Gž-1407/2017-2 · Županijski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1407/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu Marijanu Rogiću, u pravnoj stvari tužitelja: 1. mlt. L. K. iz B., P. B., A. A. B. 10291, OIB:…, 2. mlt. J. K. iz B., P. B., A. A. B. 10291, OIB:…, i 3. R. K. iz B., A. A. B. 10291, P. B., OIB:…, osobno te kao majke i zz za 1. i 2. tužitelje, koje zastupa punomoćnica M. O. B., odvjetnica iz Z., protiv tuženika H. M. d.o.o., Z., K. 2, OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici iz O. društva H. & P. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1070/17-39 od 4. kolovoza 2017., 30. srpnja 2018.,

p r e s u d i o j e

Odbija se, kao neosnovana, žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1070/17-39 od 4. kolovoza 2017.

Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

Pobijanom presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo da tužiteljima isplati naknadu štete i to: 1. tužiteljici mlt. L. K. iznos od 25.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2010. pa do isplate, 2. tužitelju mlt. J. K. iznos od 25.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2010. pa do isplate, te 3. tužiteljici iznos od 35.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2010. godine pa do isplate, kao i da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 18.000,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. kolovoza 2017. pa do isplate

Pravovremenu žalbu protiv te presude podnosi tuženik zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da se obrazloženje presude svodi na kritiziranje rada tuženika i njegovih zaposlenika, pri čemu se zanemaruje nepostojanje procesnih pretpostavki za podnošenje tužbe te stajališta postojeće sudske prakse o dopuštenosti tužbe ukoliko zahtjev za ispravkom nije podnesen glavnom uredniku u pisanom obliku uz vlastoručni potpis podnositelja (čl.

22. st.

2. i čl.

40. st.

3. Zakona o medijima – „Narodne novine“ broj: 59/04. – u daljnjem tekstu ZM-a). E-mail tužitelja od 25. ožujka 2010. kojim se komentira sporni članak očito ne udovoljava propisanim zakonskim pretpostavkama iz ZM-a, pri čemu se nepravilno kumulira zahtjev za ispravak i ispriku, iako su prema odredbama ZM-a tužitelji imali pravo zahtijevati samo ispravak, a tek ukoliko on objektivno nije moguć i objavu isprike. Sud prvog stupnja, nadalje, pogrešno zaključuje kako je za ostvarivanje prava na podnošenje tužbe za naknadu štete dovoljno podnijeti bilo kakav zahtjev za ispravak (bilo kojoj osobi), jer bi u tom slučaju odredbe ZM-a o sadržaju i načinu podnošenja zahtjeva izgubile svrhu.

Također, pobijanom se presudom slobodnom ocjenom utvrđuje da je tužiteljima nastala šteta, ali se ničim ne obrazlaže koja je to šteta, koja je uzročna veza između navodno netočne informacije i nastale štete, te koji su razlozi za priznavanje naknade štete u odmjerenom iznosu, čime se stvara pravna nesigurnost i neujednačenost sudskih odluka prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade kod povrede prava osobnosti. Isplata novčanog iznosa na ime naknade neimovinske štete predstavlja tek podredan način naknađivanja štete koji dolazi u obzir u izvanrednim slučajevima, kada su narav i težina povrede takvi da štetu ne bi bilo u cijelosti moguće naknaditi objavom ispravka, s time da je u konkretnoj situaciji autor članka objavio informaciju unutar autoriziranog intervjua pa (sukladno čl.

22. ZM-a) ne odgovara za štetu sve da je ona i nastala. Obrazlažući prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ukazuje kako je nesporno da su naknadno provedena nova psihijatrijska vještačenja tužiteljice, ali i da nije imao razloga posumnjati u istinitost onih vještačenja koja su mu bila dostupna (prezentirana). Stoga, smatra da u tekstu nije prenosio neistine jer su svi navodi potkrijepljeni dokumentacijom ili navodima iz autoriziranog intervjua.

Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijana presuda preinači uz odbijanje tužbenog zahtjeva i dosudu zatraženog parničnog troška, uvećanog za trošak žalbenog dijela postupka, podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

S tom je žalbom postupljeno sukladno čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP-a).

Tužitelji su podnijeli odgovor na žalbu kojim osporavaju žalbene prigovore i predlažu da se žalba odbije kao neosnovana, kao i da im se naknadi trošak sastava odgovora na žalbu.

Žalba tuženika nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, dodatno pazeći na bitne povrede odredaba parničnog postupka, one na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. u svezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a), kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da navodima podnesene žalbe nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

Prije svega, potrebno je istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a u obrazloženju presude su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe međusobno niti sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danih u postupku ili samih tih isprava ili zapisnika.

