Rev-861/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 861/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ljubice Munić, Marijana Ramušćaka i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mldb. I. P., zastupanog po ocu i zakonskom zastupniku F. P. iz S. S., a ovaj zastupan po punomoćniku T. T., odvjetniku iz Z., protiv tuženika „C. osiguranje“ d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu posl. br. Gž 7894/95 od 3. rujna 1996. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P 326/93 od 23. siječnja 1995. godine, u sjednici održanoj dana 1. prosinca 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

II. Prihvaća se djelomično revizija tuženika i preinačuju presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu posl. br. Gž 7894/95 od 3. rujna 1996. godine i Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P 326/93 od 23. siječnja 1995. godine, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za 29.896,00 kn i u tom dijelu sudi:

Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od daljnjih 29.896,00 kn.

III. U ostalom pobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 14.389,92 kn revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

IV. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku trošak žalbe i revizije u iznosu od 5.385,00 kn u roku 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju plati na ime naknade štete iznos od 59.740,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.831,00 kn. Ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 53.020,00 kn tužitelj se odbijen je kao neosnovan.

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima.

Protiv drugostupanjske presude revizije su izjavili, tužitelj za odbijajući iznos od 15.000,00 kn zbog pogrešne primjene materijalnog prava, i tuženik za dosuđujući iznos od 44.285,92 kn zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se pobijana presuda preinači u smislu njihovih revizijskih navoda, a tuženik podredno predlaže i da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na revizije stranaka nije odgovoreno, a ni Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se na revizije očitovalo.

Revizija tužitelja nije osnovana, a revizija tuženika je djelomično osnovana.

Bitne povrede odredaba parničnog postupka iz tada važećeg čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 – dalje: ZPP) na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) nisu učinjene.

Neosnovani su navodi tuženika da se presude nižih sudova ne mogu ispitati, jer da ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, pa da bi time bio ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Iz utvrđenja nižih sudova proizlazi da je mldb. tužitelj u prometnoj nezgodi 13. lipnja 1987. godine zadobio tjelesne ozljede. U dokaznom postupku je utvrđeno da je tog dana osiguranik tuženika upravljao osobnim automobilom, krećući se u S. kolnikom S. ulice brzinom oko 40 km/h, te je dolaskom do prilaznog puta O. škole „L.“ naletio na tužitelja, koji je s biciklom iznenada izletio njemu s desne strane sa tog sporednog prilaznog puta. Da je vozač reagirao kočenjem mogao je, a obzirom na brzinu vozila koja nije bila veća od utim, on je u tom času zbog svog prometnog dopuštene, izbjeći nalet na tužitelja. Međ

neiskustva reagirao skretanjem u lijevo.

S obzirom na tako utvrđene okolnosti štetnog događaja tuženik osnovano u reviziji prigovara utvrđenoj podijeljenoj odgovornosti u omjeru 80%:20% u korist mldb. tužitelja i opravdano smatra da je ta odgovornost 40% na strani mldb. tužitelja.

Prema odredbama tada važećeg Zakona o osnovama sigurnosti na cestama („Službeni list“, broj 50/88 koji je preuzet „Narodnim novinama“, broj 53/91) sudionici u prometu dužni su postupati u skladu s propisima o prometnim pravilima i prometnim znakovima postavljenim na cesti (čl. 27.). Vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi prometnim uvjetima tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju uz dane uvjete može predvidjeti (čl. 45. st. 1.). Međutim i vozač bicikla, kao sudionik u prometu, mora upravljati biciklom na način kojim se ne ometaju drugi sudionici u prometu (čl. 98.).

Kako je u dokaznom postupku utvrđeno da je mldb. tužitelj bez zaustavljanja biciklom izletio iz sporednog puta na kolnik S. ulice, pa iako vozač koji se kretao dozvoljenom brzinom, nije u tom času reagirao kočenjem, već skretanjem u lijevo, misleći da će tako izbjeći nalet, to njegova odgovornost nije veća od 60% koliko i tuženik priznaje u svojoj reviziji. Mldb. tužitelj je svojim neopreznim ponašanjem u prometu pridonio da šteta nastane u omjeru od 40%, pa mu pripada pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu u smislu odredbe čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Zbog toga revizija tužitelja nije osnovana, jer on smatra da na njegovoj strani uopće nema nikakve odgovornosti i samo u tom smislu ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pri odlučivanju o visini pravične naknade za pojedine oblike nematerijalne štete, pravilno je primijenjena materijalno-pravna odredba sadržana u čl. 200. ZOO, kad je za pretrpljene tjelesne boli utvrđena naknada od 15.000,00 kn i za strah 10.000,00 kn. Pravilno je utvrđena i naknada za troškove tuđe pomoći u iznosu od 10.000,00 kn temeljem odredbe čl. 195. ZOO.

Međutim, u pravu je tuženik da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo pri odlučivanju o visini pravične naknade za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti za 20% u trajanju od samo pet godina, kad su utvrdili previsoku naknadu u iznosu od 40.000,00 kn. Primjerena naknada u smislu čl. 200. ZOO iznosi 15.000,00 kn, pa je za razliku valjalo prihvatiti reviziju tuženika i odbiti tužbeni zahtjev.

Prema tome tužitelju je u štetnom događaju nastala ukupna šteta u iznosu od 50.000,00 kn, pa kad se od toga odbije pravomoćno dosuđeni dio štete po ranijoj presudi Općinskog suda Sesvete br. P 522/88 od 14. listopada 1992. godine u iznosu od ukupno 260,00 kn, naknada iznosi 49.740,00 kn. Tuženik je srazmjerno svojoj odgovornosti dužan naknaditi 60% od tog iznosa, odnosno 29.844,00 kn. Kako je pobijanom presudom dosuđena naknada od 59.740,00 kn, valjalo je u tom dijelu prihvatiti reviziju tuženika i odbiti tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 29.896,00 kn.

Temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tuženiku je priznat razmjeran dio troškova sudskih pristojbi na žalbu i reviziju.

Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude temeljem odredba čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 1. prosinca 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v. r.