknadu troškova mjesnog prijevoza, neovisno o činjenici što je načelnik upravnog tijela zaključio da obzirom na udaljenost međumjesne stanice javnog prijevoza u S. do mjesta rada, tužiteljica ne mora niti može koristiti mjesni prijevoz.

Glede prvog postavljenog materijalnopravnog pitanja valja naglasiti da se u pobijanoj presudi sud nije ni bavio time da li imaju djelatne vojne osobe pravo na isplatu naknade za odvojeni život te troškove putovanja iz mjesta rada u mjesto stanovanja obitelji, jer je svoju odluku utemeljio na shvaćanju da je parnični sud vezan pravomoćnim i konačnim upravnim aktom. Slijedom navedenog odluka u sporu u pobijanoj presudi ne ovisi o rješenju prvo postavljenog pitanja.

Stoga revizija u odnosu na prvo postavljeno pitanje nije dopuštena.

Glede drugog postavljenog materijalnopravnog pitanja valja istaknuti da u konkretnom slučaju činjenična i pravna situacija spisa čija drugostupanjska presuda je predmetom ovog revizijskog postupka je bitno drugačija od onog iz odluke ovog suda broj Revr-1099/10 od 21. prosinca 2011., u kojoj je zauzeto shvaćanje da tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova mjesnog prijevoza, neovisno o činjenici što je načelnik upravnog tijela zaključio da ona ne mora niti može koristiti mjesni prijevoz. Stoga pravno shvaćanje izraženo u toj presudi, drugom postavljenom pitanju ne daje značaj važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom navedenog, i revizija u odnosu na drugo postavljeno pitanje nije dopuštena.

Stoga proizlazi da podnesena revizija tužitelja ne ispunjava odredbom članka 382. stavak 2. i 3. ZPP. propisane pretpostavke za njezinu dopuštenost, zbog čega je istu valjalo, na temelju odredbe članka 392.b stavak 2. i 3. ZPP, odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 7. ožujka 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.