Neosnovan je prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene izvedenih dokaza, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio odlučne činjenice koje i ovaj sud nalazi pravilno utvrđenim, a iz kojih proizlazi:

- tužitelji su 26. svibnja 2010. podnijeli tužbu radi naknade štete u kojoj navode da je tuženik kao nakladnik dnevnog lista „Jutarnji list“ 26. veljače 2010. objavio članak „Sud je bivšoj dodijelio djecu, a zna da je ona psihički bolesna“ u kojem se navodi da su dvoje djece S. K. iz njihovog braka dodijeljene majci R., da je nekoliko mjeseci kasnije tim Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba obavijestio Centar za socijalnu skrb da djeca žive u okolnostima koja su svakim danom sve rizičnija zbog emocionalnog zlostavljanja, kako je psihičko testiranje majke pokazalo znakove anksioznosti, depresivnosti, nedostatka samokontrole, a da su djeca unatoč svemu tome pet godina kasnije i dalje kod majke, kako se učestale svađe roditelja negativno odražavaju na djecu koja idu u 1. razred osnovne škole (dječak) i 3. razred (djevojčica), da je brat napao sestru nožem, da u školi kažu da je agresivan, pri čemu je uz članak objavljena i fotografija oca 1. i 2. tužitelja, bivšeg supruga 3. tužiteljice,

- sadržajem objavljenog članka i netočnim (neprovjerenim) informacijama o obiteljskim prilikama i zdravstvenom stanju 3. tužiteljice povrijeđeno je pravo tužitelja na privatnost, na čast i ugled, na privatnost osobnog i obiteljskog života, jer se u članku navodi dovoljno elementa da se otkrije identitet svih tužitelja, kao i da se njihov osobni i privatni život, čast i ugled izlože pogledima javnosti kroz negativnu (i kako je to dokazano tijekom postupka neistinitu) prizmu prikaza oca mlt. 1. i 2. tužitelja, i bivšeg supruga 3. tužiteljice, koji je očito nezadovoljan radom suda i ostalih nadležnih tijela u njegovoj borbi za skrb nad djecom,

- 3. tužiteljici (osobno i kao majci 1. i 2. tužitelja) nije pružena prilika da prije objave članka iznese svoje viđenje problematike koju je opisivao njen bivši suprug, odnosno da ospori tvrdnje bivšeg supruga o obiteljskim prilikama u kojima žive djeca, pri čemu je navedena tema (problematika dodjeljivanja djece na skrb očevima nakon rastave braka) mogla biti obrađena bez objavljivanja fotografija aktera, njihovih inicijala ili ostalih podataka iz kojih se lako, naročito onima koji poznaju obitelj 3. tužiteljice, može utvrditi o kojim osobama se to točno radi, čime je tuženik grubo prekršio pravilo zaštite djece propisano odredbom čl. 16. ZM-a,

- u predmetnom se slučaju ne radi o autoriziranom tekstu (u cijelosti), pri čemu se tuženik i ne može osloboditi odgovornosti za naknadu štete jer je grubo prekršio odredbe čl. 16. ZM-a kojima se propisuje zaštita prava djeteta, otkrivši identitet djece (mlt. 1. i 2. tužitelja) čime je ugrozio njihovu dobrobit, što jasno proizlazi i iz čl. 21. st. 5. ZM-a,

- 3. tužiteljica je nakon objave spornog članka u Jutarnjem listu, čiji nakladnik je bio prednik sadašnjeg tuženika, uputila 25. ožujka 2010. godine e-mail na adresu jutarnji_list@eph.hr, te kopiju na adresu jtajnice@eph.hr, koje e-mail adrese, prema navodima tuženika, koriste svi njegovi zaposlenici,

- iz sadržaja i priloga e-maila 3. tužiteljice, kojeg je uputila u svoje ime te kao majka i zz za mlt. 1. i 2. tužitelje, jasno proizlazi kako se njime osporava istinitost objavljenog članka (pri čemu se ujedno prilaže tekst članka na koji se e-mail odnosi), uz navođenje da su tvrdnje koje su u njemu sadržane uvredljive i štetne, kako za 3. tužiteljicu tako i za njenu mlt. djecu i za njenog brata kao bliskog člana obitelji, pa kako je 3. tužiteljica uz sve navedeno jasno naznačila svoj broj mobitela te ime i prezime, jasno je da se takvim e-mailom (što se u njegovom sadržaju izrijekom i navodi) zahtijeva isprika i demantij navoda iz članka u javnosti,

- tuženik nije ni na koji način, kao niti glavni urednik Jutarnjeg lista, pokušao ispraviti nepravdu, uvredu i sramotu, te neugodnosti koje su tužiteljima naneseni objavljenim tekstom.

