Rev-2509/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2509/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. M. B. F., vlasnice obrta I. G. iz Z., zastupane po punomoćniku I. S., odvjetniku iz Z., protiv I. tuženika Z. T. iz Z., zastupanog po punomoćniku T. R., odvjetniku iz Z. i II. tuženice B. M. iz Z., zastupane po punomoćniku M. Lj., odvjetniku iz Z., radi zaštite od smetanja posjeda, odlučujući o reviziji I. tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-9325/11-3 od 12. lipnja 2012., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pp-442/06-62 od 18. veljače 2011., u sjednici održanoj 1. prosinca 2015.,

r i j e š i o j e :

Revizija I. tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba I. tuženika i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je:

- u stavku I. izreke, prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika koji glasi:

"I-tuženik Z. T. iz Z., … smetao je tužiteljicu L. M. B. F., vl. obrta I. G. Z., …, u posljednjem mirnom posjedu nekretnine u Z., na adresi …, i to poslovnog prostora koji u naravi predstavlja ugostiteljski objekt koji se sastoji od ljetno zimske terase u prostoru samog haustora površine cca 60 m2, centralnog dijela lokala površine 42,81 m2 koji se nalazi s lijeve strane prostora ljetno zimske terase, skladišnog prostora koji spaja prostor kuhinje i stražnjeg dijela lokala u dvorištu površine cca 15 m2 i prostora garderobe koji se nalazi nasuprot izlaznih vrata iz kuhinje, i to na način da je dana … 2006.g. bez suglasnosti tužiteljice promijenio brave na ulaznim vratima predmetnog lokala i pomoćnih prostorija, onemogućivši joj pristup istima, te se nalaže I-tuženiku da uspostavi ranije posjedovno stanje tako da vrati bravu od ulaznih vrata u poslovni prostor i brave od pripadajućih prostorija koje je uklonio ili da tužiteljici da ključ od novih brava koje je postavio, te mu se zabranjuje daljnje takovo ili slično smetanje.",

- u stavku II. izreke, odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženicu koji glasi:

"II-tuženica B. M. iz Z., … smetala je tužiteljicu L. M. B. F. vl. obrta I. G. Z., …, u posljednjem mirnom suposjedu nekretnine u Z., na adresi …, i to poslovnog prostora koji u naravi predstavlja ugostiteljski objekt koji se sastoji od ljetno zimske terase u prostoru samog haustora površine cca 60 m2, centralnog dijela lokala površine 42,81 m2 koji se nalazi s lijeve strane prostora ljetno zimske terase, skladišnog prostora koji spaja prostor kuhinje i stražnjeg dijela lokala u dvorištu površine cca 15m2 i prostora garderobe koji se nalazi nasuprot izlaznih vrata iz kuhinje i to na način da joj dana … 2006. nije uručila ključ nakon što su na prije opisanoj nekretnini promijenjene brave na ulaznim vratima predmetnog lokala i pomoćnih prostorija, onemogućivši joj pristup istima, te se nalaže II-tuženici da uspostavi ranije suposjedovno stanje tako da tužiteljici da ključ od ulaznih vrata od poslovnog prostora i pripadajućih prostorija, te se II-tuženici zabranjuje daljnje takovo ili slično smetanje.",

- u stavku III. izreke, naloženo I. tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 5.355,00 kn,

- u stavku IV. izreke, naloženo tužiteljici nadoknaditi II. tuženici trošak parničnog postupka od 4.750,00 kn.

Protiv dijela drugostupanjskog rješenja kojim je u odnosu na njega tužbenom zahtjevu udovoljeno, I. tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku budući da je pravnog shvaćanja da odluka u sporu ovisi o „rješenju materijalnopravnih ili procesnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni". Predlaže preinačiti oba nižestupanjska rješenja i u odnosu na njega tužbeni zahtjev odbiti, podredno tužbu odbaciti i obvezati tužiteljicu naknaditi mu parnični trošak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Predmet spora zahtjev je tužiteljice za pružanje posjedovne zaštite poslovnog prostora koji u naravi predstavlja ugostiteljski objekt I. G. u Z., ... Tužiteljica drži da je bila u posjedu toga prostora i da je u tome posjedu smetana činom I. tuženika: time što je I. tuženik bez njezine suglasnosti promijenio brave na ulaznim vratima prostora (lokala i pomoćnih prostorija), onemogućivši joj pristup istome - a za koji (da) je čin saznala … 2006.

Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjskog rješenja) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da je tužiteljica bila u posljednjem posjedu prijepornog prostora,

- da je I. tuženik 28. listopada 2006. bez njezine suglasnosti i njezinog znanja promijenio dvije brave ulaznih vrata predmetnog poslovnog prostora i time smetao tužiteljicu u posjedu, a za što (da) je tužiteljica saznala ... "kada je pokušala ući u isti" prostor,

- da okolnost što je I. tuženik rekao tužiteljici da će promijeniti brave upravo 28. listopada 2006. i tom prilikom imao brave kod sebe, nije relevantna za utvrđenje saznanja tužiteljice za navedeni čin smetanja njezinog posjeda "jer sama najava da će se izvršiti promjena brave ne smatra se činom smetanja posjeda",

- da je time (a jer je tužbu podnijela 28. studenoga 2006., putem pošte) tužiteljica posjedovnu zaštitu zatražila u za to pripadajućem prekluzivnom roku od 30 dana.

Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 12. lipnja 2012., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. ZID ZPP-a/11 na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje odredba čl. 443. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), prema kojoj protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda dopuštena je samo revizija iz odredaba čl. 382. st. 2. toga Zakona.

Revident je reviziju i podnio pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavio pitanja:

"1.) Kada se u izreci rješenja kojim se utvrđuje čin smetanja posjeda utvrđuje dan kada je smetanje počinjeno, da li je sud dužan u izreci točno naznačiti dan čina smetanja ili je dopušteno utvrditi neki drugi i različiti dan, konkretno navodni dan saznanja za smetanje što je upravo u ovom predmetu slučaj, odnosno da li se isto iskazuje pretpostavkom pravilnosti i zakonitosti odluke, sve u svezi s prigovorom prekluzije prava na podnošenje tužbe zbog smetanja posjeda, odnosno obzirom na ZV-om propisani rok za podnošenje tužbe zbog smetanja posjeda?", "Da li je izrekom odluke moguće, odnosno dopušteno usvajati tužbeni zahtjev kojim se traži da se danom čina smetanja utvrdi dan glede kojeg se zapravo u predmetnom slučaju navodno radi o danu saznanja za smetanje posjeda i koji vremenski gledano ne odgovara danu smetanja posjeda i takav zahtjev koji evidentno ne odgovara stanju stvari onda i usvajati, sve u svezi između ostalog i sa u tom pravcu ostvarenom procesnom i bitnom povredom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a?",

"2.) Da li je točno i da li je pravilno, zakonito utvrđenje da se podnošenjem tužbe zbog smetanja posjeda održava posjed prostora nakon počinjenog čina smetanja?",

"3.) Da li je dopušteno u slučaju kada se faktički radi o suposjedu prostora, odnosno dijela prostora, konkretno zimsko-ljetne terase predmetnog prostora, utvrđivati smetanje posjeda i nalagati uspostavu posjeda, a ne smetanje suposjeda?",

"4.) Da li je čin smetanja posjeda moguće ostvariti, odnosno počiniti verbalnom zabranom daljnjeg korištenja prostora?",

"5.) Da li ima mjesta određivanju uspostave ranijeg posjedovnog stanja kada su u međuvremenu u posjed prostora ušle treće osobe ili je za taj slučaj moguće i dopušteno samo utvrditi eventualni čin smetanja ?",

te istakao da je riječ o važnim pravnim pitanjima, od čijeg rješenja ovisi osiguranje jedinstvene primjene prava i jednakost svih u njegovoj primjeni "iz razloga ostvarivanja pravne sigurnosti i ujednačenog postupanja sudova u istovrsnim stvarima", a o kojima je revizijski sud već zauzeo shvaćanje - na kojemu pobijana odluka nije utemeljena, odnosno "temelji se na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, te istodobno o pitanjima o kojima postoji i različita praksa drugostupanjskih sudova".

