Croatian Supreme Court dismisses appeals in drug trafficking case, upholding first-instance conviction and sentencing.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed appeals by the prosecutor and two defendants against a first-instance judgment convicting them of drug production and trafficking. The court found no error in the lower court's factual findings regarding the lack of proof for joint enterprise or in the assessment of sentencing circumstances. Consequently, the original verdict was confirmed, and the appeals were rejected as unfounded.
Legislator headnote
AI generatedčl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP; čl. 360. st. 2. ZKP; čl. 369. ZKP; čl. 374. ZKP; čl. 37. OKZRH; čl. 45. st. 1. OKZRH; čl. 64. OKZRH; čl. 196. st. 1. i 4. OKZRH; When the second instance court reviews a first instance judgment, it must uphold the verdict if the lower court's free evaluation of evidence is logical and the sentencing is proportionate to the crime's gravity.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 253/1995-4
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka, kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Gudelj Milana, Klarić-Baranović Senke i Šibl Neve, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. C.Đ. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 28. veljače 1995. K-6/95, u sjednici održanoj 4. ožujka 1997., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V. mr. M.,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, opt. C.Đ. i opt. I.S., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e:
Pobijanom presudom oglašeni su krivima opt. C.Đ. i opt. I.S. zbog krivičnih djela proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 196. st. 1. OKZRH, pobliže činjenično opisanih pod toč. 1. i 2. izreke te presude, za koje su po istom zakonskom propisu osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, u koju im je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. prosinca 1994. do 22. veljače 1995. godine.
Na temelju čl. 196. st. 4. OKZRH od opt. I.S. i L.P. oduzeta je opojna droga marihuana.
Istom presudom opt. I.S., L.P. i F.B. oslobođeni su optužbe i to opt. L.P. zbog krivičnog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, opisanog pod toč. 3. izreke te presude, te opt. I.S. i
č. 4.
L.P. zbog krivičnog djela iz čl. 126. st. 2. u svezi s čl. 125. st. 1. KZRH, opisanog pod to izreke te presude, a opt. F.B. zbog krivičnog djela iz čl. 144. st. 2. KZRH, opisanog pod toč. 5. izreke iste presude.
Protiv te presude državni odvjetnik i opt. C.Đ. i I.S. podnijeli su žalbe. Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno podredno da se preinači u odluci o kazni, tako da se opt. C.Đ. i opt. I.S. izreknu strože kazne.
Opt. C.Đ. se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji, te predlaže da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe ili da mu se izrekne uvjetna osuda.
Opt. I.S. se žali zbog odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda u odnosu na njega preinači izricanjem blaže kazne.
Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba državnog odvjetnika uvaži i postupi prema prijedlogu te žalbe, a da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.
Žalbe nisu osnovane.
Na žalbu državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka
Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st.
1. toč. 11. ZKP žalitelj ističe da pobijana presuda ne sadrži razloge zbog čega sud nije utvrdio da su sva trojica optuženika supočinitelji, odnosno da se nisu udružili radi kupoprodaje droge, kao što im je to optužnicom stavljeno na teret.
Ovaj žalbeni prigovor ne stoji, jer je sud prvog stupnja, protivno tvrdnji žalitelja, za sve odlučne činjenice u obrazloženju svoje presude potpuno i određeno naveo iz kojih ih razloga uzima kao dokazane, odnosno nedokazane, pri čemu je dao iscrpnu ocjenu vjerodostojnosti obrana optuženika, njihovih međusobnih terećenja, vještačkih nalaza i ostalih provedenih dokaza, a naveo je i kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, naročito da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost pojedinih optuženika i u kom obimu postoji, tako da je u tom pogledu posve promašen prigovor žalitelja.
Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog istaknute bitne povrede odredaba krivičnog postupka, niti je ovaj sud ispitivanjem pobijane presude utvrdio postojanje takvih ili drugih postupovnih povreda na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP.
Na žalbu opt. C. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja
Pobijajući presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja opt. C. svojom žalbom pokušava dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza opt. I. iz istrage, te smatra da je trebalo pokloniti vjeru iskazu što ga je ovaj optuženik dao na glavnoj raspravi, kada je odstupio od svog ranijeg iskaza, ustvrdivši da drogu nije kupio od opt. C. nego od drugih osoba. U prilog takve ocjene obrane opt. I. žalitelj polemizira s razlozima u obrazloženju pobijane presude i posebno ističe da je obrana opt. I. iz istrage "toliko štura, nekonkretna i indikativno neodređena, prepuna općenitosti i bez ijedne jedine provjerljive činjenice o navedenim kontaktima s prvooptuženikom." Uz navedeno se ističe da u stanu opt. C. nije pronađena nikakva droga ili njeni tragovi, niti postoje dokaze ili indicije da je ovaj optuženik imao bilo kakvog doticaja s drogom.