Slijedom tako pravilno utvrđenih činjenica sud prvog stupnja, i prema pravnom stajalištu ovog suda, ispravno zaključuje da su tužitelji ispunili sve procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za naknadu štete u ovom predmetu. Prema čl. 22. st. 2. ZM-a pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć. Iako zakonska odredba iz čl. 40. st. 3. ZM-a propisuje da zahtjev za ispravak informacija mora biti u pisanoj formi (i potpisan), prema pravnom stajalištu ovog suda svrha navedene odredbe je da se nesporno utvrdi identitet podnositelja kako bi se nakladnik mogao uvjeriti u njegovu autentičnost, odnosno da zahtjev za ispravak bude uspješno uručen nakladniku, pri čemu nije odlučno da zahtjev za ispravak bude uručen prema pravilima o osobnoj dostavi (preporučenim putem).

Autentičnost 3. tužiteljice kao podnositeljice zahtjeva za ispravak informacija proizlazi ne samo iz njene e-mail adrese (koja sadrži i naznaku osobnog imena i prezimena pošiljatelja) s koje je poslan zahtjev za ispravak, već i iz priloženog broja telefona, detaljnog opisivanja okolnosti i nastojanja da prije podnošenja zahtjeva za ispravak ostvari komunikaciju s novinarom (zaposlenikom tuženika) koji je naveden kao autor članka, navoda o identitetu njenog bivšeg supruga (koji je u objavljenom članku označen inicijalima), okolnosti da je novinaru prije podnošenja zahtjeva za ispravak uručila dokumentaciju kojom nastoji osporiti tvrdnje iz objavljenog članka, pri čemu se u privitku e-maila ujedno dostavlja i tekst članka u odnosu na kojeg zahtijeva ispravak informacija.

Kraj svega navedenog, tuženik neosnovano smatra da svi navedeni podaci nisu pružili dovoljnu osnovu za utvrđenje identiteta podnositeljice, odnosno da slanjem e- maila takvog sadržaja nije nastala obveze tuženika na provjeru točnosti objavljenih informacija, odnosno na objavljivanje ispravka informacije ili isprike nakladnika. Tužitelji, s tim u vezi, pravilno ističu da bi inzistiranje na tumačenju odredbe čl. 40. st. 3. ZM-a na način da se procesna pretpostavka za podnošenje tužbe iz čl. 22. st. 2. ZM-a može smatrati ispunjenom tek u slučaju slanja pisanog (vlastoručno potpisanog) podneska naslovljenog na glavnog urednika (preporučenim putem), te da ni na koji drugačiji način ne može biti zadovoljena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe iz čl. 22. st. 2. ZM-a, predstavlja nepotrebno formaliziranje koje bi, posebno u okolnostima konkretnog predmeta, dovelo do neopravdane uskrate prava (pravno neukim osobama) na pristup sudu.

Sud prvog stupnja je, stoga, pravilno utvrdio da je od strane tužitelja pravovremeno stavljen zahtjev za ispravak i ispriku vezano uz sporni članak (čl. 40. st. 2. u svezi s čl. 22. st. 1. ZM-a), te da je isti zahtjev bio dostatan da bi tuženik, tj. glavni urednik, po njemu mogao postupiti i omogućiti objavu demantija. Također, ovaj sud prihvaća pravilnost zaključka prema kojem sve okolnosti konkretnog slučaja (koje se detaljno opisuju u obrazloženju pobijane presude), uzimajući pritom u obzir intenzitet povrede prava osobnosti svih tužitelja povredom prava na privatnost njihova osobnog života i obiteljskih prilika, povredom prava na njihov ugled, čast i dostojanstvo, ali i činjenicu da se radi o objavi članka u dnevnom listu s velikom naknadom i brojnom publikom (čitateljima), opravdavaju naknadu prouzročene neimovinske štete upravo u obliku dosude pravične novčane, i to upravo u onim iznosima koje su tužitelji zatražili podnesenom tužbom, sukladno čl. 19. čl., čl. 1099 i 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 31/05., 41/08), pri čemu dosuđeni iznosi neimovinske štete nisu u suprotnosti ni sa postojećom sudskom praksom u oblasti dosuđivanja tog oblika štete. Na dosuđene iznose neimovinske štete tužiteljima su, također, ispravno dosuđene zakonske zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekuće od 26. svibnja 2010. kao dana podnošenja tužbe (čl. 1103. ZOO-a).

Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci presude.

Kako tuženik nije uspio podnesenom žalbom, ne pripada mu zatraženi trošak žalbenog dijela postupka (čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a). Tužiteljima nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer se ne radi o potrebnim troškovima (u smislu čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Puli-Pola, 30. srpnja 2018.

S u d a c:

Marijan Rogić,v.r.