Rev-2487/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2487/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.Z. iz K., i M.Ž. iz C., koje zastupa N.F., odvjetnik iz K., protiv tužene M.J. iz P., koju zastupa odvjetnik F.D. iz P., radi utvrđenja imovinske imovine, odlučujući o reviziji tužitelja, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 23. prosinca 1991. broj Gž-1346/91, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Poreču od 31. svibnja 1991. broj P-159/91, u sjednici održanoj dana 4. listopada 1994.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, te se u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu i odluku o parničnim troškovima preinačuje presuda Okružnog suda u Puli od 23. prosinca 1991. broj Gž-1346/91 i sudi:

Žalba tužene odbija se kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Poreču od 31. svibnja 1991. broj P-159/91 u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev (toč. I i II izreke) potvrđuje.

Tužena je dužna tužiteljima naknaditi parnične troškove u iznosu od 35 kn u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e:

U dijelu koji se odnosi na dio presude suda prvog stupnja kojim je odbijen tužbeni zahtjev (toč. IV izreke) revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnaj suđeno je:

" I. Utvrđuje se da ostavinsku imovinu iza pok. M.Z., umirovljenika iz P., s posljednjim prebivalištem u P., predstavlja obiteljska stambena zgrada u P., sagrađena na kat. čestici br…., upisane u zk.ul.br. .. k.o. P., u 4/6 dijela.

II. Tužiteljima M.Z. i M.Ž. ima se izdvojiti svakome po 1/6 dijela iste nekretnine kao zakonskim nasljednicima njihove pok. majke M.D., prve supruge pok. ostavitelja, što je sve tužena M.J. dužna priznati i dopustiti da se utvrđena ostavinska imovina ostavitelja rasporedi na nasljednike temeljem zakona.

III. Dužna je tužena tužiteljima solidarno naknaditi prouzročene parnične troškove u iznosu od 16.820,00 dinara, u roku od 15 dana.

IV. Odbijaju se tužitelji sa dijelom tužbenog zahtjeva za izdavanje većeg suvlasničkog dijela od dosuđenog kao zakonskim nasljednicima pok. M.D..

V. Odbija se protutužbeni zahtjev u cijelosti, koji glasi:

" Iz ostavinske imovine iza pok. M.Z., koja je imovina predmet ostavinskog postupka kojji se vodi pred Općinskim sudom u Poreču, pod posl. br. O-176/88, a sastoji se od stambene zgrade sagrađene na čestici kat. br. …. k.o. P., upisane u zk.ul.br. 69, izdvaja se 1/2 u korist tuženice M.A., bivše supruge pok. M.Z..

Dužni su tužitelji naknaditi tuženici trošak prouzročen ovom parnicom to sve u roku od petnaest dana."

Odlučujući o žalbi tužene sud drugog stupnja presudio je:

" Preinačuje se, djelomičnim uvažavanjem žalbe tužene (odnosno uvažavanjem iste samo u dijelu kojim pobija odluku o zahtjevu tužitelja), presuda Općinskog suda u Poreču posl. br. P-159/91-3 od dana 31. svibnja 1991. godine tako da ista pravilno glasi:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da ostavinsku imovinu iza pok. M.Z., penzionera iz P., s posljednjim prebivalištem P., predstavljaju nekretnine i to: obiteljska stambena zgrada u P., sagrađena na k.č.br. …. upisane u z.k.ul. ….. k.o. P. u 1/2 dijela, dok drugu polovicu dijela prava vlasništva se imade izdvojiti na tužitelje kao zakonske nasljednike pokojne supruge ostavitelja, što je tužena dužna priznati i dozvoliti da se ostavinska imovina ostavitelja rasporedi na nasljednike temeljem zakona, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, u kojem je roku ujedno dužna tužiteljima solidarno naknaditi ovom parnicom prouzročeni trošak."

II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

" Iz ostavinske imovine iza pok. M.Z., koja je imovina predmet ostavinskog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Poreču, pod posl. br. O-176/88, a sastoji se od stambene zgrade sagrađene na čestici kat. br. …k.o. P., upisane u z.k.ul.br. 69, izdvaja se 1/2 u korist tužene M.A., bivše spruge pok. M.Z.. Dužni su tužitelji naknaditi tuženoj trošak prouzročen ovom parnicom. To sve u roku od petnaest dana."

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložili da se preinači i njihovom tužbenom zahtjevu "u cijelosti udovolji".

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana u dijelu kojim se traži usvajanje onog dijela tužbenog zahtjeva koji je usvojio sud prvog stupnja, a nedopuštena je u dijelu koji se odnosi na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen presudom suda prvog stupnja.

U pravu su revidenti kada ističu da sud drugog stupnja nije pravilno postupio kada je odlučio o žalbi tužene - protutužiteljice (kada je ponovno odbio protutužbeni zahtjev koji je već odbio sud prvog stupnja), a trebalo je pravilno presudu suda prvog stupnja u tom dijelu potvrditi kada je žalbu tužene u odnosu na njezin protutužbeni zahtjev odbio, kako to pravilno ističu i tužitelji u svojoj reviziji.

