Rev-1988/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1988/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice H. P. iz D., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u O., protiv tuženika B. o. Z. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u S. B., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž- 2150/10 od 15. srpnja 2010., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku br. P-567/04 od 28. travnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2011.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika na naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila da joj tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 137.800,00 kn, sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Ujedno je tužiteljica obvezana tuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 24.755,10 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice u pogledu merituma spora, dok je prihvaćena žalba tužiteljice glede odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužiteljica obvezana tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 21.680,00 kn.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP), budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 100.000,00 kn, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica predlaže da se prihvati revizija i da se obje nižestupanjske presude ukinu, te predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima revizije, te tvrdi da je pok. suprug tužiteljice isključivo odgovoran za predmetnu prometnu nezgodu. Stoga predlaže odbiti reviziju tužiteljice i obvezati tužiteljicu na naknadu troškova odgovora na reviziju. Revizija tužiteljice nije osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Postupajući u skladu s gore citiranom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je suprug tužiteljice smrtno stradao od posljedica prometne nezgode koja se dogodila 17. studenoga 2003. u 16,15 sati u naselju N., kada je isti kao sudionik u prometu upravljao motornim vozilo marke „Mercedes“ i kada je isti naletio na kamion kojim je upravljao osiguranik tuženika,

- da se predmetni kamion kretao iz pravca O. u pravcu D., da je isti prevozio drva i da se isti zaustavio uz desni rub kolnika kako bi njegov vozač od bicikliste kojeg je mimoilazio dobio informaciju o valjanosti pravca svog kretanja,

- da je kamion prilikom zaustavljanja imao upaljena svjetla i uključen desni pokazivač smjera,

- da se pok. S. P. zabio prednjim dijelom automobila u stražnji dio kamiona,

- da je kritičnog dana bilo oblačno vrijeme, da je padala kiša, da je vidljivost bila između 5 i 10 km, no da je zbog sumaglice i oblačnog i kišovitog vremena doneklo moglo biti umanjeno prirodno osvjetljenje,

- da je pok. S. P. mogao kamion vidjeti na udaljenosti od 150 m, te da je pravovremenom reakcijom mogao zaustaviti svoje vozilo da se kretao brzinom od 126 km/h,

- da je pok. S. P. počeo reagirati kočenjem tek na udaljenosti od 28,3 m od kamiona, time da je u trenutku kočenja brzina kretanja njegova automobila bila 61 km/h,

- da je pok. S. P. kritične zgode upravljao svojim vozilom s koncentracijom alkohola od 1,46 promila u krvi, odnosno 2,48 promila u urinu.

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su utvrdili da je za predmetnu prometnu nezgodu u smislu odredbe čl. 178. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) isključivo odgovoran pok. suprug tužiteljice, te da ponašanje tuženikova osiguranika nije bilo protupravno, niti je u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom.

Revident u reviziji ukazuje da se vozač kamiona osiguranika tuženika u vrijeme štetnog događaja ponašao protupravno, budući je isti postupio protivno odredbi čl. 57. st. 1. toč. 4. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ br. 59/96, dalje: ZSPC). Naime, tužiteljica smatra da je vozač kamiona zaustavio vozilo na dijelu ceste gdje bi širina prolaza od zaustavljenog ili parkiranog vozila do neisprekidane uzdužne crte na kolniku ili do neke zapreke na cesti bila manja od tri metra, odnosno do suprotnog ruba kolnika manja od 4 metra, odnosno da je isti protivno zabrani zaustavio vozilo na raskrižju ili na udaljenosti manjoj od 5 metara od najbližeg ruba poprečnog kolnika. Navedene činjenice da bi vozač kamiona stao neposredno pred križanje su nove činjenice, koje tužiteljica nije iznosila tijekom dosadašnjeg postupka, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja se revizija ne može izjavljivati (čl. 385. ZPP).

Nižestupanjski sudovi su na temelju nalaza vještaka utvrdili da je vozač kamiona stao uz desni rub kolnika, da je kamion imao upaljena svjetla i desni pokazivač smjera, da je kamion bio vidljiv na udaljenosti od 150 m, te da je prosječan vozač pravovremenom reakcijom mogao zaustaviti svoje vozilo da se kretao brzinom od 126 km/h.

U prometnoj situaciji u kojoj je na kamionu upaljeno svjetlo i desni pokazivač smjera, gdje je kamion vidljiv na udaljenosti od 150 m, u uvjetima kada je u trenutku nezgode bio dan, budući je sunce zašlo u 16,19 sati, a sama nezgoda se dogodila u 16,15 sati, činjenica da je vozač kamiona zaustavio svoje vozilo u blizini raskrižja s namjerom da pita za daljnji smjer svog kretanja, nije u uzročnoj vezi s nastalom prometnom nezgodom. Naime, pok. S. P. je mogao uočiti kamion i upaljeni desni pokazivač smjera na udaljenosti od 150 m, te je pravovremenom reakcijom mogao zaustaviti svoje vozilo da je vozio i nedozvoljenom brzinom od 126 km/h, time da je na predmetnom mjestu ograničenje brzine bilo 70 km/h. U tom smislu vozač vozila osiguranika tuženika postupio je u skladu s odredbom čl. 55. st. 1. ZSPC, budući je vozilo zaustavio neposredno uz desni rub kolnika, bio je upaljen desni pokazivač smjera, kao i svjetla, a što je trebalo biti dovoljno upozorenje za sve sudionike u prometu. U takvoj situaciji nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je isključivi uzrok nastanka predmetne prometne nezgode nepravovremena reakcija prednika tužiteljice, koji je počeo kočiti prekasno, tek na udaljenosti od 28,3 m od kamiona, a isti nije niti pokušao izbjeći prometnu nezgodu, primjerice skretanjem u suprotni kolnički trak.

Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zaključeno da je za predmetnu prometnu nezgodu isključivo odgovoran prednik tužiteljice u smislu odredbe čl. 178. st. 1. ZOO.

Radi navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao i u izreci.

Ujedno je, pod toč. II. izreke, odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu troškova odgovora na reviziju budući da ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 26. listopada 2011.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.