I Kž 253/95
Protivno izloženim žalbenim navodima, koji se u suštini svode na pobijanje sudačkog uvjerenja utemeljenog na slobodnoj ocjeni dokaza u krivičnom postupku, sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude naveo je veoma iscrpne, logične i uvjerljive razloge zašto je poklonio vjeru iskazu opt. I. iz istrage, kojim ovaj optuženik objektivno tereti opt. C., za razliku od njegova iskaza sa glavne rasprave, kojim je potpuno isključio opt. C. iz kriminalne aktivnosti, a da pritom na glavnoj raspravi nije naveo iole uvjerljive razloge za odstupanje od iskaza koji je dao u istrazi. Stoga je s pravom sud prvog stupnja iskaz opt. I. sa glavne rasprave otklonio kao neistinit, a njegov iskaz iz istrage ocijenio vjerodostojnim i na tom iskazu, dovedenom u vezu s kritičkom ocjenom obrane opt. C. i L., kao i drugim izvedenim dokazima i neprijepornim činjenicama, utemeljio osuđujuću presudu u odnosu na opt. C..
Naime, s obzirom da je sud prvog stupnja izvršio svestranu i temeljitu analizu obrana svih optuženika i savjesnu ocjenu provedenih dokaza, te na dovoljno jasan i argumentiran način izložio rezultate tako provedenog dokaznog postupka te logično obrazložio svoje zaključke o dokazanosti, odnosno nedokazanosti pojedinih odlučnih činjenica, pa tako i onih koje se žalbom opt. C. pokušavaju dovesti u pitanje, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, žalbu opt. C. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja našao je neosnovanom, jer sve što se u toj žalbi svodi bilo je predmetom kritičkog ispitivanja i ocjene od strane suda prvog stupnja.
Na žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja
Nasuprot pobijanoj presudi kojom su opt. C. i I. oglašeni krivim svaki za krivično djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH, a opt. L. oslobođen zbog krivičnog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, prema tezi optužbe, koju državni odvjetnik zastupa i u žalbi, ova trojica optuženika udružili su se radi činjenja krivičnih djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, te su prema tome kao suizvršitelji počinili krivično djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH.
U odnosu na krivično djelo iz čl. 126. st. 2. KZRH pod toč. 4. izreke pobijane presude, za koje su oslobođeni optužbe opt. I. i L., kao i u odnosu na krivično djelo iz čl. 144. st. 2. KZRH, pod toč. 5. izreke te presude, za koje je oslobođena optužbe opt. F.B., državni odvjetnik pobija presudu suda prvog stupnja ističući, da je pogrešan zaključak tog suda da nije dokazano da su navedeni optuženici počinili krivična djela za koja su optuženi.
Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu i razmatrajući prigovore izložene u žalbi državnog odvjetnika, ovaj Vrhovni sud je našao da državni odvjetnik navodima svoje žalbe nije uspješno doveo u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja, kako u odnosu na osuđujući dio pobijane presude, tako ni u odnosu na njezin oslobađajući dio.
Naime, u odnosu na činjenično stanje u vezi s krivičnim djelom iz čl. 196. OKZRH između utvrđenja suda prvog stupnja i navoda u žalbi državnog odvjetnika nije sporno da je opt. C. nabavio i prodao opt. I. u dva navrata ukupno 500 g droge marihuana, a da je opt. I. nakon toga veći dio droge koju je kupio od opt. C. dalje prodao R.T. i drugim nepoznatim đutim, sve druge činjenice na temelju kojih bi se osobama, te dao opt. L. 4,7 g marihuane. Me
mogao izvesti zaključak da su se ova trojica optuženika u smislu čl. 196. st. 2. OKZRH udružili radi činjenja krivičnih djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, nisu nedvojbeno utvrđene tijekom dokaznog postupka.
I Kž 253/95
Ovo se prije svega odnosi upravo na postojanje dogovora, makar i prešutnog, između optuženika da zajednički vrše radnje koje predstavljaju neovlašteno stavljanje u promet opojnih droga, odnosno da su u realizaciji tog dogovora izvršili neku od radnji navedenih u čl. 196. st. 1. OKZRH, participirajući tako u dijelu inkriminirane djelatnosti u okviru međusobne podjele rada, te na taj način počinili kvalificirani oblik osnovnog krivičnog djela.
