I Kž-63/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-63/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana, Primorac Vladimira, Kocijančić Erike i Milošević Vesne kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin Almer Rajke kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. I. M., zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 3. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 26. studenog 1990, K-260/90, u sjednici održanoj 2. svibnja 1991, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Kern Ivana,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba opt. I. M., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se opt. I. M., za krivično djelo iz čl. 41. st. 2. i 3. KZH, zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, po čl. 41. st. 3. KZH, primjenom čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. KZ SFRJ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu se po čl. 50. st. 1. KZ SFRJ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 6. IV. 1987. do 23.

VII. 1987. godine.

U ostalom dijelu žalba opt. I. M. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stepena.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom od 25. studenog 1990. godine, br: K-260/90, Okružni sud u Zagrebu oglasio je krivim optuženika I. M. zbog kriv. djela iz čl. 41. st. 3. KZH, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, i po čl. 41. st. 3. KZH, uz primjenu čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. KZ SFRJ, osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

Protiv ove presude pravovremeno je podnio žalbu optuženik I. M., po svom branitelju D. S., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni i predlaže da drugostepeni sud pobijanu presudu preinači i optuženika osudi zbog krivičnog djela iz čl. 38. KZH, ili pak, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

I Kž 63/1991-3

Javni tužilac Hrvatske, postupajući u skladu s odredbom čl. 370. st. 2. ZKP, stavio je prijedlog da se žalba optuženika I. M. odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stepena.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Prije svega, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP - jer su razlozi u presudi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

Naime, žalitelj smatra da je prvostepeni sud donio prvostepenu presudu protivno uputama iz odluke Vrhovnog suda Hrvatske od 22. lipnja 1988. godine, br. I Kž-1030/87 (str. 134-135 spisa) i na taj način ostvario bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

U suštini, žalitelj ističe da je prvostepeni sud, protivno uputi Vrhovnog suda Hrvatske, pogrešno utvrdio oblik krivnje optuženika I. M., te uslijed toga, pored ostvarenja bitne povrede odredaba krivičnog postupka, i povrijedio krivični zakon na štetu optuženika, jer je primijenio krivični zakon koji se ne može primijeniti (čl. 365. toč. 4. ZKP).

Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, a niti je povrijedio krivični zakon na štetu optuženika - kako to ističe žalitelj u žalbi.

Prije svega, uputa iz odluke Vrhovnog suda Hrvatske odnosi se na razne mogućnosti utvrđenja činjeničnog stanja u ponovljenom postupku (teška tjelesna povreda iz nehata, nehatno prouzrokovan je smrti i slično).

Međutim, kako je prvostepeni sud u ponovljenom postupku utvrdio da je optuženik I. M. zadao oštećenici I. L. tešku tjelesnu povredu sa umišljajnim oblikom krivnje (eventualni umišljaj), a da se teža posljedica (smrt oštećenice) ima pripisati nehatu optuženika, prvostepeni sud time, niti je postupio "protivno odluci Vrhovnog suda Hrvatske", a niti je povrijedio krivični zakon na štetu optuženika - kako to ističe žalitelj u žalbi.

Naime, okolnosti učina djela, kako to pravilno ističe i prvostepeni sud, ukazuju na to da je optuženik bio svjestan mogućnosti nastupanja posljedice i da je pristao na njeno nastupanje što u suštini ukazuje na to da je optuženik postupao sa tzv. eventualnim umišljajem). Time što je velikim kuhinjskim nožem (u jednom snažnom zamahu) odrezao veliki čuperak kose oštećenici I. L. (koja je bila kratko ošišana), u situaciji, kada je sara bio u alkoholiziranom stanju (i osim toga, ljut na oštećenicu i odlučan da je kazni), optuženik I. M. prema mišljenju i ovog drugostepenog suda, bio je svjestan

I Kž 63/1991-3

da zbog njegovog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica (tj. teška tjelesna povreda oštećenice), a žestina zahvata, uz bezuvjetno prepuštanje slučaju da do posljedice i dođe (mirenje sa posljedicom), ukazuje na to da je optuženik i pristao na njeno nastupanje.

Isto tako, nije sporno da je optuženik u odnosu na težu posljedicu (smrt oštećenice) postupao nehatno - kako to pravilno ističe i prvostepeni sud, na koje razloge, ovaj drugostepeni sud i upućuje žalitelja.

Kako je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je optuženik umišljajno postupio, nije ni mogao njegovo postupanje pravno označiti kao djelo iz nehata (bilo iz čl. 38. KZH ili iz čl. 41. st. 4. KZH), uslijed čega nije ni povrijedio krivični zakon na štetu optuženika, kako to ističe žalitelj u žalbi.

Međutim, u pravu je optuženik kada u žalbi ističe da ga je prvostepeni sud osudio na prestrogu kaznu. Okolnost što je optuženik otac troje malodobne djece o kojima se isključivo on brine, te okolnost da je ovo teško krivično djelo učinio u alkoholiziranom stanju (sa naglašenom afektivnom tenzijom), ispoljeno kajanje zbog počinjenog krivičnog djela, bez obzira na prekršajnu kažnjavanost optuženika, ukazuje na to da će se i blažom kaznom od one na koju ga je osudio prvostepeni sud, ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 33. KZ SFRJ. Kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci primjerena je okolnostima slučaja, stupnju krivične odgovornosti optuženika i sasvim je podobna da se njom ostvare svi opći ciljevi kažnjavanja, kako u smislu individualne tako i u smislu generalne prevencije kažnjavanja.

Što se pak, tiče mjere sigurnosti iz čl. 69. KZ SFRJ treba reći da je ta odluka prvostepenoga suda u svemu pravilna i zakonita.

Kako su razlozi žalbe samo djelomično ostvareni i kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 375. st. 1. i 2. ZKP, nisu nađene ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka niti povrede krivičnog zakona na štetu optuženika, odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 387. st. 1. i 384. ZKP.

U Zagrebu, 2. svibnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin Almer Rajka, v.r. mr. Horvatinović Ružica, v.r.