Rev-1606/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz M., kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik iz P., proti tuženika O. M., radi poništenja odluke i isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćnog rješenja i presude Županijskog suda u Dubrovniku od 9. travnja 1996. kojom je potvrđeno rješenje i presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-700/94, u sjednici održanoj 3. srpnja 1997.,
Legislator headnote
AI generatedRev-1606/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Ispitujući pobijano rješenje i presudu i pravilnost postupka koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 386. ZPP.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1606/1996-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz M., kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik iz P., proti tuženika O. M., radi poništenja odluke i isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćnog rješenja i presude Županijskog suda u Dubrovniku od 9. travnja 1996. kojom je potvrđeno rješenje i presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-700/94, u sjednici održanoj 3. srpnja 1997.,
presudio i riješio je:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno rješenje i presuda suda prvog stupnja kojim je odbačena tužba u dijelu kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos kod tuženika, pa da ga je tuženik dužan vratiti na posao, omogućiti mu ostvarenje svih prava iz radnog odnosa i rasporediti ga po zakonu, a odbijen je tužbeni zahtjev kojim je zatražena isplata iznosa od 4.000,00 kn mjesečno umjesto plaće i iznosa od 200,00 kn mjesečno zbog uskrate toplog obroka, oba iznosa počev od 1.6.1984. godine, sa zakonskim zateznim kamatama.
Protiv pravomoćnog rješenja i presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu ili da se preinače i prihvati tužbeni zahtjev.
Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o njoj izjasnio nadležni državni odvjetnik. Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijano rješenje i presudu i pravilnost postupka koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 386. ZPP.
Bitne povrede odredaba parničnog postupka revident vidi u tome što rješenje i presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati a da pri tome ne navodi određeno koji su to nedostaci, te da je drugostupanjski sud prihvaćajući stajalište prvostupanjskog suda učinio iste povrede koje su istaknute u žalbi.
Po ocjeni ovog suda nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. navodi da je drugostupanjski sud učinio iste povrede koje su istaknute u žalbi, a da ni u žalbi nisu konkretizirane, ne upućuje na postojanje neke od bitnih povreda, pa ovaj sud nalazi da se nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Revident neosnovano tvrdi da se pobijano rješenje i presuda temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa da se zato ostvario revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.
Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova u pogledu odlučnih okolnosti proizlazi da je odluka o prestanku radnog odnosa tužitelju dostavljena putem oglasne ploče, da je za sadržaj osporavane odluke saznao od rukovodnih osoba tuženika, da tužitelj nije izjavio prigovor protiv te odluke.
Pravilno su sudovi primjenili odredbu čl. 224. st. 2. tada važećeg Zakona o udruženom radu ("Službeni list" SFRJ, broj 53/76, 57/83) kada su odbacili tužbu u dijelu kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos i da ga je tuženik dužan vratiti na posao i omogućiti mu ostvarenje svih prava iz radnog odnosa, jer tužitelj nije prethodno zatražio zaštitu prava pred nadležnim tijelom u organizaciji, zbog čega je izostala pretpostavka za dopuštenost sudske zaštite. Isto tako, pravilno su sudovi odbili tužbeni zahtjev u dijelu novčanih potraživanja jer ne postoji pravna osnova iz koje bi nastala obveza tuženika za njihovu isplatu.
Ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značenja i ne daju mogućnost donošenja drugačije odluke u ovom sporu.
Navodi revizije upućuju i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što u ovom stadiju postupka nije dopušteno prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP.
Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je temeljem čl. 393. ZPP kao u izreci.
U Zagrebu, 3. srpnja 1997.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.