Rev-2027/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2027/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. S. iz D koju zastupa punomoćnik K. S. iz K., protiv tuženice K. K., zastupanog po punomoćniku B. B. iz K., radi poništenja rješenja, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 9. svibnja 1996. godine posl. br. Gž- 597/96 kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima od 29. studenoga 1995. godine posl. br. P-706/95, u sjednici održanoj dana 14. studenoga 1996. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice se prihvaća, te se ukida presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 9. svibnja 1996. godine, posl. br. Gž-597/96 i presuda Općinskog suda u Križevcima od 29. studenoga 1995. godine posl. br. P-706/95 i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 9. svibnja 1996. godine posl. br. Gž-597/96 djelomično je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je poništeno rješenje tuženice br. 358/95 od 7. srpnja 1995. godine i odluka br. 790-74/95 od 18. kolovoza 1995. godine, te naloženo tuženici da tužiteljicu vrati na rad na poslove i radne zadatke na kojima je radila prije prestanka radnog odnosa odnosno na kojima je bila trajno raspoređena.

Protiv ove pravomoćne presude reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložila da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači tako da tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP) na odgovor tužiteljici i na izjašnjenje nadležnom Državnom odvjetništvu.

Tužiteljica je u odgovoru na reviziju pobijala osnovanost njenih navoda i predložila da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Predmet spora je pobijanje zakonitosti odluke tuženice od 7. srpnja 1995. godine br. 358/95, kojom je utvrđeno da je za tužiteljičinim radom trajno prestala potreba, da tužiteljici prestaje radni odnos u roku od četiri mjeseca od dana donošenja programa rješavanja viška radnika (u daljnjem tekstu: program), te odluke od 18. 8. 1995. godine br. 790-74/95, kojom je odbijen kao neosnovan prigovor tužiteljice protiv prvostupanjske odluke.

Pobijane odluke tuženica je donijela temeljem odredbe čl. 23. st. 1. Zakona o radnim odnosima (pročišćeni tekst "NN" br. 25/92 - u daljnjem tekstu: ZRO) po kojoj odredbi organizacija, odnosno poslodavac može utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radnika u koliko mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen u vremenu dužem od šest mjeseci.

U takvom slučaju po odredbi čl. 77. tog zakona radniku prestaje radni odnos pod pretpostavkama i na način predviđen tim zakonskim propisom.

Odredbama iz čl. 24. i 25. citiranog zakona propisan je postupak, koji je organizacija odnosno poslodavac dužan provesti prije nego što donese odluku o trajnom prestanku potrebe za radom radnika (čl. 23.) tj. treba izraditi program rješavanja viška radnika uz sudjelovanje sindikata ili predstavnika radnika, te o razlozima trajnog prestanka potrebe za radom kao i o tom programu dužan je obavijestiti radnika i Zavod za zapošljavanje (čl. 26. ZRO).

U ovoj pravnoj stvari nije bilo ni sporno da postoje ekonomski razlozi zbog kojih je tuženica mogla utvrditi prestanak potrebe za radom radnika.

Stoga su sudovi nižeg stupnja pravilno zaključili da postoje razlozi za utvrđenje prestanka potrebe za radom radnika po čl. 20. ZRO.

Nije međutim pravilno stajalište tih sudova da tuženica nije mogla donijeti odluku o trajnom prestanku potrebe za radom tužiteljice, budući je prije toga donijela odluku o privremenom prestanku te potrebe (čl. 21. ZRO), koja odluka je postala konačna jer tužiteljica protiv nje nije uložila prigovor. Naime, odluka tuženice o privremenom prestanku potrebe za radom tužiteljice nije zapreka da se u slučaju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki i u vremenu tužiteljičinog radnog statusa radnika na čekanju utvrdi trajan prestanak potrebe za njezinim radom.

Slijedom navedenog postojanje konačnog rješenja kojim je tužiteljica utvrđena radnikom za čijim je radom privremeno prestala potreba nema za posljedicu nezakonitost odluke kojim je tužiteljica utvrđena radnikom za čijim je radom trajno prestala potreba, kako to pogrešno ocjenjuju niži sudovi.

