Revr-1891/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1891/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz P., koju zastupa punomoćnica L. Š., odvjetnica u P., protiv prvotuženika G. I. n. d.o.o. P., kojeg zastupa punomoćnik A. F., dipl. pravnik i drugotuženika G. I. d.o.o. P., u stečaju, kojeg zastupa stečajna upraviteljica L. J. S., iz K., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-422/12-2 od 12. ožujka 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-920/10-13 od 16. prosinca 2010., u sjednici održanoj 12. travnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija prvotuženika G. I. n. d.o.o. P. odbija se kao neosnovana u dijelu kojim se u odnosu na ovog tuženika pobija presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 422/12-2 od 12. ožujka 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-920/10-13 od 16. prosinca 2010. u toč. I./I., I./II., I./IV. i I./V. izreke.

r i j e š i o j e:

Revizija prvotuženika G. I. n. d.o.o. P. odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-422/12-2 od 12. ožujka 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-920/10-13 od 16. prosinca 2010. u odnosu na prvotuženika u toč. I./III. izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu tužiteljici P. M. nedopušten, te se poništava odluka prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. od 1.3.2010.g. kojom se otkazuje ugovor o radu tužiteljici s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu broj 2-1/137-2010..

II. Utvrđuje se da je i dalje na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 261/2000 od 2.10.2010.g. sklopljen između tužiteljice P. M. i drugotuženiku G. I. d.o.o. P., a preuzet po prvotuženiku G. I. N. d.o.o. P. odlukom broj: 6-1/1-2010 od 1.3.2010.g.

III. Utvrđuje se da je ništetna odluka prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. broj 6-1/2-2010 od 1.3.2010.g. kojom se otkazuje kolektivni ugovor drugotuženika G. I. d.o.o. P. čija se primjena kod prvotuženika G. I. N. d.o.o. temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu.

IV. Nalaže se tuženicima G. I. N. d.o.o. P. i G. I. d.o.o. P. da solidarno isplate tužiteljici iznos od 186,06 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11.3.2010. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, sve u roku od 8 dana.

V. Nalaže se prvotuženiku G. I. N. d.o.o. P. da tužiteljici na ime neosnovano umanjene plaće za svibanj 2010.g. isplati bruto iznos plaće zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 390,05 kn od 11. lipnja 2010. g. pa do isplate,

a koja kamata teče po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno naknade trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 2.460,00 kn u roku od 8 dana.“

Presudom drugostupanjskog suda odbijena je kao neosnovana žalba prvotuženika te je u cijelosti potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-920/10-13 od 16. prosinca 2010.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio prvotuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže prihvatiti reviziju i djelomično preinačiti nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva te odbaciti tužbu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odluke o otkaza kolektivnog ugovora.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

Revizija prvotuženika nije osnovana u dijelu u kojem se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P- 920/10-13 od 16. prosinca 2010. u odnosu na prvotuženika, osim u dijelu u toč. I./III. izreke, a u kojem dijelu je revizija nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88 i 57/11 - dalje: ZPP) koji se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje u ovom postupku, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.); ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP (toč. 3.).

Predmet spora tužbenog zahtjeva istaknutog u toč. I./III. izreke prvostupanjske presude je utvrđenje ništetnosti odluke o otkazu Kolektivnog ugovora drugotuženika. Dakle, iako je riječ o radnom sporu, presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, prestanku radnog odnosa ili utvrđenja postojanja radnog odnosa, pa revizija nije dopuštena prema odredbama čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

Presuda nije donesena ni prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, stoga je za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora.

Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica u tužbi naznačila.

Tužiteljica je na ročištu 21. lipnja 2010. (list 27 spisa) naznačila vrijednost predmeta spora u ovom postupku u iznosu 11.000,00 kuna.

Budući da vrijednost predmeta spora pobijane presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika u dijelu u toč. I./III. izreke, kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje ništetnosti odluke prvotuženika kojom je otkazao Kolektivni ugovor drugotuženika, ne prelazi propisani iznos od 200.000,00 kuna to revizija prvotuženika podnesena protiv drugostupanjske presude u tom dijelu nije dopuštena.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U preostalom dijelu pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Iako prvotuženik u reviziji navodi da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pretežni revizijski navodi svode se na osporavanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, budući se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodi revidenta kojima osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao nedopušteni, nisu cijenjeni (čl. 385. ZPP).