Međutim, tužitelji nisu u pravu kada tvrde je presuda suda drugog stupnja zbog toga nerazumljiva a što bi za posljedicu trebalo imati da se pravilnost presuda ne može ispitati i da je u postupku kod suda drugog stupnja učinjena bitna povreda iz toč. 13. st. 2. čl. 354. ZPP.

Prema tome bitna povreda na koju ukazuje revizija u postupku kod suda drugog stupnja nije učinjena.

Navedeni nepravilni postupak suda drugog stupnja u odnosu na protutužbeni zahtjev nije uzrokovao ni bitnu povredu iz st. 1. čl. 354. ZPP jer ta nepravilnost kod odlučivanja o žalbi nije imala utjecaja na pravilnost odluke ni o tužbenom ni o protutužbenom zahtjevu.

U postupku nije učinjena ni bitna povreda iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Dakle, revizijski razlog bitne povrede ZPP nije se ostvario.

Međutim, tužitelji opravdano ističu revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na dio svog tužbenog zahtjeva koji je sud drugog stupnja odbio.

Pogrešan je pravni zaključak suda drugog stupnja da tužitelji nisu stekli pravo vlasništva na dijelu zgrade koja je predmet spora.

U postupku je utvrđeno a što prihvaća i sud drugog stupnja da je zgrada na kojoj tužitelji traže utvrđenje svog suvlasništva i izdvajanje iz ostavinske imovine stečena kao bračna tečevina njihovih roditelja.

U postupku kod suda prvog stupnja udio pok. majke tužitelja u stjecanju bračne tečevine utvrđen je u skladu s kriterijima propisanim u čl. 281. Zakona o braku i porodičnim odnosima, a kako je navedeno ta utvrđenja prihvaća i sud drugog stupnja.

Utvrđeno je da je kuća koja je predmet spora kupljena iz ušteđevine roditelja tužitelja (njihove bračne tečevine) i da 1/2 te ušteđevine predstavlja udio pok. majke tužitelja.

Okolnost da je ušteđevina roditelja tužitelja u kupnju kuće utrošena nakon smrti majke tužitelja ne znači da tužitelji nisu naslijedili majčin dio ušteđevine koji je utrošen u kupnju kuće koja je predmet spora kako to smatra sud drugog stupnja jer da u času smrti majke tužitelji nisu postavili nasljednopravni zahtjev u odnosu na ostavinsku imovinu majke a da su znali da je njihov pok. otac kuću u zemljišnjim knjigama u cijelosti upisao na svoje ime.

Sud drugog stupnja zaključuje da ni pok. majka tužitelja nije stekla vlasništvo kupljene kuće (nije bila suvlasnik) pa zbog toga ni tužitelji temeljem nasljeđivanja nisu mogli naslijediti dio kuće bez obzira što je utvrđeno da je kuća kupljena u 1/2 dijela ušteđevine bračne tečevine koja je predstavljala dio bračne tečevine pok. majke tužitelja.

Takav pravni stav suda drugog stupnja nije pravilan jer ostavinska imovina na nasljednike prelazi (nasljednici stječu vlasništvo) po sili zakona u času smrti ostavitelja (čl. 36. Zakona o osnovnim vlasničkoprvnim odnosima).

Prema odredbi čl. 73. tog zakona nasljednici postaju i posjednici imovine u času smrti ostavitelja.

Kao razlog odbijanja tužbenog zahtjeva tužitelja u razlozima presude suda drugog stupnja navodi se: " Tu nekretninu nije stekla (pa ni imala volju steći za svog života) njihova majka, pa samo time što je u stjecanju iste njihov otac koristio dio ušteđevine stečene i po njoj, tužitelji na toj zgradi ne mogu steći po osnovi pozivanja na svoje nasljedstvo pravo novčanog dijela svoje majke, pravo koje ni ona nije imala".

Iz ovakvog obrazloženja proizlazi zaključak da sud drugog stupnja smatra da onaj dio kuće koji je kupljen dijelom novčanih sredstava koji je predstavljao dio zajedničke imovine pok. majke tužitelja ne predstavlja njezinu ostavinsku imovinu.

Takav pravni stav suda drugog stupnja je pogrešan. To zbog toga jer kada je utvrđeno da je kuća kupljena i dijelom novčanih sredstava koji je predstavljao udio pok. majke tužitelja u zajednički stečenoj imovini onda u tom dijelu i kupljena kuća predstavlja bračnu tečevinu bez obzira što je kupljena poslije smrti majke tužitelja.

Udio majke tužitelja koji se sastojao u novcu samo je promijenio oblik i bez obzira što nedostaje volja pok. majke tužitelja da se kupljena kuća pribavi kao bračna tečevina, kupljena kuća postaje bračna tečevina roditelja tužitelja.