Niži sudovi smatraju da su pobijane odluke nezakonite i zbog toga što je tuženica povrijedila odredbe iz čl. 24, 25. i 26. ZRO.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženica program donijela 14. lipnja 1995. godine, a poziv uz nacrt programa (koji je u cijelosti i prihvaćen) uputila podružnicama sindikata 13. lipnja 1995. godine, dok su sindikalni povjerenici dobili poziv na dan održavanja sjednice.

Revidentica pogrešno smatra da je na opisan način postupila sukladno čl. 24. st. 2. ZRO jer tako kratko vrijeme, nije omogućavalo sindikatu da i stvarno sudjeluje u postupku donošenja programa.

No, međutim pogrešno nižestupanjski sudovi ocjenjuju da bi povreda odredbe čl. 24. st. 2. ZRO sama za sebe uzrokovala nezakonitost pobijanih odluka koje se temelje na programu tuženice za rješavanje viška radnika.

Ovaj sud smatra da bi povreda odredbe čl. 24. st. 2. ZRO mogla biti od utjecaja na pravilnost pobijanih odluka jedino u slučaju, kad bi organi sindikata s osnovom upućivali svojim prijedlozima odnosno mišljenjem na okolnosti koje bi dovele u sumnju postojanje pretpostavki iz čl. 23. i 24. st. 1. ZRO, tj. pretpostavke pod kojima se može utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radnika odnosno da program ne sadrži elemente navedene u čl. 25. st. 1. ZRO.

Jednako tako, ni propust radne organizacije, odnosno poslodavca da postupi po čl. 26. ZRO nema po ocjeni ovog suda pravno značenje koje toj okolnosti daju niži sudovi.

Naime, propust radne organizacije, da postupi po čl. 24. i 26. ZRO predstavlja propust u postupku utvrđivanja postojanja radnika za čijim je radom trajno prestala potreba i razrješenju njihovog radnopravnog statusa, ali takav propust nema utjecaja na zakonitost odluke o trajnom prestanku potrebe za radom radnika ako su ispunjene materijalno pravne pretpostavke određene zakonom za donošenje takvih odluka i ako je postojanje tih pretpostavki pravilno utvrđeno.

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja sudovi nižeg stupnja nisu cijenili da li bi postupanje tuženice po čl. 26. ZRO imalo za posljedicu u postupku utvrđivanja radnika za čijim je radom trajno prestala potreba donošenje drugačije povoljnije odluke o radnopravnom statusu tužiteljice ili bi u takvom slučaju odluka bila istog sadržaja kao i pobijane odluke.

U razlozima presuda sudova nižeg stupnja navodi se da program ne sadrži sve propisane elemente iz čl. 25. st. 1. ZRO, kao na pr. mogućnost promjene organizacije i procesa rada, mogućnost dokvalifikacije ili prekvalifikacije radnika i mogućnost zaposlenja u drugoj radnoj organizaciji.

Da bi se radilo o propustu koji bi mogao utjecati na zakonitost odluke valja utvrditi da su zaista i postojale konkretne mogućnosti da se na opisani način riješi radnopravni status radnika, a program ih nije obuhvatio.

Stoga i pristup nižih sudova da samo formalno ocjenjuju sadržaj programa bez povezivanja s konkretnim okolnostima, koje ukazuju da je tuženica zbog ekonomskih teškoća u kojim se našla morala znatno smanjiti opseg proizvodnje, pa dijelom svoja sredstva ustupiti drugom poduzeću, što je za posljedicu imalo višak radnika, po stajalištu ovog suda nije pravilan.

Osim toga, organizacija je autonomna u pravu da ocjeni kojem kriteriju iz čl. 25. st. 3. ZRO i u kojoj mjeri će dati prednost prilikom utvrđivanja za kojim je radnicima prestala potreba.

Stoga se u tom dijelu ne može ispitati pravilnost pobijane odluke što je imalo za posljedicu bitnu povredu odredaba parničnog postupka predviđenu u čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Iz tih razloga reviziju tuženice kao osnovanu trebalo je prihvatiti, ukinuti presude nižih sudova i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pozivom na čl. 394. st. 1. ZPP.

U ponovljenom postupku taj sud će nakon što otkloni spomenuti nedostatak o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu.

U Zagrebu, 14. studenoga 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.