Suprotno neobrazloženoj tvrdnji revidenta nije pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP. Dakle, nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je nedopuštena odluka prvotuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu i zahtjev da se prvotuženiku naloži isplata razlike plaće tužiteljici.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod drugotuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta čistačice,

- da je Uprava prvotuženika 1. ožujka 2010. donijela odluku kojom utvrđuje da se ugovori o radu radnika drugotuženika smatraju prenesenim na prvotuženika kao novog poslodavca, te da se na radnike čiji su ugovori preneseni nastavlja primjenjivati Kolektivni ugovor drugotuženika;

- da je odlukom Uprave prvotuženika od 1. ožujka 2010. otkazan Kolektivni ugovor drugotuženika;

- da je odlukom Uprave prvotuženika od 1. ožujka 2010. tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih razloga – potrebe smanjenja troškova poslovanja (poslovno uvjetovani otkaz) s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za isto radno mjesto, s izmjenom koja se odnosi na visinu plaće – odnosno smanjenje plaće tužiteljici;

- da kod drugotuženika u trenutku prenošenja ugovora o radu nije bilo utemeljeno radničko vijeće, ali da je funkciju sindikalnog povjerenika za novinare kod drugotuženika obnašao B. Ž., čiji je ugovor o radu također preuzet kod prvotuženika;

- da je prvotuženik bio registriran kao pravni subjekt i prije prenošenja ugovora o radu, ali da do 1.ožujka 2010., kad su preneseni ugovori o radu, nije poslovao, osim sporadično, s ciljem održavanja pravnog subjektiviteta;

- da su prvotuženiku u trenutku preuzimanja radnika bile poznate sve financijske obaveze iz ugovora o radu koje je odlučio preuzeti, kao i cjelokupna financijska situacija preuzetog dijela tuženika;

- da se prvotuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom;

- da tuženik nije tužiteljici isplatio razliku plaće koja je u visini nesporna.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava – odredbi Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje: ZR) i odredbi Kolektivnog ugovora drugotuženika, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, zaključili da je tužbeni zahtjev osnovan.

Prema odredbi čl. 133. st. 1. ZR ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji radi u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani uz obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet rješenja. Prema st. 2. istog članka radnik čiji ugovor o radu je prenesen na način iz st. 1. ovog članka, zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu. Prema st. 3. čl. 133. ZR poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan st. 1. ovog članka, preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu. Prema st. 4. poslodavac koji na novog poslodavca prenosi poduzeće, dio poduzeće, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti dužan je novog poslodavca potpuno i istinito pisano izvijestiti o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose. Prema st. 5. propust poslodavca da novog poslodavca pisano izvijesti o pravima radnika čiji se ugovori prenose ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca. Prema st. 6. poslodavac je dužan o prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti na novog poslodavca pravodobno, prije dana prijenosa pisano obavijestiti radničko vijeće i sve radnike koji su prijenosom obuhvaćeni. Prema st. 12. istog članka, ako u poduzeću, dijelu poduzeća, u svezi s bavljenjem gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je prenesena sklopljen kolektivni ugovor, na radnike se do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana, nastavlja primjenjivati kolektivni ugovor koji se na njih primjenjivao prije promjene poslodavca. Prema st. 13. istog članka, ako se poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti prenosi na novog poslodavca, novi poslodavac solidarno s poslodavcem koji prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti odgovara za obveze prema radnicima nastale do dana prenošenja poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti.

Tijekom provedenog postupka bilo je sporno je li poslodavac poštovao odredbe čl. 149. ZR, odnosno je li prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu isti proveo savjetovanje s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom.

Prema odredbi čl. 149. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci. Odluka koja je donesena protivno odredbama ZR o obvezi savjetovanja ništetna je (čl. 149. st. 12. ZR), a takvim odlukama smatraju se i odluke o otkazu ugovora o radu (čl. 149. st. 3. ZR).

