I Kž-442/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 442/1990-3

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava, kao predsjednika vijeća, te Funduk Uroša i Borčanin Momčila, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D. J., zbog krivičnog djela iz čl. 36. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ, odlučujući o žalbi javnog tužioca podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 28. veljače 1990. K 10/89, u sjednici održanoj 11. listopada 1990., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Bulajić Ignjatiju,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba javnog tužioca, te se potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom, Okružni sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. D. J., zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 4. KZH, pa mu je, primjenom čl. 52. st. 1. KZ SFRJ, izrekao uvjetnu osudu na način da mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, i odredio da se ona neće izvršiti ako za vrijeme od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Osim toga, temeljem čl. 65. KZ SFRJ, izrekao mu je mjeru sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara, a temeljem čl. 98. st. 1. ZKP, osudio ga je da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.588,30 dinara i paušalni iznos od 400 dinara.

Protiv te presude žalbu je podnio javni tužilac. Žali se zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja s prijedlogom, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske, temeljem čl. 370. st. 2. ZKP, pismeno je predložio da se uvaži žalba javnog tužioca.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu javni tužilac kada u žalbi tvrdi, da je prvostepeni sud iz pravilno utvrdjenih činjenica izveo

I Kž 442/1990-3

pogrešan zaključak u pogledu optuženikova umišljaja, kada je zaključio da je optuženik učinio krivično djelo teške tjelesne povrede na mah, doveden u jaku razdraženost bez svoje krivnje teškim vrijedjanjem i napadom od strane oštećenika, umjesto da je zaključio, da je. učinio krivično djelo ubojstva na mah u pokušaju.

Nesporno.je da je ošt. D. S., svome sinu, opt. D. J., dulje vrijeme prebacivao činjenicu što je ovoga napustila žena i odvela njihovo dijete, a oštećenikova unuka, govoreći mu, da kakav je on to čovjek kada ga je napustila žena, a inkriminirane prilike ga. je i udario rukom u glavu tako snažno da je ovaj pao na pod. Takodjer je nesporno, da je optuženik, podigavši se s poda, dohvatio nož sa stola i oštećeniku zadao jedan ubod u predjelu lijeve slabine, nanijevši mu ubodnu ranu s lijeve bočne strane trbušne stjenke, kojom je bila otvorena trbušna šupljina, a koja povreda je bila teške naravi. U momentu kad je optuženik oštećeniku zadao ubod, u kuhinju, gdje se ovo dogadjalo, je ušao njihov susjed, V. S., koji je prišao optuženiku koji mu je predao nož bez ikakvog protivljenja. Medicinski vještak je dao mišljenje da se radilo o ubodu slabog do srednjeg intenziteta.

Protivno žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud je, na temelju nespornih činjenica, pravilno zaključio da se ne može prihvatiti stav javne optužbe, da je optuženikova namjera bila da oštećenika liši života. S obzirom na to daje ubod bio slabog do srednjeg intenziteta, da je zadan u visini 4 do 5 prstiju iznad gornjeg dijela zdjelice, ali ipak u trbuh, gdje su doduše vitalni organi, ali ne takovi da njihovim povredjivanjem u pravilu dolazi do smrtnog ishoda, iako je optuženik mjesto uboda mogao birati, jer se oštećenik tog momenta okrenuo od njega, te da optuženik nije pokušao da oštećeniku zada još koji ubod, pravilno je prvostepeni sud zaključio da kod njega nije postojala namjera da oštećenika liši života, već samo da ga povrijedi.

Nije prihvatljiv stav žalbe da se samo iz činjenice što se radi o nožu, oštrice dužine 15 cm, apsolutno podobnom sredstvu da se nekoga liši života, i iz činjenice da se u predjelu tijela gdje je povreda zadana, trbušna šupljina, nalaze brojni vitalni organi, može izvesti zaključak, odnosno može izvesti pouzdan zaključak, da je optuženikova namjera bila da oštećenika liši života. Namjera, kao voljni momenat, se utvrdjuje iz svih okolnosti dogadjaja, a prvenstveno iz ponašanja učinioca, a u konkretnom slučaju, kako je već naprijed navedeno, on zadaje ubod slabijeg intenziteta, ne cilja najvitalnije organe, kao npr. grudni koš, iako je u mogućnosti da to učini, i ne pokušava ubod ponoviti. Za napomenuti je da javni tužilac gubi iz vida da optuženik ne bira ni sredstvo, jer drugo, osim noža, mu nije ni bilo pri ruci.

Iz svih navedenih razloga, ocijenjeno je da je žalba javnog tužioca zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja neosnovana, pa je ista, temeljem čl. 384. ZKP, kao takova odbijena i potvrdjena prvostepena presuda.

U Zagrebu, 11. listopada 1990.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

I Kž 442/1990-3

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.