Rev-622/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 622/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. sc. Jasne Brežanski, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Đ. i J. Đ. iz Š., koje zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika C. o. d.d. Z. – Filijala V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 17. ožujka 2005. godine poslovni broj Gž-2553/04 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji od 30. rujna 2004. godine poslovni broj P-452/04 u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, u sjednici održanoj dana 17. siječnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

"Tuženik C. o. d.d. Filijala V. dužan je isplatiti tužiteljima I. i J. Đ. iz Š., na ime duševnih boli zbog smrti djeteta svakome iznos od 66.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama od 23. rujna 2004. godine do isplate, iznos od 750,00 kn svakome na ime troškova crnine s zakonskom zateznom kamatom od 17. kolovoza 2004. godine do isplate te iznos od 180,00 kn mjesečno svakome na ime rente za izgubljeno uzdržavanje počev od 1. svibnja 2002. godine pa nadalje sve dok za to postoje zakonski uvjeti tako što je sve dospjele iznose dužan isplatiti odjednom zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa od 10-og u mjesecu za protekli mjesec, a iznose koji će dospijevati ubuduće najkasnije do svakog 10-og u mjesecu za protekli mjesec uroku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Tuženik C. o. d.d. Filijala V. dužan je tužiteljima J. i I. Đ. iz Š., solidarno isplatiti iznos od 195,00 kn na ime troška sahrane po računu Komunalca s zakonskom zateznom kamatom od 17. kolovoza 2004. godine do isplate, iznos od 1.500,00 kn na ime troškova karmina od dana 17. kolovoza 2003. godine do isplate te iznos od 6.000,00 kn na ime troškova podizanja nadgrobnog spomenika s zakonskom zateznom kamatom od dana 17. kolovoza 2004. godine do isplate te naknaditi na ime parničnog troška iznos od 25.762,00 kn sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Tužitelji se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbijaju."

Protiv te presude reviziji su izjavili tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu preinače.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Prije svega, revidenti u reviziji prigovaraju da su u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) kao i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 375. st. 1. ZPP.

Neosnovano revidenti smatraju da bi time što prvostupanjski sud, nakon provođenja prometnog vještačenja, nije proveo još jedno prometno vještačenje ("na okolnost nastanka predmetne prometne nezgode") bila tužiteljima nezakonitim postupanjem uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom. Kad sud odbije provođenje nekog dokaza kao nepotrebnog time ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer je strankama omogućeno raspravljanje pred sudom u tom pravcu već kad im je dana mogućnost predlaganja dokaza. Koje će dokaze provesti radi utvrđenja odlučnih spornih činjenica odlučuje sud (čl. 220. st. 2. ZPP).

Također, revidenti, osim što citiraju navedenu zakonsku odredbu, ne navode određeno u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pa kako prema odredbi čl. 392. a) ZPP revizijski sud pobijanu presudu ispituje samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a već je naprijed navedeno da u tom pravcu revidenti nisu naveli ništa određeno, ovaj sud nalazi da navedena bitna povreda ZPP nije ostvarena.

Konačno, nije osnovan niti prigovor revidenata da drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude "nije ocijenio žalbene navode". Suprotno navodima revidenata u obrazloženju drugostupanjske presude su navedeni razlozi o žalbenim navodima od odlučnog značaja za odgovornost tuženika za predmetnu štetu.

Zbog svega navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužitelja za naknadu štete po odredbama čl. 201. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) za duševne bolove zbog posljedica koje je pretrpjela njihova kćerka u prometnoj nezgodi.

Revidenti prigovaraju da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno u odnosu na ocjenu podijeljene odgovornosti (doprinosa njihove sada pok. kćerke nastanku štetnog događaja) i u pogledu visine dosuđenog iznosa naknade smatrajući da im osim naknade za duševne bolove zbog smrti kćerke (čl. 201. st. 1. ZOO) pripada i pravo na posebnu naknadu za duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta njihove kćerke prije smrti (po čl. 201. st. 3. ZOO).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima u odnosu na nastanak štetnog događaja je utvrđeno:

- da je do predmetne prometne nezgode došlo na način što je kćerka tužitelja kao vozačica bicikla, krećući se biciklom lijevom stranom kolnika, nepravilno poduzela radnju vraćanja na desnu kolničku traku prije nego što se uvjerila da to može učiniti na siguran način, pa je na nju naletio automobil osiguranika tuženika koji se kretao desnim kolničkim trakom,

- da je tom prilikom osiguranik tuženika upravljao automobilom vozeći brzinom od 95 km/h, a da je dopuštena brzina na tom dijelu ceste bila 80 km/h,

- da je vozač automobila mogao izbjeći predmetnu nezgodu da je upravljao automobilom brzinom od 79,50 km/h.

Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja 70%, pa da postoji odgovornost tuženika za štetu u dijelu od 30%. U konkretnom slučaju nalet automobila na biciklisticu je uzrokovan neočekivanim nepravilnim i nepropisnim ponašanjem biciklistice u prometu, pa je, u korelaciji s nepropisnom brzinom vožnje automobila iznad dopuštene, djelomični doprinos biciklistice nastanku štete 70% - za koji se doprinos umanjuje odgovornost tuženika. Zbog toga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 177. st. 3. ZOO ocjenom da se tuženik oslobađa odgovornosti u omjeru od 70% - da odgovara za predmetnu štetu u dijelu od 30%.

Također, u postupku je utvrđeno:

- da je kćerka tužitelja u predmetnoj nezgodi pretrpjela teške tjelesne povrede zbog kojih je ostala u stanju budne kome,

- da je dvije godine od predmetne prometne nezgode nastupila smrt kćerke tužitelja kao posljedica povreda u nezgodi,

- da su u vremenskom razdoblju do smrti kćerke tužitelja poduzimane medicinske mjere radi pokušaja vraćanja stanja svijesti oštećenice ili poboljšanja, ali da do poboljšanja nije došlo, već je nastupila smrt oštećenice.

Prema odredbi čl. 201. st. 1. ZOO u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njezine uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove, a prema odredbi čl. 201. st. 3. ZOO takva pravična naknada se može dosuditi i u slučaju naročito teškog invaliditeta.

Navedene zakonske odredbe imaju na umu smrt ili naročito teški invaliditet kao konačnu posljedicu štetnog događaja. U konkretnom slučaju konačna posljedica predmetnog štetnog događaja je smrt neposredno oštećene, dok je za vrijeme od štetnog događaja do smrti zapravo trajalo liječenje i stanje oštećene kćerke tužitelja ne može se smatrati konačnim. Zbog toga tužiteljima kao roditeljima pripada pravo na naknadu štete samo prema odredbi čl. 201. st. 1. ZOO – što su pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi.

Iz tih razloga nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 17. siječnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.