I Kž-596/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 596/06-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Ante Potrebice, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. G., zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovar broj K-2/06 od 5. svibnja 2006., u sjednici vijeća održanoj dana 18. prosinca 2007. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni tako da se opt. V. G. za kazneno djelo za koje je tom presudom proglašen krivim, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00) izriče kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

II. U preostalom dijelu odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom, dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Vukovaru proglasio krivim V. G. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona (KZ) u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 129/00, u daljnjem tekstu ZID KZ), za koje mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Temeljem čl. 173. st. 7. KZ-a sud je optuženiku oduzeo 3,86 g opojne droge heroin i odredio da će se ona nakon pravomoćnosti uništiti.

I Kž 596/06-3

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u daljnjem tekstu ZKP) optuženik je oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o sigurnosnoj mjeri s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači tako da se optuženiku izreče stroža kazna i sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. st. 1. i 2. KZ-a.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovan Šantek u pismenom mišljenju broj KŽ-DO-1425/06, od 2. kolovoza 2006. predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika osnovana i preinači pobijana presuda u odluci o kazni, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika mr. Milojko Vučković, koji je bio nazočan sjednici vijeća.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.

Ne može se prihvatiti žalba državnog odvjetnika podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj smatra da sud nije raspolagao s podatkom da je pred istim tim sudom optuženik već pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ-a presudom broj K-9/02 od 12. 6. 2002. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I-Kž-645/02-3 od 11. svibnja 2004., da mu je za to kazneno djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, na koju je primijenjena uvjetna osuda tako da je izvršenje kazne odgođeno na rok od dvije godine. Optuženik je u roku kušnje počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim ovom presudom, pa državni odvjetnik smatra da su se stekli zakonski uvjeti za opoziv uvjetne osude, što sud nije učinio, jer nije raspolagao naprijed navedenim presudama, koje su priložene žalbi.

Iako je u pravu žalitelj kada tvrdi da je optuženik počinio kazneno djelo koje je predmetom ovog postupka u roku kušnje koji mu je određen presudom istog suda broj K- 9/02, što prema odredbi čl. 69. st. 2. KZ-a može biti razlogom za opoziv uvjetne osude, s obzirom da je presuda K-9/02 postala pravomoćna 11. svibnja 2004., a da je rok kušnje određen na vrijeme od dvije godine, prema odredbi čl. 69. st. 7. KZ-a ta se uvjetna osuda mogla opozvati samo do 11. svibnja 2007.

Ocjenjuje se, stoga, da žalba državnog odvjetnika podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, ali o okolnosti da je optuženik počinio ovo kazneno djelo u roku kušnje ovaj sud je vodio računa prilikom ocjene osnovanosti žalbe državnog odvjetnika podnesene zbog odluke o kazni, koja je, prema mišljenju ovog vijeća osnovana.

I Kž 596/06-3

Iako sud prvog stupnja navodi da je prilikom donošenja odluke o kaznenoj sankciji optuženiku kao otegotne okolnosti cijenio da je do sada više puta osuđivan, to nije došlo u dovoljnoj mjeri do izražaja kroz izrečenu kaznu, koja je samo nešto veća od zakonom propisanog minimuma za ovo kazneno djelo, što se s pravom ističe u žalbi.

Iz podataka iz kaznene evidencije vidljivo je da je optuženik do sada osuđivan 11 puta zbog raznovrsnih kaznenih djela, pretežno imovinskih delikata i to teških krađa, ali i zbog kaznenog djela prikrivanja, oduzimanja vozila na motorni pogon, uništenja, oštećenja ili uklanjanja znakova kojima se upozorava na opasnost i zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju. U osam navrata sudovi su prema optuženiku primjenjivali uvjetne osude, ali ga prijetnje kaznama nisu odvratile od činjenja novih kaznenih djela. U vrijeme kada su se protiv optuženika vodili kazneni postupci pred Općinskim sudom Vinkovci zbog kaznenog djela teške krađe u pokušaju, pred istim sudom zbog kaznenog djela trošenja električne energije i pred Županijskim sudom u Vukovaru zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju, optuženik je najprije počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ-a, za koje je pravomoćno osuđen presudom Županijskog suda u Vukovaru broj K-9/02, a u roku kušnje koji mu je određen tom presudom počinio je i ovo kazneno djelo. Iako mu je sud pružio još jednu humanu šansu kada mu je za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ-a primijenio uvjetnu osudu, on ni tu šansu nije iskoristio. S obzirom na sve ove okolnosti, i pored činjenice da je optuženik mlad i obiteljski čovjek sa dvoje maloljetne djece, da je u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno ubrojiv i da je odrastao uz majku koja je imala značajnih psihičkih poteškoća, te daljnje okolnosti da je predmetom ovog kaznenog djela relativno mala količina opojne droge od 3,86 g heroina, ovaj sud smatra da je izrečena kazna preblaga. Vodeći računa o svim naprijed navedenim okolnostima ocijenjeno je da je primjerena kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, pa mu upravo ta kazna izrečena ovom presudom.

Ovaj sud, stoga, smatra da će se tom kaznom u cijelosti postići opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ-a.

Nije u pravu žalitelj ni kada smatra da je sud prema optuženiku trebao primijeniti sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja od ovisnosti.

Prema odredbi čl. 76. KZ-a ova sigurnosna mjera može se primijeniti prema počinitelju koji je kazneno djelo počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti od opojnih droga i kada postoji opasnost da će zbog te ovisnosti ponovno počiniti kazneno djelo. Iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, čijem nalazu nije prigovorio žalitelj ne proizlazi da postoji opasnost da će optuženik zbog ovisnosti o opojnim drogama ponovno počiniti neko kazneno djelo, a osim toga nema niti jednog dokaza iz kojeg se može zaključiti da je kazneno djelo za koje je proglašen krivim pobijanom presudom počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti. Prema tome nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu sigurnosne mjere i što žalitelj nije ni predlagao tijekom postupka. Čak što više suglasio se da se pročita nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. B. P. koji se nije izjasnio o potrebi izricanja sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti.

I Kž 596/06-3

Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijeđen zakon u bilo kojem elementu propisanom u čl. 368. ZKP-a.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je samo djelomično prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni kao što je učinjeno pod toč. I. izreke ove presude, a u preostalom dijelu odbiti ju kao neosnovanu (čl. 390. st. 1. i 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 18. prosinca 2007.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v. r.

Milan Gudelj, v. r.