Odredba čl. 152. st. 3. ZR propisuje da ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisana tim Zakonom, osim prava imenovanja predstavnika radnika u tijela poslodavca.

U konkretnom slučaju u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da kod ranijeg poslodavca nije bilo utemeljeno radničko vijeće, već je funkciju radničkog vijeća obavljao sindikalni povjerenik pa je poslodavac bio dužan u skladu s odredbom čl. 152. st. 3. ZR provesti postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom. Naime, prema odredbi čl. 133. st. 10. ZR ako je u poduzeću, dijelu poduzeća, gospodarskoj djelatnosti ili dijelu gospodarske djelatnosti koje je preneseno i koje je zadržalo svoju samostalnost utemeljeno radničko vijeće, ono nastavlja s radom do isteka mandata na koje je izabrano. Polazeći od činjenice da ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće (a u ovom slučaju nije utemeljeno), sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane tim Zakonom (čl. 152. st. 3. ZR), valja zaključiti da s radom nastavlja i sindikalni povjerenik. Temeljno je načelo da radnici čiji se ugovori o radu prenose na novog poslodavca zadržavaju sva prava iz radnog odnosa koja su stekli do dana prenošenja ugovora o radu (čl. 133. st. 2. ZR). Tužiteljica, dakle, time što je prenesen njezin ugovor o radu na novog poslodavca nije mogla biti zakinuta za bilo koje pravo iz radnog odnosa, uključujući i prava vezana uz savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom. Savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom obveza je poslodavca, ali ta obveza ujedno podrazumijeva i pravo radnika da se radničkom vijeću odnosno sindikalnom povjereniku omogući da dade svoje mišljenje o namjeravanom otkazu ugovora o radu. Savjetovanje s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom ustanovljeno je radi zaštite prava radnika koja proizlaze iz radnog odnosa zasnovanog sklapanjem ugovora o radu.

Zbog navedenih razloga tužiteljica nije mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj u odnosu na onaj u kojem se nalazila kod bivšeg poslodavca niti zbog toga što novi poslodavac nije bio obaviješten o djelovanju sindikalnog povjerenika. Ta činjenica ne može utjecati na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori preneseni. U smislu odredbi čl. 133. st. 4. i 5. ZR bivši poslodavac je bio dužan obavijestiti novog poslodavca o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose. Prema pravnom shvaćanju ovog suda to obuhvaća i prava radnika koja on ima u postupku otkazivanja ugovora o radu, a u sklopu tih prava svakako je i pravo radnika da se o namjeravanoj odluci otkaza ugovora o radu kojeg je on sklopio s poslodavcem izjasni sindikalni povjerenik. Prema tome, bivši poslodavac je bio dužan obavijestiti novog poslodavca o osobi sindikalnog povjerenika jer to ulazi u opseg prava radnika čiji se ugovori o radu prenose na novog poslodavca u smislu odredbe čl. 133. st. 4. ZR. Eventualni propust da to učini ne može ići na štetu ostvarivanja prava radnika (čl. 133. st. 5. ZR).

Kako prvotuženik, kao novi poslodavac, nije izvršio savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom prije donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, to je isti postupio suprotno odredbi čl. 118. ZR i čl. 149. ZR. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je zbog navedenog razloga predmetna odluka o otkazu ugovora o radu ništetna (čl. 149. st. 12. ZR).

Budući je otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nezakonit, ostao je na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je tužiteljica sklopila s drugotuženikom pa u skladu s tim tužiteljica ima pravo i na isplatu plaće prema tom ugovoru, kao i na razliku plaće koja joj je isplaćivana prema novom ugovoru i plaće na koju ima pravo prema ugovoru sklopljenom s drugotuženikom. Visina plaće je među strankama nesporna pa su sudovi pravilno prihvatili i dio tužbenog zahtjeva na isplatu bruto plaće i razlike neosnovanog umanjenja plaće u iznosima navedenim u presudama.

Prema tome, nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP).

Slijedom iznesenog, kako nisu nađeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 12. travnja 2016.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.