Rev-3307/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3307/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Š. iz K. G., koju zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u S., protiv tuženika J. Š. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžobz-62/14 od 28. kolovoza 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pobs-50/11 od 26. srpnja 2012., u sjednici održanoj 10. listopada 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se da su stranke, tužiteljica N. Š. i tuženik J. Š. stekle u braku kuću u K. L., površine 108 m2 s dvorom površine 331 m2, oznake kat. čest. 237/6 z.u. 1387 k.o. K. L., dok se u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da bračnu stečevini čini 4/5 dijela navedene nekretnine, a posebnu imovinu tuženika 1/5 dijela iste, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. II Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na osnovu vrijednosti 1/4 dijela bračne stečevine novčani iznos od 368.300,10 kn sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 26. srpnja 2012.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, dok se za više zatraženi iznos od 231.699,90 kn, preko dijela koji odgovara dosuđenoj vrijednosti 1/4 dijela bračne stečevine, tužbeni zahtjev kao neosnovan odbija, te se odbija i u dijelu koji se odnosi na naknadu parničnog troška.".

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se djelomično, kao neosnovana, žalba tuženika u dosuđujućem dijelu kojim je utvrđena bračna stečevina stranaka iz točke I. izreke presude, te se u dosuđujućem dijelu iz točke I. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pobs-50/11 od 26. srpnja 2012. godine.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika u dosuđujućem dijelu iz točke II. izreke presude te se u tom dijelu preinačava presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pobs- 50/11 od 26. srpnja 2012. godine, na način da se sudi:

Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na osnovi vrijednosti ¼ dijela bračne stečevine novčani iznos od 184.150,05 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. srpnja 2012. godine po stopi od 12% godišnje, a ubuduće po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, pa do isplate, dok se tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu u iznosu od 184.150,05 kuna, odbija kao neosnovan.".

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog svih revizijskih razloga predviđenih odredbom čl. 385. Zakona o parničnom postupku. Predložio je reviziju prihvatiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika nije osnovana.

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Budući da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP ispunjene su zakonske pretpostavke za podnošenje redovne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 1. točka 3. ZPP.

Iako je tuženik u reviziji naveo da je podnosi zbog svih revizijskih razloga, dakle i zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge zbog kojih je reviziju podnio zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, odnosno koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila počinjena, a to je bio dužan učiniti sukladno izričitoj odredbi čl. 386. st. 1. ZPP.

Budući da revident u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka to revizijski sud, postupajući u smislu odredbe čl. 386. st. 2. ZPP revidentov neobrazložen revizijski razlog nije uzeo u obzir.

Tužbenim zahtjevom tužiteljica je tražila utvrđenje da je nekretnina u K. L. opisana u izreci prvostupanjske presude stečena u braku stranaka, da bračnu stečevinu predstavlja 4/5 dijela te nekretnine, a tuženikovu posebnu imovinu 1/5 te nekretnine. Također zahtijeva isplatu iznosa 600.000,00 kuna po osnovi svog suvlasničkog dijela bračne stečevine.

Dokazima izvedenim tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

- da su stranke 27. studenoga 1975. sklopile brak, te da je bračna zajednica stranaka prestala 11. studenoga 2010.,

- da je tuženikov otac tuženiku darovao kat kuće u S. (u naravi trosobni stan s garažom, vrtom i dvorištem), koji je tuženik prodao za iznos od 70.000,00 DEM, koji iznos predstavlja posebnu imovinu tuženika,

- da tuženikovu posebnu imovinu također predstavlja novčana vrijednost vozila Opel Kadett (14.000,00 DEM) kojeg je tuženiku poklonio njegov brat, dakle, da posebnu imovinu tuženika predstavlja iznos 84.000,00 DEM,

- da su tužiteljica i tuženik 1993. kupili kuću u Z., od čega dijelom posebne imovine tuženika, odnosno novca kojeg je stekao prodajom kata kuće u S.,

- da su stranke kuću u Z. prodale 1997. za iznos od 230.000,00 DEM,

- da su tužiteljica i tuženik tijekom braka, 1997. kupili obiteljsku kuću u K. L. (čest. zem. 257/6 upisane u zk. ul. 1387 k.o. K. L.) za iznos od 190.000,00 DEM, koja je u zemljišnim knjigama bila upisana na tuženika u cijelosti,

- da obiteljska kuća u K. L. predstavlja tuženikovu posebnu imovinu u omjeru 1/2 dijela, a da je doprinos tuženika u stjecanju zajedničke imovine u omjeru 3/4 dijela te tužiteljice u omjeru 1/4 dijela,

- da je tuženik, 29. lipnja 2011., bez znanja tužiteljice sklopio kupoprodajni ugovor kojim je prodao kuću u K. L. za iznos od 200.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, odnosno 1.473.200,40 kuna.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su zaključili da nekretnina koja je predmet spora (kuća u K. L.) u smislu odredbe čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78, 45/89 i 59/90 – dalje: ZBPO) predstavlja zajedničku imovinu stranaka stečenu u braku. Prvostupanjski sud je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da bračnu stečevinu čini 4/5 dijela opisane nekretnine, a da 1/5 predstavlja posebnu imovinu tuženika ocijenivši da je takav zahtjev protivan odredbama čl. 57.- 64. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP). Pozivom na odredbu čl. 287. ZBPO sud je utvrdio suvlasničke omjere stranaka na zajednički stečenoj nekretnini, odnosno bračnoj stečevini, u omjeru 1/4 u korist tužiteljice i 3/4 u korist tuženika pa je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio iznos od 368.300,10 kuna po osnovi protuvrijednosti njezinog suvlasničkog dijela sporne nekretnine koju je tuženik prodao bez tužiteljičine suglasnosti.

Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude, primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa. Tako je drugostupanjski sud tuženiku naložio tužiteljici isplatiti iznos od 184.150,05 kuna po osnovi vrijednosti njezinog suvlasničkog udjela u nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu jer je ocijenio da bračnu stečevinu, odnosno zajedničku imovinu stranaka čini ½ dijela kuće s okućnicom, dok je u preostalom dijelu u iznosu od daljnjih 184.150,05 kuna odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tuženik nije određeno naveo niti obrazložio zbog čega smatra, odnosno tvrdi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naprotiv, iz sadržaja revizije proizlazi da tuženik u njoj iznosi činjenice, daje vlastitu ocjenu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, a takvi prigovori po ocjeni ovoga suda predstavljaju iznošenje činjeničnih prigovora. Stoga u odnosu na činjenične navode tuženika iznesene u reviziji treba navesti da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ih ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje niti ispitivati njihovu osnovanost.

Budući da revident u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava to revizijski sud, postupajući u smislu odredbe čl. 386. st. 2. ZPP neobrazložen revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije uzeo u obzir. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 10. listopada 2018.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.