Revr-780/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 780/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. R., pok. S., iz N., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Ž. G., odvjetnik u S., protiv tuženika-protutužitelja P. G. d.o.o. iz S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, vraćanja na rad i isplate plaće te sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-63/10 od 28. rujna 2010., kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena te djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-797/08 od 24. lipnja 2010., u sjednici održanoj 17. siječnja 2012.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja M. R. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđene su nezakonitim i nedopuštenim Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu broj 310/1 od 14.7.2008., broj 234; Odluka tuženika od 2.9.2008. god. broj VV/SG-315 i Odluka tuženika od 25.9.2008. broj VV/SG-335 te da u skladu s navedenim radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (toč. I. izreke). Naloženo je će radno mjesto (toč. II. izreke), te je tuženiku tužitelja vratiti na rad na isto ili odgovaraju

tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos plaća za razdoblje od dana otkaza do povratka na posao sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci presude (toč. III. izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu odnosno za utvrđenje prestanka Ugovora o radu broj 310/1 te prestanka radnog odnosa sa danom 15.7.2008. (toč. IV. izreke). Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.145,00 kn (toč. V. izreke).

Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena a djelomično odbijena žalba tuženika-protutužitelja te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev (toč. V. izreke), a preinačena u toč. II., III. i IV. izreke (nalaganje vraćanja tužitelja na rad, isplata plaće i naknada parničnog troška) te je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

Drugostupanjskim rješenjem djelomično je prihvaćena žalba tuženika-protutužitelja te je ukinuta prvostupanjska presuda u toč I. izreke (utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu i odluka povodom zahtjeva za zaštitu prava, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao) i u tom dijelu tužba je odbačena.

Protiv drugostupanjske presude (u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev) i rješenja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana drugostupanjska odluka preinači ili ukine.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - ispr. – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), ovaj sud ispitao je pobijanu presudu i rješenje samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Osim formalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, revident u reviziji nije naveo čime bi bila počinjena ta povreda (čl. 386. st. 1. ZPP), pa stoga taj revizijski razlog nije ni uzet u razmatranje.

Osporavajući zakonitost pobijane drugostupanjske odluke revident upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 118. st. 3. ZR, odnosno u krajnjoj konsekvenciji u svezi s odredbom čl. 133. st. 1. i 2. ZR. Vezano za takve revizijske navode treba reći da je eventualno ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP moguće samo uz pogrešnu primjenu neke od procesnih odredbi propisanih ZPP, a nikako eventualno pogrešne primjene neke od odredbi materijalnog zakona, kao što je Zakon o radu. Stoga ovaj sud, zanemarujući pogrešno pozivanje u reviziji na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, smatra da se u reviziji faktično prigovara pravilnosti primijenjenog materijalnog prava i baš odredbe čl. 133. ZR – na što će biti odgovoreno u daljnjem obrazloženju ove revizijske odluke.

Zbog toga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu od 14. srpnja 2008. donijete na temelju odredbe čl. 114. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR), te odluke o odbačaju zahtjeva za zaštitu prava zbog nepravovremenosti i odluke kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke, uz vraćanje na rad i isplatu plaće.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je pobijana odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju nezakonita odnosno ništavna (čl. 155. st. 11. ZR) zbog proceduralne pogreške prilikom njenog donošenja – nepravovremeno provedeno savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom (čl. 152. u svezi s čl. 155. st. 3. ZR), pa je stoga prihvatio tužbeni zahtjev. Pritom je otklonio tuženikov prigovor glede gubitka tužiteljeva prava na traženje zaštite povrijeđenog prava (kod poslodavca, a time i pred nadležnim sudom) u smislu odredaba čl. 133. ZR.

Drugostupanjski sud pak, smatrajući da je tužitelj prekludiran u traženju sudske zaštite, ukinuo je prvostupanjsku presudu i odbacio tužbu u odnosu na nedopuštenost otkaza ugovora o radu, kao i odluke poslodavca povodom zahtjeva za zaštitu prava, a slijedom toga je u ostalom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjeve tužitelja (vraćanje na rad i isplata plaće).

U revizijskoj fazi postupka temeljno sporno pitanje jest upravo pravilnost rečenog stajališta drugostupanjskog suda – gubitak tužiteljeva prava na traženje sudske zaštite.