To zbog toga jer time što je novac kao zajednička imovina bračnih drugova pretvoren u nekretninu te nekretnine po sili zakona postaju zajednička imovina bračnih drugova. Radi se o slučaju tzv. realne subrogacije (određena imovinska vrijednost iz jednog oblika prelazi u drugi oblik).

Propisi o zajedničkoj imovini bračnih drugova stečenoj u tijeku braka zajedničkim radom reguliraju imovinske odnose u braku koji su uvjetovani suptilinim vezama bračnih drugova za vrijem trajanja braka, a koji se odnosi reflektiraju i na prava nasljednika bračnih drugova.

Prestankom braka (brak prestaje smrću jednog bračnog druga) prestaje odnos bračnih drugova koji je u svom trajanju proizveo određene materijalne učinke, koji su stvoreni zajedničkim radom bračnih drugova taj materijalni rezultat zajedničkog rada bračnih drugova kao i sva ona materijalna dobra koja nastaju iz tog materijalnog rezultata predstavljaju u smislu odredbe čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima zajedničku imovinu bračnih drugova (njihov zajedničko vlasništvo).

Zajedničko vlasništvo je vlasništvo više osoba na nepodijeljenoj stvari kada su njihovi udjeli odredivi ali nisu unaprijed određeni (st. 2. čl. 18. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima).

Okolnost da je otac tužitelja poslije smrti njihove majke zajedničku bračnu tečevinu koja se sastojala u novcu pravnim poslom (kupnjom) pretvorio u nekretninu nije tužitelja zbog izloženog lišila prava da iz kupljene kuće traže izdvajanje u vidu suvlasničkog (stvarnopravnog dijela) koji odgovara vrijednosti novčanog dijela bračne tečevine njihove pok. majke jer zbog izloženog taj dio predstavlja njezinu ostavinsku imovinu a kako je već rečeno na kojoj su tužitelji časom smrti majke stekli vlasništvo njezine ostavinske imovine u dijelu u kojem su je naslijedili (kako to pravilno ističe sud prvog stupnja u razlozima svoje presude).

Časom smrti majke tužitelja došlo je do personalne subrogacije (umjesto pok. majke u odnosu na njezinu ostavinsku imovinu koju predstavlja njezin dio bračne tečevine stupili su tužitelji) kao njezini univerzalni nasljednici.

U odnosu na bračnu tečevinu nasljednici kao univerzalni sukcesori umrlog bračnog druga imaju i moraju imati ista prava kao i umrli bračni drug.

Pravni stav suda drugog stupnja suprotan je načelu ravnopravnosti bračnih drugova jer dovodi u privilegirani ekonomski položaj onog bračnog druga koji je samovoljno raspolagao zajedničkom imovinom, odnosno u slučaju prestanka braka smrću jednog bračnog druga nasljednike umrlog bračnog druga (kao što je to slučaj u ovom predmetu).

Smisao zakonskih odredbi o zajedničkoj imovini bračnih drugova upravo jest u tome da se nakon prestanka bračne zajednice vrijednosti koje su stvorene zajedničkim radom za vrijeme trajanja braka podijele prema vrijednosti koju je svaki bračni drug doprinio zajedničkim radom u stjecanju zajedničke imovine (da svakom bračnom drugu pripadne ono što je njegovo), odnosno da u krajnjem cilju vrijednosti koje su tako stvore pripadnu nasljednicima umrlog bračnog druga.

Zbog izloženog je pravilan pravni zaključak suda prvog stupnja (koji je suprotan zaključku suda drugog stupnja) da u ostavinsku imovinu pok. oca tužitelja ne spadaju 2/6 dijela kuće koja je predmet spora odnosno da svakom tužitelju pripada 1/6 suvlasništva te kuće jer su taj dio tužitelji naslijedili iz ostavinske imovine svoje pok. majke.

Zbog izloženog je revizija tužitelja prihvaćena u dijelu kojim je presudom suda drugog stupnja odbijen njihov tužbeni zahtjev za 2/6 dijela, presuda suda drugog stupnja u tom dijelu preinačena, žalba tužene odbijena i presuda suda prvog stupnja u tom dijelu (u toč. I i II izreke) potvrđena.

Revizija se može izjaviti protiv presude donesene u drugom stupnju (st. 1. čl. 382. ZPP).

Tužitelji nisu pobijali žalbom odbijajući dio presude suda prvog stupnja i zato u odnosu na taj dio tužbenog zahtjev nema odluke suda drugog stupnja pa je revizija u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nedopuštena i zato je odbačena.

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi st. 2. čl. 166. ZPP a trošak je tužiteljima dosuđen na ime sudskih taksa i naknade i nagrade njihovom punomoćniku po Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika.

Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 4. listopada 1994.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.