Rev-x-407/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 407/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. S. iz S., Republika Bosna i Hercegovina, zastupane po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima u Z., protiv tuženika C. o. d.d. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj 39 Gžn- 1672/12-2 od 1. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4502/09-124 od 28. listopada 2011., u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2014.,

r i j e š i o j e:

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te je tuženiku naloženo da tužiteljici plati iznos od 37.510,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. listopada 2011. pa do isplate po stopi koja za tekuće polugodište iznosi 12% i koja će za svako iduće polugodište biti određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. U toč. II. izreke prvostupanjske presude tužiteljica je odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za isplatu iznosa naknade štete preko dosuđenog iznosa od 37.510,00 kn do zatraženih 234.750,00 kn, odnosno za iznos od 197.240,00 kn, kao i s dijelom zahtjeva kojim na dosuđeni iznos pravične novčane naknade zahtijeva kamatu od 27. siječnja 1989. pa do 27. listopada 2011. U toč. III. izreke prvostupanjske presude odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za naknadom materijalne štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 11,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i od dospijeća kako je to pobliže navedeno pod toč. III. izreke prvostupanjske presude, dok je u toč. IV. izreke prvostupanjske presude odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. II., III. i IV. izreke, a ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica temeljem čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a podredno tužiteljica je podnijela i reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, predloživši da ovaj sud prihvati reviziju i ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu, te predmet vrati u tom dijelu na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi iz čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a) i čl. 373. b) ZPP.

U slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude iznosi 197.240,00 kn slijedom čega vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn i revizija tužiteljice nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Revizija tužiteljice nije dopuštena niti u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, jer je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužiteljice za naknadu štete, a ne radi se o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a) i čl. 373. b) ZPP.

Tužiteljica u reviziji navodi da je revizija dopuštena u smislu čl. 382. st. 1. ZPP, jer je u vrijeme podnošenja tužbe revizija bila dopuštena obzirom na vrijednost predmeta spora u tom trenutku. Pri tome se tužiteljica poziva na svoje legitimno očekivanje da će joj revizija biti dopuštena u ovoj pravnoj stvari, kao i na stajalište koje proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/2646/2007 te odluka ovoga suda broj Rev-760/2008 od 11. studenoga 2009. i Rev-x 314/13 od 19. lipnja 2013.

Točni su navodi tužiteljice da je u vrijeme podnošenja tužbe 17. veljače 1989., obzirom na vrijednost predmeta spora, a radi se o novčanom zahtjevu, revizija bila dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 74/87), obzirom da je u to vrijeme vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije bio iznos od 800.000,00 tadašnjih dinara. Međutim, bez obzira na navedeno, revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP tužiteljice prema ocjeni ovog suda nije dopuštena.

Naime, podneskom od 25. travnja 2003. tužiteljica je nakon provedenih vještačenja istaknula zahtjev za isplatu iznosa na ime naknade štete od 234.761,26 kn. Do tog iznosa tužiteljica nije došla denominacijom prvotno utuženog iznosa naknade štete u tadašnjim dinarima. Naime, takav tužbeni zahtjev (novčani) nije istaknut osloncem na odluku o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 71/91 i 72/92) i odluku o prestanku važenja odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske i o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe („Narodne novine“, broj: 37/94), tj. denominacijom dinara. Stoga se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari radi o gubitku prava na podnošenje revizije zbog izmjene Zakona o parničnom postupku 1999. i 2011. Isto stajalište zastupa i Ustavni sud Republike Hrvatske što proizlazi iz zapisnika iz 37. stručnog sastanka Ustavnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2008.

Stoga nisu od značaja niti pozivanja tužiteljice na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/2646/2007 u kojoj je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno stajalište da je revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP uvijek dopuštena ukoliko je kod nenovčanog tužbenog zahtjeva naznačena vrijednost predmeta spora u vrijeme podnošenja tužbe bila dostatna prema tadašnjoj odredbi ZPP za dopuštenost izjavljivanja revizije. Isto se odnosi na odluku ovoga suda broj Rev-760/2008 od 11. studenoga 2009., dok se u odnosu na odluku ovoga suda Rev-x 314/13 od 19. lipnja 2013. upućuje na kasniju odluku ovoga suda i prihvaćenu praksu ovoga suda u odluci Rev-x 214/2013 od 18. prosinca 2013., a koja je identična iznesenom pravnom stajalištu povodom revizije u ovoj pravnoj stvari.

Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari izjavila podredno i reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP navodeći pravno pitanje koje se odnosi na to da li u slučaju bitnog razilaženja mišljenja vještaka, te u slučaju osnovane sumnje u pravilnost danog mišljenja, sud dužan u skladu s odredbom čl. 261. ZPP zatražiti mišljenje drugih vještaka. Međutim, tužiteljica nigdje u reviziji ne navodi razloge zbog kojih smatra da je tako postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kod toga treba istaći da navođenje tužiteljice da je navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga što su svi pred sudom jednaki, pa se stoga u pogledu primjene odredbi ZPP ne može zauzimati potpuno suprotno stajalište čime se stranke dovode u potpuno nejednak položaj pred sudom, nije navođenje razloga u smislu odredbe iz čl. 382. st. 2. i čl. 382. st. 3. ZPP.

Stoga revizija podnesena po tužiteljici u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, a revizija tužiteljice u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP nije sačinjena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP, jer ne sadrži razloge zbog čega bi pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je temeljem čl. 392. st. 1. i čl. 392. b) st. 2. ZPP valjalo reviziju tužiteljice odbaciti i riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 17. rujna 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.