Prema nalaženju ovog suda, stajalište drugostupanjskog suda je pravilno. Prema odredbama čl. 133. ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava (st. 1.), a ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva za zaštitu prava ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (st. 2.).

Prvostupanjski sud je otklonio tuženikov prigovor prekluzije navodeći da iz pismena tuženika od 28. kolovoza 2008. (list 8 spisa) proizlazi da je odluku o otkazu ugovora o radu tužitelj primio 28. kolovoza 2008. (što je i potvrdio svojim potpisom), slijedom čega proizlazi da je tužitelj zaštitu povrijeđenog prava zatražio u roku, sukladno citiranoj odredbi ZR. Međutim, u konkretnom slučaju utvrđeno je i da je tužitelj prethodno pozvan sa godišnjeg odmora da preuzme odluku o otkazu ugovora o radu, da mu je istu (u prostorijama tuženika) dala radnica M. V. 15. srpnja 2008. te je on odbio preuzeti; a sam tužitelj 20 kolovoza 2008. na pismenu kojim konačno potpisuje primitak pisanog otpravka odluke o otkazu, potvrđuje da je odbio primiti odluku o otkazu te isto navodi u svom stranačkom iskazu, kako to sve navodi i prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke.

Kraj takvog stanja stvari pravilnim se ukazuje zaključak drugostupanjskog suda da je rok od 15 dana iz čl. 133. st. 1. ZR za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava počeo teći 16. srpnja 2008., pa budući da je tužitelj predmetni zahtjev uputio poslodavcu 28. kolovoza 2008., da je time prekludiran i u traženju sudske zaštite.

Naime, odredbom čl. 118. st. 3. ZR (na koju se poziva revident) određeno je da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje. Budući da ZR ne sadrži odredbe o dostavi pismena radniku, u tom se pogledu na odgovarajući primjenjuju odredbe ZPP.

Prema odredbi čl. 144. ZPP („Narodne novine“, broj 117/03), važećoj u vrijeme pokušaja dostave odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, kad osoba kojoj je pismeno upućeno (odnosno punoljetni član njezina domaćinstva odnosno ovlaštena osoba ili radnik državnog tijela i pravne osobe) bez zakonitog razloga odbije da primi pismeno, dostavljač će ga ostaviti u stanu ili u prostorijama gdje ta osoba radi ili će pismeno pribiti na vrata stana ili prostorije. Na dostavnici će zabilježiti dan, sat i razlog odbijanja primitka, a i mjesto gdje je pismeno ostavljeno, i time se smatra da je dostava obavljena.

Kako je tužitelj u konkretnom slučaju bez zakonitog razloga odbio primiti pismeno (na spomenutoj potvrdi od 20. kolovoza 2008. sam je nadopisao da je odbio primiti odluku o otkazu ugovora od radu jer se usmeno dogovorio da će dobiti redoviti otkaz ugovora o radu) to se u smislu citiranog čl. 144. ZPP dostava smatra uredno obavljenom, čime se ujedno i presumira da je saznao za sadržaj pismena.

Stoga suprotni navodi revizije, kojima se osporava stajalište drugostupanjskog suda da je tužiteljevo saznanje za odluku o otkazu upravo 15. srpnja 2008., nemaju opravdanja i ne mogu se prihvatiti. Ovo tim više, kad i sam tužitelj u reviziji navodi da je po redovitom tijeku stvari s obzirom na situaciju mogao zaključiti o čemu se radi.

U kontekstu rečenog, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da je predmetna tužba podnesena po proteku prekluzivnih rokova iz čl. 133. ZR, što ima za posljedicu gubitak prava na sudsku zaštitu, pa utoliko nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Slijedom rečenog, pravilno je drugostupanjski sud pobijanim rješenjem ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na nedopuštenost otkaza ugovora o radu (i odluka povodom zahtjeva za zaštitu prava) i u tom dijelu tužbu odbacio (čl. 366. st. 1. u svezi čl. 282. st. 1. ZPP), a ostalom dijelu (vraćanje na rad i isplata plaće) pobijanom presudom preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev (čl. 373. st. 3. ZPP).

Zbog izloženih razloga, na temelju čl. 393. ZPP (i) u svezi čl. 400. st. 3 ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 17. siječnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.