Naime, protivno shvaćanju državnog odvjetnika, s obzirom da optuženici poriču postojanje bilo kakvog dogovora, sud prvog stupnja nije niti mogao u tom dijelu utvrditi drugačije činjenično stanje, s obzirom da u dvojbi nije smio utvrđivati odlučne činjenice na štetu optuženika, kako to u krajnjoj liniji predlaže žalitelja, preocjenjujući u tom pogledu rezultate dokaznog postupka na temelju svoga, posve subjektivnog viđenja stvari i ocjene vjerodostojnosti obrane optuženika.
Stoga, iz činjenice što je jedan optuženik prodao drugom određenu količinu opojne droge, a ovaj tu drogu prodao u svoje ime i za svoj račun drugim osobama, odnosno manji dio droge poklonio trećem optuženiku, ne mogu se izvoditi zaključci kakve izvodi državni odvjetnik u svojoj žalbi, tvrdeći da su se optuženici udružili radi kupoprodaje droge.
Prema tome, kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da nije dokazano da su se optuženici udružili radi kupoprodaje droge, a kako se opt. L.P. i ne inkriminira da je počinio neku od radnji iz čl. 196. st. 1. OKZRH kao posebnih oblika tog krivičnog djela, sud je ovog optuženika s pravom oslobodio optužbe za krivično djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH, a opt. C. i I. oglasio krivim za osnovno krivično djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH.
U odnosu na krivično djelo iz čl. 126. st. 2. u svezi s čl. 125. st. 1. KZRH, za koje su čl. 144. st. 2. KZRH, za koje je oslobođeni optužbe opt. I.S. i L.P., kao i krivično djelo iz
oslobođena optužbe opt. F.B., ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, prihvaća u cijelosti razloge suda prvog stupnja i na njih upućuje žalitelja, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje, jer su ti razlozi utemeljeni na svestranoj analizi obrana optuženika i savjesnoj ocjeni izvedenih dokaza, a s obzirom da je sud svoje uvjerenje da nije dokazano da su ovi optuženici počinili navedena krivična djela vrlo iscrpno, logično i u svemu valjano obrazložio, takvo uvjerenje, kao rezultat slobodne ocjene dokaza u krivičnom postupku, u ovom slučaju se i ne može uspješno pobijati.
Zbog navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Na žalbe državnog odvjetnika i opt. C. i I. zbog odluke o krivičnim sankcijama Razmotrivši odluku o krivičnim sankcijama, ovaj sud prihvatio je, kao pravilno utvrđene, sve od strane suda prvog stupnja utvrđene okolnosti koje u smislu čl. 37. OKZRH utječu da kazna bude manja ili veća, a prihvatio je i na tim okolnostima utemeljeni rezultat odmjeravanja kazne opt. C. i opt. I..
Naime, kad se ima u vidu svrha kažnjavanja, te pravilno ocijeni značaj i težina počinjenih krivičnih djela za koje su ovi optuženici oglašeni krivim, kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, kakvu je optuženicima izrekao sud prvog stupnja, nije
I Kž 253/95
prestroga, kako u svojim žalbama ističu optuženici, a niti stoji ocjena izražena u žalbi državnog odvjetnika, prema kojoj su optuženicima izrečene preblage kazne.
Stoga, protivno navodima u žalbama državnog odvjetnika i optuženika i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, izrečene kazne nalazi primjerenim težini počinjenih krivičnih djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika, njihovim ličnostima, prijašnjem životu i osobnim prilikama, kao i svim okolnostima koje su u ovom slučaju relevantne za odmjeravanje kazne.
S obzirom na izloženo nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.
Ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl. 369. ZKP ovaj sud je našao, da je sud prvog stupnja osnovano i u skladu sa zakonom optuženicima izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta iz čl. 64. OKZRH, jer je oduzimanje droge obavezno na temelju čl. 196. st. 4. OKZRH.
Kako dakle ne postoje razlozi iz kojih državni odvjetnik i optuženici pobijaju presudu suda prvog stupnja, niti je ovaj sud utvrdio povrede zakona iz čl. 366. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP o žalbama odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 4. ožujka 1997.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Vinja Ileana v.r.
Zmajević mr. Branko v.r.