Samo time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, I. tuženik nije i postupio prema navedenim odredbama.

Iz sadržaja tih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da postoje pravna pitanja te pravno shvaćanje revizijskog suda ili drugih sudova koje je u proturječju shvaćanju iz osporene odluke: to proturječje doista mora i postojati, a sve obzirom da bi tek tada revizijski sud mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu te (time) ispuniti svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

U konkretnom slučaju sva po revidentu postavljena pitanja polaze od shvaćanja revidenta da je osporeno rješenje doneseno uz postupovne povrede i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje - s pogrešnom ocjenom provedenih dokaza.

Međutim, obzirom da je osporeno rješenje doneseno na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i materijalnog prava primijenjenog na to stanje, a imajući na umu:

- da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što (u svezi takvog postupanja) revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da na temelju provedenih dokaza nije trebalo odlučiti kao u osporenoj odluci - i povjerovati tužiteljici (obzirom drži da je trebalo povjerovati samo njemu i svjedocima koje on nalazi bitnim te provesti sve dokaze na koje se pozvao - pa konačno utvrditi samo ono činjenično stanje koje on sugerira prihvatiti), drugostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu povredu,

ovdje je za zaključiti:

- da bi odgovori na postavljena pitanja (koja ovise o činjeničnim okolnostima svakog konkretnog slučaja i ocjeni dokaza u istim okolnostima) bili bitni samo za odluku o konkretnom sporu (i to samo kada bi se prihvatilo činjenično utvrđenje koje tim pitanjima revident sugerira prihvatiti, ono na kojem se osporeno rješenje ne temelji) a ne i načelni i time (što je za dopuštenost izvanredne revizije odlučno) važni za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni,

- da se ne može prihvatiti da je drugostupanjski sud osporenu odluku utemeljio na pravnim shvaćanjima koja su u proturječju s shvaćanjima u vezi kojih su pitanja postavljena - tako da ni ta pitanja (kao i odgovor na njih) nisu važna u istaknutome smislu (toliko da bi trebalo ispunjavati svrhu izvanredne revizije: usaglašavati shvaćanja u svezi s kojima su pitanja postavljena),

- da se (uostalom) postavljenim pitanjima može dati značaj pravnih pitanja - ali su ona (onako kako su formulirana) postavljena uopćeno i samo za ovdje (konkretan) prijeporni odnos i s zahtjevom da se takav preispita (u suštini: da se odgovori je li u ovome predmetu pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu), te bez da su naznačeni razlozi zbog kojih bi „stav“ koji se za pojedina pitanja očekuje (a polazeći od navedenih, konkretnih razloga na kojima je temeljeno osporeno rješenje) imao biti važan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno razlozi zbog kojih se drži da je osporeno rješenje temeljeno na nekom shvaćanju koje je nesigurno ili nejasno - toliko da bi ga još i po revizijskom sudu trebalo tumačiti i ujednačavati.

Konkretno, obzirom na to kako je revident reviziju formulirao i situaciju u ovome predmetu revizijski sud ne nalazi da postoje razlozi za ujednačavanje primjene prava i preispitivanje sudske prakse te (time) za ispunjenje svrhe tzv. izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“).

Revizijski sud pritom ukazuje:

- da osporeno rješenje može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih revident obrazlaže, pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi postavljenih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno u odnosu na drugu već postojeću sudsku praksu),

- da se izvanredna revizija ne može podnijeti niti samo uz određenu naznaku materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja: mora se raditi o pitanju o kojemu ovisi odluka u konkretnom sporu - a koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i glede kojeg postoji različita praksa, a pritom (ujedno, a ovdje odlučno) pobijana odluka mora biti posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno za odluku o predmetu spora - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

Stoga, a obzirom da ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st.

2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, reviziju I. tuženika valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a).

Zagreb, 1. prosinca 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.