Rev-2345/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2345/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Dorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanka Jesenkovića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužiteljica M. G., mld. G. G. i mld. I. G., koje zastupa majka i z.z. K. G. iz V., ..., protiv tuženika, V. G. iz R., ..., koga zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u V., radi povišenja uzdržavanja, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 31. svibnja 1990. br. Gž- 1954/90-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 14. veljače 1990. br. P-1688/89-10, u sjednici održanoj dana 28. studenog 1990,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom obvezan je tuženik da za troje svoje djece (od toga dvoje malodobnih a treće je na redovnom školovanju) plaća za uzdržavanje i to za razdoblje od 4. prosinca 1989. do 28. veljače 1990. godine po 250,00 konvertibilnih dinara za svako (ukupno 750,00 konvertibilnih dinara) a od 1. ožujka 1990. godine pa nadalje, za svako dijete po 410,00 konvertibilnih dinara (ukupno 1.230,00 konvertibilnih dinara).

Žalbu tuženika odbio je drugostepeni sud i potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv drugostepene presude tuženik je izjavio pravovremeno reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ukinu obje nižestepene presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu ili da se preinače i snizi doprinos za uzdržavanje.

Odgovor na reviziju nije izjavljen, a Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

I pored okolnosti da tuženik nije u stalnom radnom odnosu, i da nema stalnih redovnih prihoda, već da ih ostvaruje obradom zemlje i korištenjem jednog traktora, te utvrđenja da ima u kraju gdje radi i živi tuženi, mogućnost zarade radom u nadnici kod privatnih poslodavaca i da dosuđene svote može zaraditi radeći 10 dana u mjesecu, sudovi su obvezali tuženika da plaća za uzdržavanje svoje troje djece, kao obavezu iz odredaba u čl. 237. i 238. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine SRH“ br. 51/79 - prečišćeni tekst).

Iz utvrđenih podataka proizlazi, da dosuđeni iznosi pokrivaju samo nužne troškove tužitelja, za put u školu i natrag, kući u mjesto gdje stanuju i žive sa majkom i zakonskom zastupnicom, kojoj su povjereni na odgoj i čuvanje.

Sudovi su vodili računa (protivno tvrdnjama u reviziji) i o potrebama tuženika, utvrdivši da mu ostaje 20 dana u mjesecu, da radi zarađujući za svoje osobne potrebe.

Dužnost uzdržavanja mldb. djece i one koja se redovno školuju, ne znači samo plaćanje nego i obavezu roditelja da ostvare prihode iz kojih će uzdržavati svoju djecu, koja na takovo roditeljsko uzdržavanje imaju pravo.

Iz utvrđenja sudova proizlazi, da tuženik može, raditi na svojoj i majčinoj zemlji, koristeći traktor, te u nadnici, ostvariti prihod kojim će pokriti potrebe djece i svoje (i za majku ako joj je dužan davati uzdržavanje, ali obaveze prema djeci imaju prioritet) pa je bilo osnove u citiranim odredbama ZOBPO da se tužiteljima dosudi uzdržavanje.

Svote su zaista minimalne, kada pokrivaju samo troškove prijevoza (navodi tuženika da je prijevoz vlakom jeftiniji od autobusnog nije od značaja za utvrđivanje okolnosti koje utječu na visinu doprinosa za uzdržavanje (jer mnogo više od iste treba za pokrivanje ostalih potreba tužitelja (hrana, odjeća, obuća, knjige za školu i dr.) i nema opravdanih razloga da se tuženik obveze na isplatu manjih svota doprinosa za uzdržavanje.

Ne stoje revizijski navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog toga što nisu sudovi uzimali u obzir potrebe i obaveze tuženika, jer ma kakove obaveze tuženik ima prema trećim osobama - njegove obaveze za uzdržavanje mldb. i djece na red.ovnom školovanju su primarne, a dosuđene svote su uzimajući u obzir prosječna primanja, cijene i potrebe djece, minimalne i ni približno ne pokrivaju onaj dio potreba djece, koje bi tuženik, kao otac bio dužan davati. Najveći dio obaveze uzdržavanja ostaje na majci tužitelja, koja ih još čuva i odgaja, što posebno treba cijeniti u smislu čl. 262. ZOBPO.

Nisu dakle ostvareni navedeni revizijski razlozi, a ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. u vezi čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP-a) pa je revizija odbijena kao neosnovana i presuđeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 28. studenog 1990.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.